Prije skoro pola stoljeća Luko Brailo započeo je plovidbu morem novinarstva. Otisnuo se u tu avanturu kao mladi novinar-suradnik u lokalnom tjedniku da bi postao novinar velikih novinskih kuća koji je itekako ispekao zanat, radio je kao izvjestitelj, reporter, komentator, šef dopisništva, a uz to sve je i balao u Folklornom ansamblu Linđo. Njegova karijera čvrsto je isprepletena s poviješću Slobodne Dalmacije. Upravo povodom 80. rođendana ovogodišnje slavljenice, ispričao je kako je bilo raditi u dubrovačkom dopisništvu Slobodne. Ispričao je kako je bilo raditi tijekom najtežih dana Domovinskog rata, raditi s ljudima poput Mila Kovača i Antuna Masle, koliko su ljudi na jugu imali nasušnu potrebu za informacijama i koliko im je tu žeđ utaživala upravo Slobodna.
Studirali ste ekonomiju, a postali novinar. Kako je krenuo Vaš novinarski put?
Krenulo je iz znatiželje. Bila je jesen 1974. i u Dubrovačkom je vjesniku objavljen oglas, tražili su mlade ljude, pošao sam na razgovor. Tadašnji glavni urednik i direktor Dubrovačkog vjesnika bio je Miho Milić, a urednik Nikola Isufi kojemu sam beskrajno zahvalan, puno mi je pomogao u mom novinarskom odrastanju. Uglavnom, dogovorili smo se da ću probati. Prvi događaj na koji sam pošao bio je sastanak ondašnjeg vodstva Omladine i tu sam po onome što sam čuo, što sam zapisivao, što mi se činilo zanimljivim i što bi moglo biti objavljeno nešto ‘skrpio‘ i tako je objavljen moj prvi tekst. Tako je počelo. Bio je dogovor da dva mjeseca radim, vidio sam da je zanimljivo, svaki dan je drugačiji, svaki dan upoznaš nekoga novoga, ideš negdje drugdje bez obzira što sam radio za tjednik. Dobio sam ponudu te od 1. prosinca 1974. ušao u pripravnički radni odnos, to je trajalo godinu dana. Tih godinu dana sam se pripremao za novinara-mlađeg suradnika, najviše uz pomoć Nikole Isufija. U tih godinu dana sam svladavao novinarsku abecedu: što je vijest, što proširena vijest, što grafički prijelom... U tih godinu dana sam shvatio da me obuzelo novinarstvo.
Zarazili ste se ‘virusom novinarstva‘?
Da, ‘zarazio‘ sam se. U Dubrovačkom sam radio sve do odlaska u ondašnju JNA, bio sam u Titogradu i kad sam se vratio iz vojske 1977., javio sam se u Dubrovački vjesnik sa željom da opet radim. Malo su se iznenadili jer bi se rijetko tko nakon pripravništva i vojske vratio na radno mjesto. Ali, shvatio sam da bih u novinarstvu bio doma. Tih 13 godina koje sam proveo u Dubrovačkom vjesniku bile su stvarno velika novinarska škola, tu sam naučio osnove našeg posla.
Ne smijemo se sramiti reći da je to lijepi zanat, obrt: iz dostupnog kruga informacija, saznanja i stavljanja u kontekst određenih informacija, moraš napraviti neko suvislo štivo koje će razumjeti bakica ili netko od akademika, profesora. Imao sam sreću da su tih godina, napose ljeti, u Dubrovački vjesnik dolazili Dalibor Foretić, Petar Brečić, iznimna imena u kazališnom svijetu, zatim Stijepo Mijović Kočan, Luko Paljetak, prof. Tomo Šuljak... Sve su to bile velike ‘marke‘. Kao mladac sam pratio dosta zbivanja na Dubrovačkim ljetnim igrama i tu sam se upoznao s gosparom Tomom Vlahutinom, Joškom Depolom, Bubom Marinović, Nenom Bonačićem, Mišom Mihočevićem, Joškom Juvančićem Jupom, Žoržom Parom... Sve su to dragi ljudi koji su htjeli i pomagali mladim novinarima poput mene. Tad sam se bolje upoznao s Mišom Martinovićem, Milkom Podrug Kokotović, Nikom Kovačem...
