StoryEditorOCM
DubrovnikBIKERI ZA GRAD HEROJ

Nikša i Marko sedamnaesti put po ‘minusu‘ motorima odlaze u Vukovar: Nema ko nije suzu pustio. Grlili smo se i plakali!

Piše Kristina Filičić
15. studenog 2024. - 07:26

Već sedamnaest godina s krajnjeg hrvatskog juga kreće moto karavana kako bi se na Dan sjećanja 18. studenog u Vukovaru poklonila žrtvi hrvatskog grada heroja. Nikša Ivančević i Marko Majkovica, dubrovački bikeri sudionici su ove lijepe priče od njezinog početka. U srijedu su ponovo s Prevlake krenuli za Vukovar, a uoči puta dugog četiri dana popričali smo s njima. 

- Sve je krenulo 2008., kada je Đani Radovanović sa svojim kumom u konobi došao na ideju da se u Vukovar ide biciklima. Međutim, kako su motoristi, logičan slijed je bio krenuti motorima. Objavili su ideju na forumu, mi smo se priključili i tako je počelo – prisjeća se Nikša.

Prve godine s Prevlake se uputilo petnaestak bikera, ostali su se priključivali putem. Dosta ih nije imalo ni pravu opremu, ‘došli su momci iz Splita u rebatinkama a vani minus tri, četiri’. Vrijeme ih taj put nije pomazilo.

- Prvo jutro je bila kiša, pa nas je u Omišu bura osušila, bilo je dosta magle i hladnoće. Prva etapa je bila do Knina, spavali smo u vojarni, kao i u drugoj do Velike Gorice, onda Požega pa ujutro za Vukovar. Putovali smo četiri dana do Vukovara – prisjećaju se sugovornici. Napominju kako se cijelom rutom karavana zaustavlja u brojnim gradovima, kako bi bikeri odali počast pred spomenicima hrvatskim herojima.

Grlili se i plakali

Osjećaj prilikom ulaska u Vukovar te 2008. godine teško opisuju riječima:

- To nikad neću zaboraviti, i sad se naježim kad pričam o tome – kaže Nikša, a sedamdesetrogodišnji Marko dodaje:

- Nema ko nije suzu pustio. Grlili smo se i plakali. Jake su to emocije, došao si odati počast braniteljima koji su stvorili našu Hrvatsku, pokazati da voliš domovinu, bez busanja u prsa. Vukovar je, kažu nam, 2008. još bio grad ruševina, obnovljene su tek neke zgrade, ‘tu i tamo bi u noći gorjelo svjetlo, od 30 stanova svjetlo bi se vidjelo tek iz njih četiri, pet’. ‘Spominju mnoštvo napuštenih kuća, ‘i sad ih ima’, trava je rasla iz zidova, ‘k’o u horor filmu’. Prisjećaju se kako su tada spavali u vojarni bez stakala, na starim madracima još iz ratnih dana.

- Nezamislivo je što je taj grad prošao. Ni s čim se ne može usporediti, svaki put se svega prisjetiš u karavani, pogotovo kad prođeš tablu Vukovar – govore nam drhtavog glasa.

image

Ispred križa u Vukovaru

Privatni Album/

Unatoč dugom putu, često lošem vremenu, volja je bila i ostala dovoljno jaka da već 17-tu godinu hrvatski bikeri kreću na put od juga do istoka Lijepe Naše.

- Sjećamo se 2011. bilo je minus 16 u Kutini i magla do Požege, odijela su nam bila puna inja. 2017. nas je uhvatio snijeg i led kroz Liku. Bilo je i smiješnih trenutaka, u Vukovaru smo sreli autobus iz grada, kažu nam kako im je zima, oni u busu, a mi na motorima – pričaju Nikša i Marko.

Unatoč vremenskim (ne)prilikama, bikeri znaju svrhu svog puta – da se ne zaboravi koliku su muku i nemjerljivu žrtvu podnijeli hrabri vukovarski branitelji i Vukovarci za cijelu domovinu.

Ovogodišnjoj, 17. po redu karavani, uz članove moto klubova s ovog područja, kao i svake godine dosad, priključit će se i bikeri koji pristižu iz drugih hrvatskih gradova jer žele na ‘put sjećanja’ krenuti baš s Prevlake.

- Karavana je ‘vezala’ bikere iz cijele zemlje. Dolaze nam i iz BiH, ima ih i iz Slovenije i to od prve karavane. Jedan Francuz, inače živi u Đakovu, priključuju nam se i iz Austrije, Njemačke, Švicarske, odasvud ih ima – govore dubrovački bikeri:

image

U prvoj karavani s Prevlake je krenuo 15-ak bikera

Privatni Album/

Grad spomenik

- Na početku nas bude 100 do 110. Već na prvoj dionici u Pločama se priključi dio, pa u Makarskoj... tako da u karavani zadnjih godina sudjeluje 800 motora. To bude kolona, pod policijskom pratnjom naravno, od nekoliko kilometara.

Doznajemo kako je ruta duga 1300 kilometara, da su u Vukovaru za četiri dana. Vozi se brzinom od 80 kilometara na sat u formaciji cik-cak. Najduža etapa je do Knina, u prosjeku su duge 200 do 300 kilometara.

- Prije smo obično išli prvu večer u Vukovarsku bolnicu a drugi dan u Kolonu sjećanja, išli smo i na Ovčaru, malo više oko Vukovara, a sad se dođe rano ujutro prije Kolone, prije nego se zatvori cesta. Velike su gužve sada jer je sve više ljudi tog dana u Vukovaru. Stanemo kod spomenika na Trpinjskoj cesti, na Križ na Dunavu, Kukuruzni put, ako ima vremena pođemo do Ovčare. Tako je svaku godinu, rezervira se godišnji, sve se podredi odlasku u Vukovar jer to se ne propušta – kažu nam sugovornici i dodaju:

image

Bikeri na Vjetrenom mlinu

Privatni Album/

- Tko nije bio u Vukovaru, treba poći najprije u vukovarsku bolnicu pa na groblje i na Ovčaru. Još ako imaš nekoga da te odvede na Kukuruzni put... I u Bogdanovce treba poć’, cijeli taj dio od Vinkovaca i Osijeka prema Vukovaru. Cijeli Vukovar je jedan veliki spomenik.

Bikeri napominju kako Vukovar živi 365 dana u godini i ne bi ga se trebalo sjetiti samo 18. studenog. Baš zato Nikša više puta kroz godinu otiđe do Vukovara.

- Već 19. studenog k’o da Vukovar ne postoji. Vukovarci uvijek kažu, ‘dođite kad nije obljetnica’. Kako sam dosta po Slavoniji, pođem tamo ‘prošetat’ motorom, obiđem grad kad nije tolika gužva, tako najbolje vidiš kako Vukovarci žive.

Naši sugovornici u karavani od Prevlake do Vukovara sudjelovali su do sada 15 puta, dva puta su bili u Škabrnji gdje su 18. studenog pripadnici JNA i srpske paravojne snage SAO Krajine počinili zvjerski zločin, pokolj 43 hrvatska civila.

Valja još spomenuti, tradicionalnu moto karavanu Prevlaka – Vukovar ‘Zajedno u ratu, zajedno u miru’ koja okupila hrvatske bikere organizira Moto klub Korčula u suradnji s udrugama proisteklim iz Domovinskog rata i moto klubovima iz cijele Hrvatske.

15. studeni 2024 07:31