Mjesec studeni 1991. godine bio je najpakleniji u novijoj dubrovačkoj povijesti, bio je to mjesec bezumnog razaranja agresorske vojske, mjesec u kojemu su izgubljeni životi, mjesec u kojemu su publiciteti diljem Grada bili prepunjeni osmrtnicama, mjesec kojeg ni danas, 32 godine kasnije, nitko ne može i ne smije zaboraviti. Razaranje dubrovačkog područja tad je eskaliralo, neprekidno se napadao grad, njegova povijesna jezgra, eksplozije nisu jenjavale ni danju ni noću. Bosanka je tada pretrpjela neviđene napade, a živote je izgubilo šest dubrovačkih branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata. Braneći Bosanku živote su izgubili Mario Pezzi, Vedran Ivošević, Hamdija Kovač, Franci Lazibat, Željko Raguž i Antonio Vatović, a Bosanka je pala. Smrtno su stradale i četiri civilne osobe, dok ih je deset lakše ili teže ozlijeđeno
Tog 9. studenoga jedan napad je slijedio drugi, razarali su s kopna, s mora topovnjačama i iz zraka, Gruž i gradski porat gorjeli su od zapaljenih i potopljenih barki i brodica, granate su pljuštale po svim gradskim naseljima, tuko se svim sredstvima i po tvrđavi Imperial na Srđu.
Zbog razaranja i napada kojeg je vodio Miodrag Jokić, iz Dubrovnika je pobjegla tadašnja grupa europskih promatrača, a uslijedila je opća mobilizacija na području grada. Agresor je nakon teških borbi zauzeo Bosanku.
Da se nikad ne zaboravi i ne ponovilo se...