Oboje su maturanti Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića s pravom javnosti, oboje idu u isti razred, oboje dijele istu strast – onu za pisanjem, za poeziju. Riječ je o mladim pjesnicima Lari Koprivec i Antunu Pendu.
PAPIR NE OSUĐUJE, ON ‘SLUŠA‘
Što vas je uvelo u svijet poezije, kad ste se zainteresirali za nju u tolikoj mjeri da ste i sami počeli stvarati?
Lara: Odmalena sam bila uronjena u svijet književnosti i čak sam odmalena bila pisala neke pjesmice, ne znam može li se to nazvati ‘poezijom‘, ali još od vrtića imam neke pjesmuljke koje bi piskarala. Kroz osnovnu je to krenulo možda malo ozbiljnije, koliko se to može smatrati ‘ozbiljnijim‘ ako imaš 7,8 godina. Čitala bih neke pjesme, pričice koje bi mi se svidjele, inspirirale bi me pa sam htjela napisati nešto svoje i tako je krenulo, kao zabava. S vremenom sam otkrila koliko me to ispunjava, otkrila sam da, bilo u sretnim ili tužnim trenucima mog života ili nečega što ne bih mogla objasniti, nečega čega bi se sramila, papir sve podnosi i sve se može prenijeti na papir. Papir ne osuđuje, on sve ‘sluša‘ tako da mi je to puno značilo.
Lara, napisala si jednom da te T. S. Eliot vratio stihovima u trenutku kad si se malo distancirala od poezije?
Lara: Da, tijekom osnovne škole prošla sam kroz razdoblje kad sam prestala pisati i to je vjerojatno bilo zato što su me zaokupile brojne obaveze i u osnovnoj i u glazbenoj školi. U osnovnoj školi nismo toliko okrenuti čitanju poezije i više se fokusiramo na knjige za lektiru, igrom slučaja, nekako sam ponovno počela čitati poeziju i ta se ljubav vratila pa sam morala nastaviti pisati.
Antune, kako je to krenulo kod tebe?
Antun: Poeziju sam počeo pisati u osmom razredu pod utjecajem lektirnih naslova, ali i djela koja sam usput čitao, to jest, uz obaveznu literaturu. Potom sam nastavio u prvom razredu srednje kad mi je Lara preporučila "Jadnike" Victora Hugoa. Roman je to koji me isprva privukao svojom opsjednutošću, ali polako sam uronio u taj Hugoov svijet nezaboravnih likova koji su i danas inspiracija mojoj poeziji.
Lara: Bilo uživo ili na telefonu, vodili smo razgovore upravo o toj knjizi i onda bi mi Antun javljao dokle je došao, u kojoj je fazi čitanja jer sam to pročitala u osnovnoj školi i kad smo otkrili da oboje volimo čitati, već u prvom razredu kad smo se upoznavali, krenuli smo tako pričati o tome, sprijateljili smo se i dijelili knjige.
Antun: Puno smo naslova zajedno podijelili i čitali, još uvijek to radimo. Hugoov "Zvonar crkve Notre-Dame" koji mi je Lara preporučila jako mi se svidio, a potom sam se okrenuo nekim djelima koja se samo meni sviđaju, poput Proustovog "Traganja za izgubljenim vremenom" koje sada preporučujem Lari i u Lare je tako da mislim da je svijet poezije još u međusobnom dopunjavanju. Isprva sam pisao čisto lirske pjesme, nisu imale neku posebnu formu ili poseban ritam, a sad pišem elegije, pjesme tužnog ugođaja, misaone tematike, a sve pod utjecajem Rilkeovih "Devinskih elegija".
Kako nastaju tvoji stihovi?
Antun: Poeziju i pisanje proze bilo koje vrste doživljavam kao čisto ‘moranje‘, nije tako da mi dođe pa napišem, već nastaje iz čistog moranja, iz razloga što se ne mogu drukčije izraziti ili imam potrebu nešto napisati. Dan mi ne bi bio ispunjen, a da nešto ne napišem. Naravno, ima dana kad ništa ne pišem.
Ovisno dođe li inspiracija?
