Hrana je krešila ima već nekoliko mjeseci, cijene nafte na svjetskim tržištima dramatično rastu, ovaj tjedan značajno je poskupilo gorivo. Da Vlada nije intervenirala cijene bi bile i veće, ovako vozači plaćaju šezdesetak kuna više za prosječan spremnik. Koliko će to utjecati na ionako povećane cijene prehrambenih artikala, ubrzo će se osjetiti na džepu. Električna energija, najavljeno je, bit će znatno skuplja već od travnja. Sve 'skače' osim primanja. Mnogima su plaće niže od onih koje su primali prije 10 godina. Da nije tužno, čovjek bi se i nasmijao. Kako onda Hrvat s prosječnom plaćom ili mirovinom uspijeva sit dočekati kraj mjeseca pitali smo radnika samca, umirovljenika i višečlanu obitelj.
- Ja k'o samac vrlo teško živim i u minusu sam od kad je države Hrvatske. Moram u minus da mogu preživljavat, rob sam banke. Od 3650 kuna, to je osnovica plaće u muzejima, ne može živjet ni samac a kamoli familija. Gospar Vlahušić nam je bio uzeo 10 posto, sad je gospar Franković uzeo 10 posto – kaže nam sugrađanin Nikša Rudelić i dodaje kako mu je 2009. godine plaća bila za 1400 kuna veća nego što je danas. Plaće ne idu nabolje, a cijene lupaju u nebesa. Svjestan je krize u cijelom svijetu ali čeljad mora živjeti. On živi 'zahvaljujući stranim bankama'. Kad vidi cijene goriva, sretan je što ne vozi i nema automobil. 'Idem pješke i koristim abonamenat', kaže nam Nikša. Troškovi prehrane su sigurno pošli 30 posto gore, neki artikli, procjenjuje, 50 do 200 posto.
Da nije minusa, umro bi
- Plus sam u kreditu, a moraš platit režije. Dođu me tisuću sto kuna sigurno, a samac. Pođem u butigu 200 kuna ostavim, nisam kupio ništa alavija za pojest.
Gdje 'uštine', pitamo ga.
- Bacio sam cigare, ne izlazim vanka. Prije smo se družili po betulama pa išli u restorane na večere, to sam sve zaboravio nase 20 godina. Odusto sam od puno stvari. Kafu ne pijem, slatko sam bacio odavno, neko meso recimo teletinu više ne kupujem, kupim pračetinu što je najjeftinije. Kokoš je došla skupa, smanjivam sve. Prije bi uzeo po dva, tri kila sad ne mogu, uzmem komad mesa. Da mi nije minusa ja bi umro. Ako ukinu minus mogu me odma objesit ođe đe je Orlando jer neću imat od čega živjet – iskreno će Rudelić koji klimu nije palio osam mjeseci.
- Ne grijem se uopće, ali sreća mogu podnijet zimu. Imam malu pećicu koja može samo nogu ugrijat, možda sam je dvaput upalio, samo kad je baš hladno u kući, kad jedem objed da se ne tresem. Legnem u krevet pod krpature, deke i gledam televiziju – opisuje svoje načine štednje pa će znakovito kako se ne bavi turizmom.
- Imamo nenormalno bogatih. Jedan sloj ljudi je prebogat, a ostali su presiromašni. Penzići jadni moraju kopat po kantama da mogu kupit štrucu kruha i litru mlijeka čija cijena svaki dan raste. Familjama se divim, još ako su podstanari, pa oni su za upisat se u Guinessovu knjigu rekorda. Strašno! – kaže ovaj Dubrovčanin i tvrdi kako 'ne vidi perspektivu pogotovo mladim ljudima koji nemaju političkih veza'. Na mogući ponovni rast cijena govori:
- Onda nas vratite u one tute što smo imali kad je bio Tito i idemo svi na kazane. Radna akcija, pošumljavanje, dobit ćeš grah i 'ajde doma spavat.
