Navijanje nekad i sad te kako su se ponašali, odnosno kakva su pravila navijačke supkulture, te komentar nedavnih nereda u Grčkoj koje je obilježila tragedija- pitanja su koja smo postavili dubrovačkih dvojici nogometnih veterana, Matu Beusu - Pušu i Peru Miladinu, nogometašima ondašnjih gradskih rivala, GOŠK-a i Dubrovnika. Odgovori su vrlo zanimljivi i svakako mogu poslužiti kao izvrstan poticaj za razmišljanje, kako navijačima tako i onima koji donose odluke i usmjeravaju buduće postupke navijača.
Nije postojala Torcida ni BBB
Mato Beus ”Pušo”:- U doba moje mladosti nisu postojali ni ”Torcida” ni ”Bad Blue Boysa”, a kad bi u Dubrovniku igrao GOŠK protiv Hajduka, od tri tisuće gledatelja, cijeli je stadion navijao za GOŠK. Ali, sve se promijenilo nakon rata i 90-ih godina. Ako danas u Lapadu igramo protiv Hajduka, GOŠK nažalost, ima manje navijača! Nestala je ta ”lokaplpatriotska” crta i to je najveća promjena. Rijetki su bili fizički okršaji: katkad bi se potukla dva gledatelja, ali ne zbog nogometa nego tko zna čega. No, tad je ”gorio teren” i padale petarde, ali se zbog toga utakmica nije nikad prekidala. Rivalstvo je najizraženije bilo kad bi gostovo Leotar i kad bi, urijetko, došli navijači gostujuće momčadi. I znalo se da je katkad bilo nereda na njihovim tribinama. Znam da je više Dubrovčana išlo navijati u Trebinje, a ako je tad bilo tučnjave, potukli bi se igrači, ne navijači. Nabrijanije je bilo na terenu nego u gledalištu jer smo kao neprijatelja gledali protivničkog igrača. Ipak, danas je sve drugačije jer su igrači čisti profesionalci i žive od nogometa. Može se reći da je bivši neprijateljski odnos igrača danas prešao na navijače jer su igrači profesionalci i međusobno se poštuju. Prije se znalo dogoditi da je gostujući igrač, konkretno jedan iz Cetinja, u skrio nož, ali je to danas science fiction! Kad je to naš Boris Kumer primijetio, prijavio je sucu i Crnogorac je isključen s terena- kaže Beus koji za nerede u Grčkoj kaže:
-Nemam komentara! Neshvatljivo mi je da netko zna kako ne može ući na utakmicu, a opet ode dva dana prije utakmice da bi tamo stvarao nered! Ne shvaćam što je u tim glavama?! To nema veze s navijanjem i izvan je nogometa i sporta uopće. Jer, znaš da će, ako baciš petardu, tvoj klub biti kažnjen s 10 tisuća eura, a ti ipak baciš! I ne jednu nego pet petardi pa molim da mi netko objasni kako takav navijač može voljeti svoj klub!?
Prešao u drugi klub pa ostao bez pozdrava
Pero Miladin:- I prije rata smo bili plaćeni, ali je bilo drugo vrijeme, više se igralo iz ljubavi. Imao sam sreću da igram i za GOŠK i za Dubrovnik. Bila je milina koliko su navijači voljeli i bodrili svoj klub. Živio sam na Batali i pješke išao na igralište, putem sretao kolone navijača s transparentima i zastavama iz svih dijelova grada i uživao s njima. Uz njih si morao igrati i voljeti svoj klub! Sjećam se, nakon promjene kluba znali su me uvrijediti iako smo zajedno pili u kafiću! U povicima navijača nije bilo mržnje, bio je to folkor. Kad sam iz GOŠK-a prešao u Dubrovnik Frano Matić ”Naranda” nije mi se uopće javljao šest mjeseci! Nije prihvatio da sam promijenio klub! A navijanje tad i sad se uveliko razlikuju po nasilju: danas je prešlo sve granice dobrog ukusa. Danas želiš uživati u igri i golovima, ali te strah ići na utakmicu da te netko ne zamlati. U Grčkoj su prešli svaku granicu, dosegli smo kulminaciju i mora se stati! Znaš da navijači ne smiju doći a opet pođeš! To više nije navijanje. Zašto ako ne smiješ navijati? Bilo je i mnogo propusta policije pa roditelji strepe kad će im se djeca vratiti. Pojavile su se interesne skupine i osobno ne volim takvo navijanje. Primjer navijanja bez incidenta je splitska utakmica Hajduka i PAOK-a.
Kakvo je to navijanje kad pogineš
Kakvo je navijanje kad ideš da pogineš? Sjetite se Engleske i nereda dok nisu postavili kamere te izricali drakonske kazne. Gledao sam Barcelonu i sjećam se da je netko crnoputom igraču bacio bananu kraj korner zastavice: on ju je uzeo, pola pojeo, ostatak bacio i nastavio igrati! Kasnije čitam: taj navijač više nikad nije mogao pratiti ni jedan sport! To trebamo, a za to i političku volju koju je pokazala Margaret Thacher: moramo donijeti zakon da se navijači smire. Ovako, čovjek je poginuo i tko će sad negdje ići? Roditelji više ne vode djecu na utakmice i ne uče pravilno navijati. Inače, od straha da ga tko ne udari, svo vrijeme moraš dijete za ruku držati! Ovdje smo imali teže rivalstvo protiv Leotara: osobno sam odigrao puno utakmica protiv tog kluba pa se čak i ”tukao” na terenu, igrači bi dobili šamar, a tučnjave su na zapadnoj tribini bile rijetke. Sjetimo se: tad se drugačije igralo, suci su dozvoljavali čvršći i oštriji, muški nogomet, a znalo se gurnuti i potegnuti suca, što se danas odmah kažnjava kartonom. Ali, iako oštrija, bilo je to druga atmosfera bez petardi koje prekidaju utakmicu. Bez veze je dogovarati tučnjave na odmorištu autoceste, a sve vjerojatno stoga što su pojedinci u državi stvorili animozitet i to me nikako ne raduje.