Krešimira Macana većina poznaje kao PR stručnjaka bez kojeg ne može proći nijedna izborna kampanja, no samo rijetkim bivšim kolegama Krešo je poznat po bogatom stažu u nekoć moćnoj dubrovačkoj putničkoj agenciji Atlas. Macan će ovaj vikend nakratko napustiti PR-ovsku arenu kako bi se u rodnom gradu družio sa svojim atlasovcima na nostalgičnom okupljanju bivših zaposlenika:
- Bilo je to divno doba, kad je jako bitno bilo raditi u Atlasu i nositi plavu-bijelu uniformu. Atlas je bio vodeći centar destinacijskog menadžmenta u bivšoj državi, svuda je imao poslovnice i njegovo ime je imalo težinu. Imali smo njemačke Setre, najbolje svjetske autobuse, brodove, hidroglisere, kruzer Ambasador, galeriju Sebastian, ogromni hotel na Kopaoniku, jedinstveno – kaže nam Krešo Macan koji je svoj prvi posao u Atlasu dobio već s 15 godina, na transferima, gdje je najvažnije bilo dovesti goste od aerodroma do hotela i pobrinuti se da ne prespavaju let.
- Bio sam prva generacija koja uči francuski, a govorio sam i engleski kao kompenzaciju. Te godine sam kod profesora Vekarića učio engleski, a Marija Tomas, poznata vodičica me podučavala francuski, samo nas je dvoje bilo u generaciji koji smo završili tečaj za dva jezika, svi ostali finuli su samo jedan. Već sa 16 sam postao ‘obrtnik‘, dobio sam licencu za vođenje i plavu iskaznicu Atlasa, tad sam mislim i vozački položio. Tu sezonu sam u portu držao kućicu za izlete za Lopud, postao sam pravi operativac – prisjeća se Macan karijere u Atlasu za koji ga i danas vežu nježni osjećaji:
- Od 17. godine počeo sam voditi izlete i krstarenja. Rasporedili su me na Ambasadora, voditi sedmodnevni kruz Dubrovnik-Venecija-Dubrovnik kao zamjenik cruise managera, bilo je zahtjevno, ali me oduvijek privlačila komunikacija s ljudima, pa sam baš uživao. U Atlas sam se vratio 1989. odmah poslije vojske i zadnje što sam odradio od izleta bilo je prije odlaska na faks i rata. Zadnje sam vodio kanu safarije na Trebižat na 4 jezika i bio plaćen kao beg – zbog četiri jezika sam dobio 310 DEM po danu, toliko je danas to u eurima. Jest da je izlet trajao od 6 do 22 navečer, ali nikad mi nije bilo bolje, još sam se i izbildao od veslanja. I da, u međuvremenu sam naučio i španjolski, vodio sam i na talijanskom, ture za Španjolce autobusom preko Zagreba, zvale su se Klasika i Imperial i obilazili smo cijelu bivšu državu. I u ratu sam ostao turistički vodič, istina nisam vodio turiste, nego strane novinare po bojišnicama za tadašnje Ministarstvo informiranja, ali je činjenica da me Atlas doveo do onoga što danas radim – sa sjetom nam govori PR stručnjak i priznaje da i njemu, kao i drugim atlasovcima, strašno nedostaje sila koja se vezivala uz ime putničke agencije koja je dala tolike vrijedne kadrove.
- Pamtim i kako su Atlas i Linđo uvijek imali te kombinacije tura, a ja sam jednom bio vođa sindikalnog puta u London, bilo nam je nezaboravno. A sjećam se i legendarnog storna, kako smo mnogo prije današnjim pametnih telefona komunicirali na daljinu. Zatekneš se u Italiji, priđeš granici, pa ‘uhitiš‘ signal s odašiljača na Učkoj i iz autobusa nazoveš Dubrovnik i budeš jako važan. Ili radiš na jedinom modernom PC-u koji je imao upravo Atlas – priča nam Macan kojega i danas u metropoli, ali i izvan nje, mnogi pitaju kakve veze ima s Atlasom:
- Znaju me vozači i garaža Atlasa, biti atlasovac je bio pojam i onda i danas. Bili smo mladi i lijepi, a sad smo nostalgični – šali se dubrovački PR-ovac i vodič u duši.