- Cijelo vrijeme rata sam bila tu, u školi, nikako nisam napuštala Dubrovnik. Sjećam se, taj 1.listopada je bio radni dan, a kako živim u povijesnoj jezgri, spremala sam se za posao u školu Lapad, kad se odjednom čuo čudan zvuk. Suprug je pogledao s Pelina na more i rekao ‘Vidim topovnjače, mislim da je počeo rat!‘. Nastala je konfuzija u Gradu, znali smo da su napadnuti Konavle i Župa, ali nekako nismo vjerovali da se to neće dogoditi i u Dubrovniku.
Na kraju smo ipak pošli raditi, muž u Luku Dubrovnik, a ja u moju školu Lapad. Bio je to jedan od najtežih dana u moje 44 godine učiteljskog staža – prisjeća se umirovljenica Mirjana Kaznačić, dugogodišnja učiteljica i bivša ravnateljica OŠ Lapad početka općeg napada na Dubrovnik.
Dalje od prozora
Dotad je, kaže, mislila da se rat odvija na udaljenim bojištima, no ovaj je projektilima ‘uletio‘ u samo srce grada.
- Došla su tog dana djeca u školu, ja sam imala petašiće, morala sam ostati mirna i staložena iako je zasvirala sirena za opću opasnost. Učenicima sam rekla da se nastava prekida do daljnjeg, no tad prvi put djeca nisu htjela napustiti zgradu. Znate kako je, kad zvoni djeca uvijek izjure vani, ali tad su ostala. Uvijek ću se sjećati njihovih pogleda, vaše kolegice Ines Vlašić i mog dragog Đura Bokuna, danas pokojnog. Djeca su se na kraju razišla, ja sam ostala sjedati i rasplakala se, nisam bila sigurna hoćemo li se i kad ponovno okupiti u klupama. A onda je na vrata provirio plavokosi dječak, moj Đuro...kad sam ga pitala zašto se vratio, odgovorio je da mi se došao još jednom javiti. Zagrlila sam ga, a onda smo se rastali, pošao je niz hodnik, stalno se okretao i mahao. Nekoliko dana poslije, s ocem je poginuo od gelera na Montovjerni – tronuto nam priča gospođa Mirjana.
- Nastava se u OŠ Lapad održavala sve dok stanje nije preraslo u pravi napad. Naša je škola cijela ostakljena, lijepili smo trake po prozorima, učili djecu kako se zaštititi na nastavi i stati uza zid, dalje od izvora opasnosti. Danas mislim da nas je neznanje o ratu možda i spasilo. Mnogi učitelji su držali nastavu u svojim stambenim zgradama, skloništima, po hotelu Libertas i na Babinu kuku. Ja sam iz Grada pješice išla na posao i gledala gore u ona tri bora na Strinčjeri odakle su mogli birati hoće li nas gađati u glavu, rame, ruku... Jednom smo se ja i pokojna Ileana Grazio spuštale niz Batalu kad je od gore počela paljba. Bacile smo se na pod i ranile koljena, pa smo se sakrile iza onog starog zida na dnu dok nije prestalo. A sutradan, opet na posao. Bio je to poseban osjećaj koji odražava naslov onog filma ‘Prkos je strujao Gradom‘. Stvarno je bilo tako – veli naša sugovornica, u to doba vrlo aktivna u učiteljskom sindikatu.
Pjesmom protiv paljbe
Išla je Mirjana na sastanke u Zagreb i jednom prigodom predsjedniku Tuđmanu iznijela stanje dubrovačkog školstva.
- Uvijek kažem, bila sam u ratnom Dubrovniku od prvog dana do prvog aviona koji je poletio za Zagreb s Čilipa. Jadrolinijom sam putovala do Rijeke pa u Zagreb i natrag na sindikalne sastanke, na povratku s jednog svjedočila sam onom strašnom potonuću Aurore u sudaru u Gružu. Našla sam se i na brodu s UNPROFOR-cima koji je zamalo potopljen, a nosio je oružje za naše. Danas sam ponosna na ta vremena, a posebno na moje učenike koji su prevladali ratne traume, jer nekima su očevi bili na bojištu ili poginuli, a mi smo ih tješili. Jednom smo preživjeli i blisko granatiranje škole. Zbili smo se u prostor s najmanje stakla. Dok je vani pucalo, mi odrasli krenuli smo pjevati, a djeca su prihvatila. Zapjevali smo ‘Ulicama moga Grada‘ i ‘Kad si sretan‘ i pljeskali u tom ritmu, tjerali smo strah. Bilo je to najduljih 15 minuta u životu, kad je oglašen prestanak uzbune svi smo se zagrlili.