Dok cijene divljaju, radnik je potplaćen, mišljenja je, a o težini života u takvim uvjetima ogorčeno kaže:
- Ovo je takav pritisak da ljudi ne spavaju, nervoza, čovjek je opterećen malim plaćama, kreditima, inflacijom, pucaju ljudi, a još rat preživjeli. Došlo je doba feudalizma, đe smo mi mali k'o kmetovi, rugaju se s nama, ne smiješ ništa, daju ti mrvice da ih kljucaš, a ovi drugi toliko rasipni, bacaju pare. Ja radim i siromašan sam i ne sramim se to reć'. Kriva je država što nam nije omogućila da od rada živimo pristojno.
Formula za opstat' cijeli mjesec
Umirovljenik Muhamed Ovčina s mjesečnom mirovinom uspijeva (pre)živjeti niti pola mjeseca.
- Imam mirovinu 2300 kuna, a bio sam branitelj Domovinskog rata, i mogu živjet 10 dana od nje. Supruga ima 1200 kuna, najmanje što se može, znači mi možemo živjet 15 dana. Nek nam Vlada reče koja je formula za opstat' cijeli mjesec? – pita ovaj sugrađanin.
- Treba nešto napravit' za standard građana, vodit' računa o najugroženijim skupinama, inače ćemo krepat' ne od rata, nego od gladi.
Umirovljenici uz mizernu mirovinu, a takvih je većina u Hrvatskoj, navikli su na 'luksuz' odricanja svega i svačega. Jer moraju.
- Nema mesa, jedino patata, jaja, ono najosnovnije. Sve je poskupilo. Jedna mirovina ode na režije. Dođu više od tisuću kuna, u zadnje vrijeme ne mogu ih čak ni plaćat'. Grijanje upalim samo za malo se zagrijat. Evo im naša mirovina pa ako kažu da treba isključit struju, nek se jave tamo đe mi je mirovina pa nek odbijaju od nje. Štedimo na sve moguće načine. Sve sam mor'o maknut od 'a' do 'ž' da mogu opstat. Gledam kako preživjet', a mora se jesti. Došli smo na dno dna, nikad gore – kaže Ovčina i dodaje kako u svoje 73 godine 'ođe u Gradu' nije vjerovao da će ovakvu starost dočekati.
- Da mi dječica malo ne pomognu, ne bi im'o što jest'. A nisam ja jedini, generalno hrvatski narod je doš'o na dno. Preporučio bi našem vodstvu da se pobrinu za građane jer doć će vrijeme da ugroženi koji nemaju novca neće moć' plaćat' troškove života.
Zaposleni još i nekako uspijevaju skrpiti kraj s krajem, ali umirovljenici nikako, tvrdi ovaj Dubrovčanin s kojim se većina sugrađana slaže.
- Da idete sad nekoga pitat deset kuna, okrenut će glavu jer vam nema za dat. Ode psiha, čim ljudi nemaju novca da bi preživjeli mjesec dana, psiha ode. I korona i rat i ekonomija koja nas je bacila na koljena. Hrvati su skromni ljudi, ne tražimo puno, ali je zadnji momenat da se nešto učini jer u državi je sve manje stanovnika, nestat ćemo – zaključuje umirovljenik.
Jedna majka troje djece reći će kako je danas spašava ono što je od djetinjstva usvojila: 'ako u džepu imaš sto kuna i ne moraš ih potrošiti, nemoj, trebat će ti kasnije'.
- Svi imamo želje pa i ja ali ih se odričem jer sutra možda neću imati za osnovno pa će me to spasiti – kaže Dubrovkinja kojoj je posao usko vezan uz turizam, plaća nije fiksna pa nema opuštanja. Ne ide na skijanje s obitelji jer ima kredit za stan, mjesečna rata je 5 tisuća kuna. No, zato djeca imaju krov nad glavom.
