Jednosmjerna ulica, a vozila parkirana s obje strane. Muka za vozače koji se pokušavaju progurati, a još veća za pješake koji probijajući se među vozilima doslovno nose glavu u torbi jer prisiljeni su hodati posred ceste. Već na početku đira Ulicom bana Josipa Jelačića, među Dubrovčanima poznatijom kao Bourbon, očita je prometna nekultura. Ulici gravitira više javnih ustanova, od Doma zdravlja, Mirovinskog i zdravstvenog, policije do zatvora, tu je i hostel i hrpa apartmana pa ne čudi da na ovoj ruti zbog ‘viška’ vozila pješacima mjesta nema.
- Parkira se svugdje. Nekad jedva možeš izići iz kuće jer parkiraju pred raštijom. Problem je ovdje za malu djecu a posebno za stare i teže pokretne. Sugrađani koji žive tu još dok je tu bila livada i šumica znaju da se, otkad se probio put 1960-tih nije mijenjao asfalt, samo se krpi kako se što iskopa. Sve je puno rupa – kaže stanarka ulice Stela Pezzi.
Iako je u jednosmjernoj ulici predviđen dio za pješake, doduše ne uzdignuti nogostup već ocrtani, na pojedinim dijelovima čak ograđen stupićima, u nedostatku parking prostora, vozači su i tome doskočili.
- Stupiće skinu ili prepilaju po noći ili namjerno udare autom da ih polegnu i onda se parkiraju. Ljudi nemaju đe parkirat’, sve razumijem, ali kad vidiš da dolaze na poso, a ono u jednom autu jedna glava?! Loše je ovo, trebalo bi napraviti nogostup s jedne ili druge strane, samo da bude visok jer ništa stupići ne rješavaju. Jedna strana pješaku treba. Ili zabranit skroz promet osim za stanare ulice i gotovo – predlaže sugovornica i dodaje kako u ovoj ulici stalno nešto puca:
- Ili cijev od vode ili fosa, valjda ne može podnijet toliki pritisak od apartmana jer je svaka garaža danas apartman. Stvarno treba srediti fosu jer nam svima po buri vraća smrad kanalizacije.
Kad parkiraš na bogenu
Za ulicu kaže kako je totalno nesređena ‘ođe je stvarno ludilo’. Dosta je djece u Bourbonu a roditeljima nije svejedno pustiti ih primjerice do butige zbog prometnog kaosa. Dok nam pokazuje rukom prema odvojku za Montovjernu, opisuje kako je tu ‘totalni kazin’, krenu vozilima prema gore pa se okreću, voze kontrasmjerom.
- Sugrađani stanu na trafiku kupit’ cigare, parkiraju se odma’ na bogenu, nasred puta. Taksisti se sjure odozgo, a pješak mora defacto preko ceste prolazit. Tu bi treb’o stalno dežurat jedan prometni redar - opisuje Stela pa nam pokazuje prometni znak ‘pješačka staza’ u ulici i kroz osmijeh se pita ‘kud će ona s djetetom?’
- Ulica kojom se spušta dole (na put dr. Ante Starčevića) je neosvijetljena, neuređena, mrkla mračina, za polomit noge. Stranac je prije dva mjeseca sletio autom niz skale. GPS ga je navodio dole, mislio čovjek da je put i ost’o visit na skalama – spominje se.
Pitamo je za dobre strane života u Jelačića. Kaže nam sve je tu, u 15 minuta pješke i Gruž, Lapad i Grad.
- Točno si u centru, što god ti treba tu je, banke su blizu, gruška placa iako ja pođem u Grad na placu. Krasni su ljudi, ođe ima dosta čeljadi koja su baš iz Grada, tu su u susjedstvu, znamo se iz zidina cijeli život. Krasni su i ljudi što rade tu uokolo, a buke nema.
Svojevremeno je Bourbon, zbog čega mu je i dodijeljeno to ime, bio omiljeno mjesto izlaska Dubrovčana. Sve do zgrade zatvora bio je cijeli niz kafića, počevši od kultnog Roxyja na početku ulice pa nadalje: nekadašnji Ferrari, Monte Carlo... Barski stolovi postavljali bi se gdje su danas parkirana vozila, ulica je bila prepuna ljudi, dobre zabave. Danas je mirno, divno, reći će stanari za ovaj dio grada.
