Napustio nas je velikan glumačkog poziva, ali i naš veliki sugrađanin, čovjek, oštra uma i britkog jezika, koji je do zadnjeg dana pratio sve što se događalo oko njega, iako više nije izlazio vani. Ali s njegove funjestre u Zlatarskoj ionako se sve čuje, sve vidi i sve zna. Objavljujemo posljednji veliki razgovor za Dubrovački kojeg je dao 2019. godine.
Radio sam kao knjigovođa u poduzeću "Graditelj", kad se u Dubrovniku spremala predstava "Rusko pitanje". Glavnog glumca prignječio je kamion na ulazu u Grad, a Komitet je naredio da predstava mora ići. Kasnije su me premjestili u kazalište. Za Čiča Obuljena sam vodio dubrovački teatar
Velikan hrvatskog, ali nadasve dubrovačkog glumišta, Miše Martinović i dalje pomno prati zbivanja na sceni, teatarskoj, društvenoj, ali i jezičnoj. Više od devedeset godina života na plećima koje je obilježilo odrastanje u Gradu, burne ratne godine, brojne uloge u teatru i filmu pa sve do razmišljanja o aktualnom društvenom trenutku u kojemu, gospar Miše, kao malo tko u Dubrovniku, govori otvoreno i bez dlake na jeziku.
Pomalo koračate kroz devedesete godine, kako se osjećate?
Odlično! Još nijesam pošandrco, mogu napisat nešto, iako mi je rukopis malo drukčiji. Kad vidim suprugu koja je bez nogu, moram biti sretan što sam takav. Rodio sam se u kući iznad crkve svetog Nikole, a sada imam stan ni deset metara od moje rodne kuće. Moja majka je imala mali hotel pokraj pravoslavne crkve. Ona, njezina sestra i sestra moga oca vodili su taj hotel i ja sam bio jedinac. U vrtić smo išli na Pile u dumana, bilo je krcato mularije. Majka jednog prijatelja bi nas vodila preko Pila da nas ne bi tramvaj ili auto pogazio. Tamo smo se igrali i učili redu. Pravili bi otoke od plastelina ili burse od like, a igrali smo na boća, i to krpenjača, jer u ono doba nije bilo jednostavno nabaviti loptu. Kasnije je krenula pučka škola gdje smo naučili pisati, imali smo kaligrafiju, učili su nas da fino pišemo, nije s penice smjelo pasti nimalo tinte. Onda se naše društvo iz ulice između klasične i realne gimnazije odlučilo za ovu prvu. Išli smo u školu na Pločama. Pao sam jednom matematiku, ali su mi zato jezici išli jako dobro. Učili smo latinski, grčki, francuski i hrvatski. Francuski sam govorio ko' naški. Kapitulirala je Kraljevina Jugoslavija, došla je Nezavisna Država Hrvatska i regalala nam peti razred gimnazije.
Uslijedile su burne godine?
Jedno jutro se začula sirena - počeo je rat! Jurili bi u sklonište, tu u naše tvrđave. Mene je majka poslala kod dunda u Župu. U grad su došli Talijani i stavili dva standala kraj Orlanda. Bile su dvije zastave: jedna hrvatska, a druga talijanska. Talijani bi svako jutro dizali zastave. Prvo bi dolazila talijanska muzika s vodom Talijana, a onda hrvatska muzika s vodom domobrana. Tko se zatekne u prolazu, morao ih je pozdraviti jer bi inače vikali na ljude. Sjećam se, bilo nas je četvorica i jedan od nas je opizdio jednog talijanskog vojnika po kacigi i svi smo brzo pobjegli u Prijeko! Kad je kapitulirala Italija 1943. bili smo osmi razred. Kad sam maturirao, čekali smo rezultate s gaćicama od kupanja u špagu i kad su nam javili da smo položili, pošli smo na Banje i u more! Tada sam imao 17 i pol godina.