Antun: Tako je, dođe inspiracija koje se teško riješiti. Neke pjesme tako nastaju odjednom u jednoj noći, a neke nastaju mjesecima. Sve ovisi o tome pod kolikom sam inspiracijom i što trenutačno čitam, čime se bavim. Kako u zadnje proučavam prirodoslovlje, zadnja elegija koju sam napisao je "Elegija alkemičara" i upravo proučavam tu povezanost između prirodnih i društvenih znanosti, ideal renesansnog čovjeka, to jest, da duh i razum ne bismo trebali ograničiti samo na društvene ili samo na prirodne znanosti, već da danas jedan matematičar može stručno razumjeti povjesničara isto kao što bi povjesničar mogao razumjeti matematičara.
NEKE PJESME NIKAD NISU GOTOVE
Lara, kako kod tebe izgleda proces stvaranja?
Lara: Ono što je predivno i što je Antun govorio što se tiče tog ‘moranja‘ i ispunjenja dana, kad tako dobiješ inspiraciju i ideju, inspiracija uistinu može doći bilo gdje i bilo kad u bilo kojim okolnostima, u bilo kojem trenutku i pod utjecajem bilo čega. Često kad sam oduševljena nekim umjetničkim djelom, bilo da je glazbeno, likovno ili filmsko, može biti bilo što čime se oduševim, imam potrebu pisati, baš imam potrebu izraziti se pisanjem i to je ono što mi je uistinu predivno. Recimo, kad slušam neku pjesmu, može to biti rock-pjesma ili solo gitare, moram pisati! Svaka pjesma ima neki svoj put nastajanja i svoju priču iza koje nastaje i kao što je Antun rekao, to može nastati u jednom dahu, može se razvijati mjesecima, nekako svakoj pjesmi dam prostora da ‘diše‘, da se razvija i da se nekako sama oblikuje svojim tokom. Ne želim nikada ništa forsirati niti imati potrebu da moram sada završiti tu pjesmu. Uvijek se pjesmi mogu vratiti i ako želim nešto dodati, neku finesu, imam osjećaj da priča nikada nije gotova... Čak i životna priča nekih završenih pjesama još nije gotova i one se samo osamostaljuju. Možda su neke zrelije, neke manje zrele, ali svaka je posebna na svoj način.
Kasnije kad se budete vraćali na te pjesme, znat ćete što ste u tom trenutku čitali ili slušali, vaše pjesme prate vaš proces otkrivanja svijeta?
Antun: To je ta odlika postmodernizma – intertekstualnost. Dakle, odnos mlađeg teksta prema starijima i to je nešto što ne samo nas zaokuplja, nego i većinu postmodernističkih književnika.
Lara: To je kao neki začarani krug...
Dođe li vam nekad da prestanete čitati kako biste prestali biti pod utjecajem bilo koga?
Lara: Moje pjesme jesu pod utjecajem mene i mog doživljaja. Za razliku od Antuna, dosad još ništa nisam pisala što je izravno bilo pod utjecajem nekog djela ili književnog lika, ali neizbježna je činjenica da smo svi mi kao osobe nekako oblikovani apsolutno svime što se događa oko nas, bilo da je to nešto vezano uz umjetnost, da je vezano uz neke tužnije ili sretnije događaje u svijetu, neke osobne situacije s kojima se suočavamo, neke situacije koje osobe koje su nam drage ili osobe koje su nam bliske prolaze, mogu to biti i neki stranci koji upravo prolaze, osobe koje ne poznamo, ali smo čuli nešto i onda suosjećamo s njima - sve to utječe na nas kao osobe, a time i na naše stvaralaštvo.
Kad napišete pjesmu, imate li osoba koja je prva pročita i koja će iskreno reći svoje mišljenje?
Antun: Moj je otac pjesnik tako da njemu prvom dajem da pročita moje pjesme, potom majci i nastavnici, profesorici i mentorici Mirjani Žeravici. Baudelaire je rekao kako je "svaki pjesnik nalik na gospodara neba", koliko god naša djela bila inspirirana ili ne inspirirana čime, svaki pjesnik stvara, to jest, ne oslanja se na mimezu ili oponašanje prirode.
