„Ljeposava, oli smotat jednu?”
„Aj šefe može.”
I ovo više nikad neću čut'.
Zadnji razgovor prije par dana, uhvatio je tren kad je mogao govoriti. Lajali smo pola sata, pretresli nalaze, stanje, i kao i uvijek, jer to je neki poriv koji se s njim u kontaktu javljao prirodno, kidali smo se od smijeha glupostima, dok sam se ja penjala pješice uz Inu.
„Što to pušeš jadna?”
„Ma penjem se, oči mi ispadaju, vanka je sto stupnjeva, rasulo mi se staklo na autu, pa sad po ovoj žegi ovisim o ne više tako zgodnim nogama.”
„*ebote, bolje dišem ja nego ti, hahaha...
Masle. Teško je sve staviti u jedan, deset, stotinu tekstova. Gdje je on išao to se nitko ni normalan, a ni lud ne bi usudio. U redakciju Dubrovačkog došla sam 2017., dotad sam ga površno znala, ono na adio, kenova, pratila što je sve radio, i kao i svaki novinar, zamišljala kako bi i ja na ta mjesta, koliko je to važno u ovom zanatu... I tek sad nakon tolikih godina zaupravo smo se upoznali kad me nazvao nakon što je pet puta izgubio moj broj: 'Dobro misliš li ti ođe radit? Dolazi i počni!” Kliknuli smo kao stari prijatelji iz nekog prošlog života, ali to je za Nina bilo normalno. Svatko se tako osjećao u njegovom društvu. Oči u oči, tri rečenice oko posla i razoružao me za sekund, nisam pitala ni za honorar, ni kako, ni što... Stisnuo mi je ruku, ono, kao dogovorili smo se, a kako i ja imam medvjeđi stisak, samo je rekao 'opaaa!' A onda sjeo na motor i otpičio do Grada, kako bi volio reć 'idem malo po PR'. Nema puta da se nije vratio s barem pet tema, priča koje bi izrodile još koju, smijeha. Uvijek nepogrešiv, jednostavno imao je ono nešto što nitko drugi nije. Ovo svakako nije momenat da budem 'korektna', niti to mogu, niti ću, ako je išta mrzio to je to podilaženje, ulizivanje, 'nemoj ovako, napravi to malo blaže', to su rečenice koje iz njega niste mogli čuti.
Beskrajno dugo smo znali pričati o svemu, što je radio, što mu se događalo, kako je sve moglo završiti drugačije, do rata, pa od rata dalje. Sve je pratio nenadjebiv humor, čudesan živi duh kojeg više gotovo i ne možeš pronaći u ljudima. Pogotovo ovakvima, ovoga kova više nema. Pazio je na svakoga u redakciji, unio jednu ljudskost, jedan mir, odnosi su najvažniji, prvo njih držati čiste i poštene, ljudi komunicirajte, pa ćemo sve ostalo lako. Bio je ljepilo koje je držalo sve. A kad ti je izravno nadređen jedan takav novinar, urednik, prekaljeni reporter, jedna gromada, kad znaš da iza njega stoji toliko toga da to nitko ne može nabrojiti, onda si kao novinar miran, motiviran, ponosan, jer svako moje slovo prošlo je kritičke Masline oči. Ostala je ta jedna zafrkancija iz nekih ljepših vremena, sedamdesetih, osamdesetih godina, kad su mu prijatelji dodijelili titulu 'Najljepše oči Jadrana', pa kad bi pregledao tekst i viknuo iz svoje kancelarije: 'Ljeposavaaaa!', ušla bih i rekla 'I? Što su odlučile najljepše oči Jadrana, valja li što?', i ja bih njega tako 'izbacila' iz te ozbiljne rutine predugog četvrtka. Pa smijeh. Po smijehu sam znala da je zadovoljan. A to znači sve.