- Jedino što nam fali je naša mala butiga na Kunejima koja je bila divna, sad je preuzeo trgovački lanac, a kako je meni ‘monopolizam’ odvratan, tu butigu bojkotiram kao i masa nas domicilnih. Astronomske su cijene i vidiš da su isključivo za turizam, nemaju ništa za nas domaće – zaključuje Pezzi.
Totalni nered i otimačina, kaže nam u prolazu stariji gospodin, također stanar ulice ali ime ne spominje jer se ne želi eksponirati.
U garaži, što je rijetkost u ovoj ulici, još uvijek drži automobil, iako su ga pitali želi li je iznajmiti za apartman.
- Tu blizu nas netko je kupio dvije garaže i im’o kafić i kad više nije to išlo, otvorio se apartman. Sve garaže su poslovni prostori, ne samo ovdje. Da sam gradonačelnik, odma’ bi to zabranio i poništio – kaže nam, a mi ćemo u šali kako se ne bi dugo zadržao na toj poziciji:
- Zato bih i napravio to prvi dan.
Osnuj komisiju!
Tu je 50 godina, a na pitanje koliko se toga u ulici promijenilo odgovara ‘ista ulica, samo puno veći promet’. Pogotovo otkad je napravljena ona građevina niže prema kraju ulice (novogradnja preko puta Grawea op.a.) jer na parking na vrhu građevine ulaze upravo iz Jelačića pa i oni koriste ovu jednosmjernu ulicu, kaže nam pa priču prebacuje na dimenzije ulice:
- Put je ovdje širok pet i pol metara, a ima još metar ispred garaže koji je moj. I tako je isto i dole niže ispred objekata. Nadležni se vazda vade na to da nije imovinski-pravno riješeno, a imaju pet i pol metara puta. Po propisu, vozna traka je minimum 2,75 metara, znači može komotno jednosmjerna ulica kakva je sad i još veliki nogostup od dva metra. Sve je riješeno, građevinar sam pa znam, nego se prave ludi. To se moderno zove pila naopako, problem prebaci na građane. Lijepo je rek’o Churchill, kad nešto ne želiš uradit, osnuj komisiju! - kaže pa opet spominje otimačinu. Naime, onaj njegov spomenuti metar puta ogradio je stupićima i lancem pa su mu to dignuli. Pod otimačinom naš anonimni sugovornik smatra to što je prije tri godine Grad krenuo u, kako su to nazvali, čišćenje protupravno zauzetih javnih površina. Skidali su stupiće i lance koje su sugrađani postavljali na kolniku, a neki su čak raznim senjalima parking prostor čuvali za svoje vozilo.
Za gospara Luka kojeg smo zatekli u šetnji s Bigijem, najveći problem ulice je parking.
- Ko radi na sudu i na policiji ovdje parkira, đe će drugo? Računajte da i u ove tri zgrade skoro svaki stan ima po dva auta.
Ukazuje na apsurd. Naime, oni koji parkiraju na strani od zgrada moraju plaćati da bi parkirali, a oni koji parkiraju preko puta, u istoj ulici, ne plaćaju jer Sanitat s tim dijelom ulice nema ništa.
- Bili su rekli da će dizat ove parkirane na drugoj strani ali nisam vidio da je pauk ikad doš’o – ističe Luko.
Odlagalište otpada je, kaže, poseban problem jer se kontejneri od papira i plastike ne prazne redovito, kao oni za miješani komunalni otpad. Cesta je ‘rupasta’, pa bi i nju valjalo asfaltirati.
- Ovdje nema javnog gradskog prijevoza, ne razumijem zašto? Taksisti tu zarađuju velike solde, prođe ih po četiri, pet za redom. Usko jest, znam, pokušali su s nekim malim na elektriku, nije išlo. Ali problem je što su sve skalini. Lako se spustit, ali odozdo gore ima skalina koliko god hoćeš. Nema ispod sto skala niđe, s onoga donjeg puta do ovdje i dvjesto. A najbliža butiga je u Čokolinu ili na početku gornjeg puta – kaže Luka.