Je li Rilke bio taj koji je isključivo utjecao na to da pišeš elegije?
Antun: Za elegije sam saznao u prvom razredu srednje kad smo čitali Ovidija i "Ex ponto" kao tradicionalnu lirsku vrstu tugaljiva karaktera. Međutim, do prijevoda Ex ponta nisam došao, ne znam postoji li, svakako ga ne mogu naći u knjižnici ili knjižari, međutim, naišao sam na Rilkeove "Devinske elegije" a preporučio mi ih je otac i isprva me nisu toliko inspirirale, polako sam iščitavao stihove, mjesecima čak, ponekad je za jedan njegov stih potrebno mjesec dana da bih mislio da sam shvatio što je pisac htio reći jer je to jako hermetična poezija i svakako nije za svakoga. Međutim, ta dubina sazrijevanja je nešto što me jako privlači kod Rilkeova pisanja pa sam kupio i njegove "Sonete Orfeju" koji su me manje fascinirali, ali svakako govore o istoj tematici, o tematici sazrijevanja, umiranja, života o kojoj govori sva poezija.
Koji vas pjesnici inspiriraju?
Lara: Meni je Emily Dickinson uvijek bila nekako srodna duša kad je u pitanju poezija. Njezin doživljaj postojanja mi je uvijek bio blizak, uvijek sam smatrala da imam jako sličan doživljaj postojanja, života i smrti, ljubavi, prirode i stvarnosti. Također, ono što me posebice fasciniralo jest to da ona nije bila objavljena za vrijeme svog života i nekako bi me to uvijek podsjetilo na izvorni razlog zašto pišemo: ne trebamo biti objavljeni, ne trebamo težiti nekom publicitetu, podsjetila bih se da je pisanje i življenje u vlastitoj glavi i da nam to treba biti dovoljno – pisanje zbog nas samih.
Antun: Već sam spomenuo Rilkea, ali prije Rilkea to je bila Sylvia Plath. Dakle, pjesnikinja je to koja mi je najdraža u svojoj pjesmi "Ženski Lazar" zbog koje sam nastavio čitati njezin opus. Oduševila me pjesmom "Ženski Lazar" gdje govori o svojim svakodnevnim ‘smrtima‘ i ‘uskrsnućima‘ i kako je teško umrijeti duhovno i onda uskrsnuti sljedeći dan kao da se ništa nije dogodilo i nastaviti živjeti dalje. To je ta ljepota življenja koju ona, nažalost, kasnije nije našla. Međutim, da se izrazim u duhu Višnje Sepčić koja je prevela njezine pjesme, izbor njezine poezije, imala je veliki stvaralački proplamsaj prije same smrti. Ona je vjerojatno znala da će se ubiti i to je isplanirala tako da je bila najkreativnija u tom razdoblju do trenutka kad je sebi odlučila oduzeti život.
Trećenagrađena si na literarnom natječaju dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske?
Lara: To je bilo za najbolju i priču i pjesmu, to je bila jedna kategorija, bilo je na temu Dubrovnika, a osvojila sam treću nagradu. Napisala sam sonet, a inače pišem sonete i to mi je jako draga forma. Napisala sam sonet iz perspektive Cvijete Zuzorić zato što mi je ona uvijek bila jedna od osoba na koju bih prvo pomislila kad bih razmišljala o povijesti Dubrovnika i oduvijek mi se sviđala njezina priča, legenda i činjenica da je ona navodno bila pjesnikinja. Ne možemo utvrditi je li ona zapravo pisala ili nije, ali ono što mi se posebno bilo svidjelo kod nje jest to što je toliko muškaraca pisalo o njoj kroz povijest, toliko je bila poznata i zbog svoje crvene kose, ljepote, toliko je pjesnika spominjalo, kao na primjer Torquato Tasso. Svi su je veličali i ono što me nagnalo da pišem jest to da sam htjela napisati nešto iz ženske perspektive o njoj. Htjela sam pisati iz njezine perspektive, ja se kao žena pjesnikinja 500 godina kasnije mogu baviti zanatom kojim se ona bavila. Pokušavam shvatiti kako se osjećala osoba koja je htjela biti nešto više od puke ljepotice kojoj se muškarci divili i koja je htjela postići nešto više jer je ona bila pjesnikinja, ali je također bila jako učena, imala je jako progresivna razmišljanja i doživljaj žene za to razdoblje. Zato je i bila ogovarana i širile su se razne laži o njoj, nisu suvremenici baš bili oduševljeni njezinim ponašanjem i razmišljanjima, ali ona je nekako stala iza sebe, to mi se jako svidjelo i zato sam odlučila pisati o njoj.