Bezbrižnost nije dugo trajala?
Negdje krajem kolovoza došao je poziv za vojsku. Htjeli smo ići u Zagreb jer smo mislili upisati se na fakultet i ići u vojsku usporedo. Malim smo vlakom išli preko Bosne, došli u Slavonski Brod koji je bio totalno sravnjen sa zemljom. Vidjeli smo djecu koja nose kifere, bijeli kruh, a u Dubrovniku mi nismo imali za jesti! Iskrcali smo se, kupili kruha i najeli se. Vlak je pošao, a mi smo ostali prespavati u hotelu "Europa". To je zapravo bila velika dvorana sa željeznim krevetima, kad smo upalili svjetlo bilo je crno poviše nas - kimci, bube koje sišu krv! Cijeli je lincuo bio krvav! U Zagrebu nismo odmah pošli u vojarnu nego smo lutali gradom. Jedan od nas je imao starijeg brata, časnika, oficira koji je radio u Ministarstvu za izbjeglice. Od njega smo dobili solada i deset smo dana điravali Zagrebom. Onda smo pošli u vojarnu, obukli su nas i krenula je svaki dan trka, gimnastika i vježbanje.
Mnogo puta tijekom rata suočili ste se sa smrću?
Prvi put sam izbjegao smrt na hodnoj vježbi na relaciji Zagreb - Varaždin kad su nas gađala tri aviona SpeedFirea. Jedna bomba pala je desetak metara od mene!. U tom napadu je bilo 4 do 5 mrtvih, 7 ili 8 ranjenih. Sjećam se da smo kasnije došli do Maribora. Doveli su nas do neke kuće, gdje je na željeznoj ogradi pisalo: "USTAŠE, DOMOBRANI, ČETNICI..." Nismo znali gdje smo, nismo bili ni ustaše ni četnici! Prišao nam je partizanski oficir, stric od jednog prijatelja i rekao da pričekamo. "Ako dođe netko da vas digne, recite pukovnik Karakaš je naredio da ostanete!", to su bile njegove riječi. Vratio s jedno 20 partizana, izveo nas je vanka, odveo na željezničku stanicu i nakrcao u vlak za Zagreb.
Vratili ste se u Zagreb, a završili na Romaniji?
Kao izviđač 17. majevičke brigade poslan sam na Romaniju jer je tamo bilo četnika. S obzirom da sam bio pismen, postao sam "ćato". Jedan me komesar molio da napišem ljubavno pismo njegovoj curi. Čitam ja njemu što sam napisao, a on će meni: "Lijepo si napisao, a gdje ti je ono "zelen bor - čekam brzi odgovor"?
Zatvorio vas je i KOS?
Poznatu Stepinčevu poruku koja se čitala po crkvama, proslijedio sam dalje pa me KOS zatvorio. Optužili su nas da smo osnovali "Ustašku Dalmaciju", da smo "klerofašisti", "rojalisti"... Uslijedilo je suđenje, na listi nas je bilo 23, a po težini kazne sam bio sedmi. Prvih šest osuđeno je na smrt streljanjem, a ja sam dobio osam godina. Skočio sam od sreće! Na kraju su samo jednoga strijeljali.
Kao zatvorenik ste se počeli baviti kulturom?
U Zenici sam bio u takozvanoj staklari sve dok me jedan nije pitao znam li pjevati. Reko sam da znam pa su me prebacili u kulturnu dvoranu. Tu je bio vrh bosanskohercegovačke inteligencije: pisci, novinari, direktori teatra, advokati... Bio sam najmlađi. Imali smo dramsku grupu i svaku sedmicu smo činili predstavu. Postojao je i pjevački zbor i orkestar. Jednom mi je došla majka u posjet s hranom. Išla je vlakom iz Sarajeva do Zenice, a u njezin kupe se ukrcao partizanski komesar. Bio je to komesar zatvora u Zenici. Nije prošo dan-dva i bio sam pozvan na razgovor. Pomislio sam: "Šta sam srao?" Komesar mi je rekao da je upoznao moju majku, da je ona čestita osoba i da mogu ići. Ima bit da je na njega ostavila dojam.