- Listam kataloge i gledam gdje je što na akciji, baš sam kupila četiri kila riže. Ulje, brašno, voće i povrće je strašno poskupilo, a djeca moraju imat voća doma. Maslac je 25 kuna, moraš ga kupit na akciji. Pred Božić mi treba bar osam maslaca za kolače za djecu. Kupila sam ih na akciji po 18 kuna, a prije samo četiri mjeseca je bio 11, 12 kuna na akciji. Iako se čini banalno na svakom artiklu treba uštediti ako se može. A tek cijene mesa! Nas je petero, nisu nam dovoljna 3 ili 4 šnicela. Gorivo je poskupjelo, pitanje je trenutka kad će i dostava ić' gore – kaže zabrinuto ova majka koja pomno planira potrošnju svake kune. Hrana je najveća stavka u troškovima. Kruh već dulje vrijeme peče sama. Zdravije i isplativije je zamijesiti tijesto nego poći u pekaru. Dnevno pođu tri kruha. Došla bi je 21 kunu, ovisno o pekari, negdje i više. Mjesečno 630 kuna samo za jedan prehrambeni artikl. Komunalije su iznad tisuću kuna. Najveća stavka je struja, 600 kuna, što za peteročlanu obitelj, reći će, nije pretjeran iznos.
- Imamo klimu, isplativije je. Jedne zime smo grijali grijalicom pa nam je struje došlo skoro dvije tisuću kuna. Gledamo da bojler ne gori po danu. Perilice rublja i posuđa palimo po jeftinijoj struji, to dugoročno nama puno znači – iznosi svoj razrađeni plan uštede.
Sjedni i plači
U vrijeme korone, priznaje, nije im bilo jednostavno. Njezinog posla nije bilo, a i suprugov je došao u pitanje, osjetili su ogroman pritisak zbog kredita jer banke ne pitaju imaš li za ratu.
- Hoćemo li izgurat taj kredit, stalno mi je bilo u glavi. Djeca u školi, a ja sjednem i rasplačem se od silne brige i tjeskobe. Čovjek onda reče 'dat će Bog' i jednostavno nastaviš dan po dan.
Iako imaju auto, malo ga koriste. Djeca imaju pokaze, 150 kuna mjesečno, a uz javni prijevoz 'može se dosta toga i na noge odraditi'.
- Da smo se navikli s autom stalno vozit' sad bi mi bio problem. Imate ljude kojima je iz poniženja sjest' u autobus, a meni je super jer ne moram tražit parking – otkriva nam ova majka, naučena na racionalno trošenje. Na sreću, knjige za osnovce su besplatne ali 'svakom djetetu treba i zadaća i olovka'. Koštaju i aktivnosti, neke i po 250 kuna mjesečno. Srećom, djeca idu u glazbenu i na balet pa izdvaja 300 kuna za svih. U rujnu kad je njezin 'trio' pošao u školu trebalo je u kućnom budžetu 'naći' 1800 kuna.
- Treba kupit geografsku kartu, pa testove, a nemaju baš svi osjećaja da se reže ono što nije nužno. A ja to sve moram kupiti puta tri – kaže nam i dodaje:
- Mi ne hodamo po kavama i po restoranima. Kad je turizam bio dobar pošli bi nekada ali i tada smo gledali gdje je popust za domaće. Odjeću i obuću isto kupim unaprijed na popustima. Odrekli smo se dječjih rođendana, oni su došli k'o mala svadba!? Mi slavimo doma. Učim djecu da ne mogu imati sve što ima netko drugi.
Za peteročlanu obitelj u kreditu ili podstanarstvu, za skroman život, procjenjuje ova majka, mjesečno bi trebalo 10 do 12 tisuća kuna, pa još jednom naglašava riječ 'skroman'.
- Moramo smanjivat luksuz, ali pitanje je što je kome luksuz. Meni su luksuz cigarete, a nekome je to nasušno jer ga smiruje. Treba odredit' prioritete i pružit' se koliko možeš.