Kako reagiraju ljudi, kako vršnjaci, kad kažete da pišete?
Antun: Iskreno, dojmovi su uvijek bili vrlo pozitivni i danas se, nažalost, ljude doživljava kao začin a rijetko kao jelo samo za sebe. Tako kad rečem da pišem poeziju, ljudi ne smatraju da se bavim samo poezijom, doživljavaju to kao unaprijeđenje duha.
Koliko se u školi potiče poezija?
Lara: Sama riječ "lektira" je već dovoljan problem i dovoljna tlaka, a kamoli da je poezija - onda bi bilo još gore. Istina, lektira nije uvijek baš prihvaćena pozitivno, a pogotovo poezija. S obzirom na to da smo mi sad generacija Škole za život koja nekako smanjuje broj knjiga i ima drugačiji pristup lektiri, a i predmetu Hrvatski jezik i književnost općenito, mislim da se ide u smjeru da se mladima želi više približiti čitanje te ih uvesti u taj svijet čitanja. Taj program ima svoje prednosti i nedostatke, ima nekih stvari s kojima se Antun i ja ne slažemo, možda je dosta korisnijih naslova izbačeno, a ubačeni su neki naslovi koji možda nisu baš prikladni za lektiru, nemaju smisla. Dosta je knjiga kojih, recimo, u knjižnici nema dovoljno.
Antun: Kad su ovi ustaljeni naslovi onda se sve može naći u knjižnici, ali ovako kad stave malo modernija djela koja bi se možda više svidjela mladima, nažalost, mladi ih možda često na kraju kupe zato što ih ne mogu pronaći u PDF izdanju ili u knjižnici.
Popis knjiga za lektiru je opterećen proznim djelima?
Antun: Tako je. Primjerice, na maturi se za esej navode četiri djela od kojih je samo jedno poezija, a to je Ujevićeva tako da je popis lektira Škole za život općenito daleko smanjen za razliku od prijašnjih generacija, a pogotovo omjer proze i poezije. Mladi ne dolaze u toliki doticaj s poezijom, nažalost, više s kratkim pričama, novelama i manjim romanima, rijetko kad malo opširnijim djelima.
Lara: Mislim da bi se u tom cjelokupnom programu Škole za život i reforme predmeta Hrvatski jezik i književnost stvari trebale mijenjati od samog temelja. Cijeli program ima svoje dobre strane, ali je isto nekako sve bilo nabacano i isforsirano, ide se u smjeru da se mladima približi čitanje, poezija i knjiga općenito, ali je najveći problem u pristupu. Profesori tih predmeta jako puno utječu na to, možda više nego sâm program, profesor je taj koji treba pokušati koje god djelo približiti učenicima i potaknuti da mladima u glavi bude lakše pristupiti nekom djelu jer zapravo smo u samom doticaju s time. Samim tim što smo ljudska bića u doticaju smo s književnosti i često su mladima ti sadržaji daleki, odmah gube interes i zato što gube interes, odmah se stvara odbojnost prema tome pa društvo krene pričati kako "mladi danas ništa ne čitaju", a mladi naravno ne vole čuti da im se prigovara da ne čitaju i automatski razmišljaju ovako: "Zašto bih ja trebao čitati?! Meni to ne treba!"
OBJAVA STIHOVA
Koliko vam u tome svemu pomaže vaša profesorica Mirjana Žeravica?