Kada ste počeli profesionalno glumiti?
Slučajno. U Dubrovnik sam se vratio uoči 1. maja 1948. i kao knjigovođa počeo raditi u poduzeću "Graditelj" kod muža moje tetke. Tada se u Dubrovniku spremala predstava "Rusko pitanje". Glavnog glumca prignječio je kamion na ulazu u Grad, a komitet je naredio da predstava mora ići. Tadašnji inspicijent Mato Baković, koji je također bio u zatvoru u Zenici, predložio je mene kao zamjenu. Zvali su u poduzeće da smjesta idem u kazalište! Zaigrao sam i vidjeli su da sam talentiran. Od komiteta je došla naredba da sam po potrebi službe premješten u Narodno kazalište u Dubrovniku. Upao sam tamo i počeo glumiti, a mislio sam ići na medicinu.
Došle su Ljetne igre i prvi susret s Gavellom?
Gavella je došao raditi Trilogiju u Gružu i ja sam igrao Vuka. Rekao mi je: "Ti ideš sa mnom u Zagreb, buš išel na Akademiju! Ti si talent, tebi je to Bog dao! Ako ne buš dobil stan, ja ću ti dati moj!" Ja sam 1955. pošao u Gavellu, u Zagrebu sam ostao godinu i pol dana. Imao sam pristojnu plaću u teatru, ali radiodramama na Radiju Zagreb sam zarađivao trostruko više! Druge godine kada sam igrao Vuka, Gavella je radio "Ifigeniju na Tauridi" i tu sam uletio kao Toant. Poslije je opet tražio da idem na Akademiju da mu budem asistent.
Bili ste i na čelu dubrovačkog teatra?
Bio je rat, Čičo Obuljen je bio gradonačelnik, zvao me je i rekao da moram preuzeti teatar. Reko sam da glumac koji dođe iz Zagreba u Dubrovnik mora imati završenu akademiju u Zagrebu, veću plaću nego što imaju oni u Zagrebu. Jupi sam tada rekao da okupi dečke i cure s Akademije jer sam želio razgovarati s njima. Dogovorili smo dan i sat, a jedino je došla mala od Pera Kvrgića. Rekla mi je da se zaljubila u Zagrebu pa sam joj rekao nek ostane. Napravio sam repertoar, a zadnja predstava koju sam držao bile su "Tri visoke žene" s Milkom Podrug Kokotović, Jasnom Jukić i Jasnom Ančić. To je bila jedina predstava da si mogao reći - prava, drži sve!
Sad više nema takvih predstava?
Ne!
Mislite li da će ih više ikada biti?
Mislim da može! Lanjske sam se godine popeo na Lovrijenac. Maro me vukao! (Haha) Gledao sam "Othella" i to je dobra predstava, osim njega - Rakana Rushaidata. On misli da igra filmsku glumu i nikako mu ne dolazi do mozga da je Lovrijenac kamen. Tu nema zajebavanja!
Što vam se čini od "Kafetarije"?
Ne znam, sve se nešto preokrenulo. Nije dobro ponavljati neke stvari koje su bile vrhunske. "Kafetarija" se ne može igrati u ambijentu koji joj ne odgovara. Kako im je Sponza pala na pamet?! Na Gundulićevoj poljani imaju divan, fenomenalan prostor? Mi smo tamo igrali i "Kafetariju" i "Dunda Maroja".
Ove godine dolaze Glembajevi.
Jedino gdje se to može igrati jest u onoj kući iza grobišta gdje smo mi igrali "Trilogiju". To je čisti interijer. Tko će se usuditi to igrati?! Poslije filma ne znam tko će dostići tu razinu!