’Sreća da sam penzioner pa imam vremena’, kaže nam kroz osmijeh umirovljeni urolog Tomi Jurković kojeg smo zaustavili pitanjem o ovom gradskom predjelu iz nekih ranijih vremena.
- U mojoj mladosti ničega ovdje nije bilo, moja kuća i još dvije, tri. Ko djeca smo se igrali na Montovjerni, jeli mrčice, kad sam bio dijete, ovo nije bilo asfaltirano, nije bilo auta, Njirić je imo konje i karocu pa je vozio. A onda se asfaltiralo – prisjeća se gospar Tomi.
Danas je Bourbon prometna ulica u kojoj ‘nitko još nije napravio jedan nagib da se kiša može slijevat, nego je sve u ravno pa rupe ostanu pune vode’.
- Nema kuneta ko prije, začepi se od lišća. Bude i vodopada, sve prema dole ide.
Tu je skoro 80 godina, prije je poznavao svakoga u susjedstvu, sad ne zna nikoga. Na dijelu ulice gdje živi baš i nema buke, ‘jedino motoristi kad prođu’.
Grk, ali se pravi Englez
Sve je blizu, na nogu, ističe sugrađanin Grgo Jelavić dobru stranu života u Bourbonu. Za onu negativnu i on spominje zaustavljanja automobila na ulazu u ulicu, zbog trafike ili Doma zdravlja pa se sve svodi na ‘zaobilaženje onih koji su se zaustavili na pet minuta ali su zbog toga napravili ogromnu gužvu i pomutnju u prometu’.
- Sve bi se riješilo jednom kamerom i da se počne naplaćivat’ nedozvoljeno zaustavljanje – kaže Jelavić.
Parkiranje vozila ide po principu ‘ostavi gdje možeš’, bez obzira je li taj dio namijenjen pješacima, je li to nečiji ulaz u garažu ili dio kolnika kuda bi trebala prometovati vozila, a ne biti u mirovanju.
- Nemali broj puta ispred ulaza netko ostavi vozilo pa ne možeš u garažu. I nitko ti tu ne može pomoć’. Na par mjesta kroz Burbon polomili su stupiće da mogu parkirat, a tamo gdje nisu, između parkiraju motore. Najgore je za djecu. Dok su moja bila manja nije mi bilo svejedno, zaobilaziš auto i na putu si, a brzih i žestokih uvijek ima, samo se zalete odozgo, to je najveća jeza – kaže sugovornik pa spominje kako ulicom prolazi dosta stranaca jer ni ovdje ne nedostaje apartmana.
- Onda na stranicama lijepo uz apartman oglašavaju ‘parking na ulici’, a tog parkinga ustvari nema.
Uistinu, dok razgovaramo, s druge strane ulice gdje je crtom omeđen prostor za pješake, uredno stoji parkirano vozilo stranih registarskih oznaka. Dok zaključujemo kako je riječ o turistu iz Grčke, uključuje se prolaznik: ‘jest Grk ali se pravi Englez’.
- Nije on kriv, neko mu je rek’o da tu može parkirat – dobacuje dok prolazi doslovno sredinom ceste, jer nema drugu opciju, a nama u oko upada istrošeni asfalt u stotinu nijansi sive. Ne bi škodilo da se nadležni sjete barem je presvući novim asfaltnim slojem.
Spominju se naši sugovornici kako je Grad najavljivao rekonstrukciju ulice ‘ali korona je valjda sve stopirala pa je to palo u zaborav’. Tada je na Gradskom vijeću rečeno kako je Ulica bana Jelačića u jako lošem stanju, uzurpirana od više privatnika, nema adekvatnog kolnika..., te kako će se riješiti imovinsko-pravni odnosi. Naglašeno je i kako se radi na projektu kojim bi se regulirala pješačka staza i traka za vozila, kako bi se pješaci mogli normalno i sigurno kretati ulicom. Što se još čeka?