Antun: Profesorica Mirjana Žeravica i sa mnom i s Larom razgovara o našoj poeziji tako da je u tom smislu prava mentorica našeg spisateljskog stvaralaštva. Bilo da je riječ o poeziji, prozi ili drami, ona je uvijek tu kao prva ‘publika‘ koja će pročitati naše djelo i zato nam je jako važno što ona misli o našim pjesmama i kako ona misli da bi se one trebale doraditi ili ostati na istome. Međutim, nikad ne reče: "Promijeni to...", nego: "Ako želiš, promijeni to..." Poezija nije egzaktna znanost poput matematike, fizike i tome slično, tako da nam ne može 100 posto reći što je pogrešno a što nije, nego samo neki osjećaj koji je zapravo vodič kroz poeziju. Ona nam svakako pomogne doraditi naša djela i to možemo prihvatiti ili ne, a isto je tako s prozom. Naša je velika i emocionalna potpora i ovom joj prilikom želimo zahvaliti.
Imali ste nekoliko javnih nastupa, nedavno s Lazaretima, nastupali ste s Monikom Herceg, kako vam je javno nastupati, kad ćete objaviti svoje stihove?
Lara: Nismo još ništa objavili, ali otvorena sam za to i voljela bih, san mi je objaviti nešto svoje. Nadam se da ću u budućnosti to i dočekati. Definitivno je lijepo jer prvenstveno pišem za sebe, ali neopisivo je lijepo, s druge strane, kad to možeš podijeliti s nekim i kad tu ljubav možeš nekako izraziti, kad te je taj drugi uopće spreman saslušati, kad je taj netko uistinu zainteresiran za ono čime se baviš i kad osjetiš da te taj netko sluša, to je uistinu neopisivo. Jer, poezija nije nešto što je popularno, ali to je upravo čini ljepšom i neprocjenjivijom. Uz našu profesoricu Mirjanu Žeravicu koja je toliko toga učinila za nas, moramo se zahvaliti Moniki Herceg što nam je omogućila da na njezinoj večeri možemo čitati svoju poeziju. Uistinu sam se oduševila njome i mogu se samo nadati da ću tako nekome, tko je mlađi i tko se još nekako traži, moći omogućiti da dobije svoj trenutak, da pokaže nešto svoje ili da se okuša u nečemu novome. Mislim da je to čini jednom iznimnom osobom, tako neopterećenom, neiskompleksiranom, nego jednom divnom osobom koja je otvorena za apsolutno sve. Moramo se zahvaliti i gospođi Ivani Marinović.
Antun: Drago mi je i zahvalan sam što su se dogodili naši javni nastupi, zahvalan sam svima koji su u tome sudjelovali. Isto se tako trebamo zahvaliti knjižničarki Katarini Palinić koja nam je omogućila da uopće gostujemo. Planiram završiti elegijski ciklus, a potom nastaviti s odama tako da imam jedan elegijski ciklus, jedan ciklus oda, što bi se moglo objaviti zajedno u jednoj zbirci jer bi sâm elegijski ciklus bio premalen za objaviti. Plan mi je objaviti dva ciklusa dviju tradicionalnih vrsta – elegija i oda. Uskoro to planiram objaviti.
Lara: Ja bih eventualno objavila zbirku soneta.
Maturanti ste oboje, planirate li se baviti pjesništvom nakon srednje škole, gdje se vidite?
Lara: Nekako sam se odmalena voljela baviti svakakvim stvarima, išla sam i na treninge i na ples, u Muzičku školu... Oduvijek sam sve voljela i sama činjenica da bismo sad trebali odabrati put mi je jako izazovna. Još nisam odredila u kojem bi smjeru pošla, nisam još odabrala fakultet, ali svakako bih se voljela baviti nečim što uključuje ljude, obožavam raditi s ljudima. I, definitivno pisanje, gdje god me život odveo, želim nastaviti pisati i želim nastaviti svirati klavir. Sad maturiram i u Srednjoj glazbenoj školi, tako da bez obzira čime god se bavila, želim i dalje svirati i pisati.
Antun: Nisam još sasvim siguran što bih htio upisati, međutim, sad razmišljam o medicini ili fizici ili nešto tome sličnome. Međutim, poezija će za mene uvijek biti to ‘moranje‘ i jednostavno ću morati pisati, neću birati želim li ili ne želim. Bio liječnik, fizičar, biolog ili antropolog, nevažno, svakako ću nastaviti pisati.