Kako komentirate snimanje serija i filmova u Dubrovniku?
Nemam ništa protiv. Pa ja sam igrao u američkom filmu koji se snimao u Dubrovniku! Bilo je to 1950. Režiser je rekao da trebam igrati partizana koji prima grupu američkih gangstera, jebivjetara u Grad. Rečeno mi je da moja uloga neće biti velika, ali su najavili honorar od 20 tisuća američkih dolara. Produkciju su radili s Beogradom, s kućom "Avala Film", a na kraju sam dobio pizdavi honorar, iako me Kosta Spaić vidio na filmu u jednom kinu u Americi! Imam 41 godina radnog staža i poslije toga sam još radio u Ljetnim igrama, teatru itd. Sračunao sam da sam godišnje radio po pet komada. Za "Malo misto" su jako puno potrošili za moje putne troškove! Slali bi taksije iz Splita, čak i brze motorne čamce da mogu snimati i vratiti se na predstavu u Dubrovnik.
Rekli ste da na nacionalnoj televiziji govore kao roboti. Kako govore Dubrovčani?
Danas jedino Dubrovčani govore s dužinama. Došlo je u Dubrovniku dosta ljudi iz Hercegovine, što je zapravo isti jezik, samo što njihov način govora nema onu zadnju naslagu, onu duljinu koja u sebi ima elemente glazbe, muzičnosti. Ona je malo tvrđa, kamenitija, a dubrovački je govor najljepši govor hrvatskoga jezika.
Je li on zapostavljen?
Ne, on nestaje, što je logično. Današnji hrvatski jezik nije prihvatio dubrovački govor kao primjer na kojemu se trebao graditi hrvatski književni jezik. Slušam na televiziji, vazda stavljaju akcente, ali nemaju dužina. Ruski je jezik najteatarskiji jezik koji može postojati i Rusi ga čuvaju kao blago, a mi bi htjeli "biti na pucu".
Uvijek ističete važnost riječi u teatru, protivnik ste tjelesnog teatra?
Nijesam ja protivnik tjelesnog, nego ne može tjelesno biti iznad riječi! U početku bijaše riječi, a riječ bijaše od Boga. Riječ je zapravo ono što čini ljudski mozak, fenomen Božjeg stvaranja. Nešto što se zove "antiteatar", ne može biti dobro. Ovo današnje "valjanje" režiser mora ubaciti u komad kako mu ne bi rekli da nije moderan! Cirkus pokazuje kako se ljudsko tijelo može dovesti do savršenstva. Zašto da ih imitiramo kad imamo riječ?
Što vam smeta u Dubrovniku?
To što ljudi ne znaju cijeniti vrijednosti u kojima žive. Ovo što su s filmom napravili na Stradunu ili u portu je katastrofa! Jest jedan mali dio ljudi zaradio neku paricu, ali treba točno znati gdje se može snimati. Na Stradunu ne! Meni je u sjećanju kao Robin Hood ostao Errol Flynn. A oni u Dubrovniku snimaju filmu o šumskom junaku?! Za Dubrovnik se znalo kad nije bilo ni Dubrovačkih ljetnih igara!
Koji je sistem bio najbolji za Dubrovnik?
Dubrovačka Republika! Dubrovčani su pravi mletačkim zlatnim novcima plaćali svoju slobodu i to u ogromnim količinama, ne u američkim dolarima koji je papir! To je veličina slobode! Nema toga što se za slobodu ne mora žrtvovati da bi se ona uživala.
Upravlja li se Dubrovnikom previše iz Zagreba?
Dubrovnik jest narastao stanovništvom, ali nažalost to stanovništvo je pobjeglo iz Grada. U Dubrovniku se zna kad rečeš da ideš u Grad, u Gruž, u Mihajla, u Lapad, na Svetoga Jakova... Grad je prestao biti Grad i postao je kvazimuzej. Ova ljepota, ona je stvorena za ljude, nije za prazninu.