Odlično je znao delegirati posao, davno je onjušio što kojem novinaru leži, ali ipak, kad je da 'prostite sranje, dok se nitko još ne bi snašao, on je sjeo na motor i prvi bio na mjestu događaja. S fotkom i pravom informacijom. „To je zato jer sam ja najmlađi ođe, he he”, vidim ga još kako se kesi. I uživa u adrenalinu. Tako je bio skrojen. baš poput one njegove 'sretne' zelene vindjake koja je prošla sve i svašta u par desetljeća. "Žena mi je godinama pokušava bacit', kupila mi stotinu drugih, a kad ja ovu najviše volim...'
Redakcija puna žena u njemu je izazivala ono što u svakom pravom muškarcu mora, silno je poštovao naše obiteljske obaveze i situacije, znate kako se dogodi, klinci bolesni, netko se udaje, netko se rastavlja, netko je bolestan, on je, bar meni, bio prvi broj za objasniti situaciju. Kratko i jasno, kako je i pisao, rekao bi i sam 'k'o sjekirom', i organizirao posao da nitko ne pati, a da se sve dovrši.
U listopadu 2020. i meni se dogodila jedna takva ozbiljna situacija. Nenadano, kako to već bude. Kad mi je otkazala desna strana, prvo sam njemu rekla, jer imala sam krcato posla za dovršiti, a čekala me bolnica. Baš glupi nezgodan utorak. Da ne duljim, napravio je sve da me pregledaju, snime, odrade apsolutno sve, zvao je valjda dvjesto ljudi, pokrenuo planine. Kad vam se tako dogodi, malo vam se brojeva pokazuje na telefonu. Njegov je meni na ekranu bio non stop. Njegovo me logičko razmišljanje o tome što mi je i zašto, umirivalo. Slao mi je one male ledene kave u tetrapaku, bio je početak covida, u bolnici je bio šou, morao si staviti u saket i napisati ime pa bi ti netko donio. Svaki dan kad bi stigao taj saket, na telefon bi umirali od smijeha kako su mi ovaj put napisali ime, svega je tu bilo: Zorica, Zoneta, Slavica, Vjerenić, Lovorka Vida,... svaki dan novo valjanje od smijeha.
Iz šale smo jednom pronašli neku staru snimku gdje je statirao kao mladić na nekoj predstavi na Igrama, još su bile čitaće probe na Lovrjencu, i kamera je prešla preko njegovog lica, svijetle ričane grive i tada popularnih brkova. Iskidala sam to i stavila ga da se pokazuje kad mi zvoni broj od posla. 'Pa đe si ovo iskopala, nisi ni ti dobre glave...'
Jedini broj na kojeg sam se baš uvijek javljala bio je Maslin. Znam da ne zove bezveze. Šef je to. Prijatelj. Suradnik. Novinar. Frajer. Džentlmen. Čovjek. Uzor. Drug po muzici, brat po duhu, zaštitnik, neponovljiv.
Znala sam ga peglat', istina, ali samo zato jer sam mu bezrezervno vjerovala. 'Ma ne mogu sad, vi'š da mi je gužva.'
„Dobro šefe, a kad ćemo to napisat'?” I onda jedna od njegovih omiljenih rečenica za koje je znao da me raspizde: „To ti možeš sama, kad ja umrem, ha ha ha...”. I moj odgovor koji mu je uvijek razvukao osmijeh: „E stvarno, sve ćeš napravit' samo da me se riješiš...”
Imao si još krcato ideja u pripremi, tekstova, knjiga, priča koje si planirao jednom objaviti. 'Ti ćeš mi Ljeposava ono k'o obično stavljat' zareze, tebi ti zarezi bolje idu...'
Dogodilo se baš ono što si mrzio, ostavio si nedovršen posao. I nas sve, umjesto u smijehu, u šoku, s rupom posred duše.
Nema pozdrava, jer se ni ti nisi stigao pozdraviti, a tako se prijatelji ne rastaju. Čut ćeš me jednom kad se sretnemo...