Što ste kao novinar pratili?
Gotovo sve! Milić i Isufi su me bacili u novinarsko more i rekli: ‘Ajde mali, plivaj!‘ (smijeh) Pratio sam dosta toga, i sportskom kolegi Enveru Krajišniku pomagao sam 1980. kad je Jug osvojio prvi naslov prvaka Europe. To je bilo lijepo iskustvo, a i puno igrača iz te ekipe sam poznavao, počevši od Đura Savinovića, Veselina Đuha, Boža Vuletića, Gorana Sukna... Nije mi bilo teško, bio sam ‘mlad – lud – poletan‘, imao sam snage, a tad sam bio u dobroj kondiciji, balao sam u Linđu tako da sam mogao izdržati. U to vrijeme surađivao sam i s dubrovačkim Omladinskim listom ‘Laus‘ koji su, nakon Milana Milišića vodili Vedran Benić i Davor Mojaš.
Nadalje, veliki mi je bio izazov što sam tih godina, krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, s kolegama Suadom Ahmetovićem i Baldom Čupićem najprije radio, a zatim i vodio Press-ured Dubrovačkih ljetnih igara. To je bilo ogromno iskustvo, upoznao sam gomilu novinara iz Zagreba, Splita, Beograda, Sarajeva, Skopja... Svaka medijska kuća koja je držala do sebe, imala je svog čovjeka ljeti u Dubrovniku. To su bila beskrajno ugodna iskustva, razgovori s tim ljudima, razmjena iskustava... To je nešto čega nema u knjigama, ali kad primjerice imaš priliku slušati maestra Tonka Ninića iz Zagrebačkih solista koji objašnjava neke stvari o glazbi, to je iznimno vrijedno. To mi je razdoblje jako drago.
Pamtite li neki tekst iz tog vremena?
Pamtim, recimo razgovor s Lovrom von Matačićem. Do gospara Lovra jako se teško dolazilo, ali sam pitao gospara Joška Depola iz Ljetnih igara za savjet jer su oni bili veliki prijatelji, zajedno su radili u Zagrebačkoj filharmoniji. Htio sam napraviti razgovor s maestrom, a gospar Joško mi je rekao da prvo kupim buket cvijeća za gospođu Lilly, Matačićevu suprugu. Gospar Joško mi je rekao da će mi pomoći, zapravo je odradio veliki dio priprema za razgovor, sugerirao mi je koja pitanja da postavim maestru. Bio je to koncert u Revelinu 1979. i o tom koncertu se i danas među najstarijom dubrovačkom populacijom priča. Tadašnji Gradski orkestar je fenomenalno svirao pod ravnanjem maestra Matačića. Na kraju smo se i družili u njega doma u Lozici.
Nakon Dubrovačkog vjesnika put Vas vodi u Slobodnu Dalmaciju?
Bilo je to 1988., a na tome su godinu ranije počeli raditi Tonči Bonaći i Momčilo Popadić. Dolazili su u Dubrovnik jer su dobili zadatak da naprave nekoliko jakih tema kako bi se Slobodna probila na ovo tržište jer su se dotad u Dubrovniku od dnevnih novina najviše prodavali Oslobođenje, Politika, Vjesnik... Sredinom 1980-ih Slobodna je krenula u ekspanziju pa su Tonči i Momo dolazili tu, dao bi im ruku što bi im trebalo, bili smo prijatelji, znali smo se otprije. Bez obzira što sam radio u Dubrovačkom vjesniku, pomagao sam im, ako ih je trebalo spojiti s nekim ili negdje odvesti... U Lućija Capursa, u "Libertini" je bila ‘baza‘.
Nakon toga pojavio se čuveni Ilija Maršić, šef svih dopisništava koji je od Zagreba preko Rijeke do Dubrovnika u godinu dana okupio, koliko se sjećam, više od 150 što stalnih, što povremenih suradnika tako da je ta dopisnička mreža Slobodne bila čudesna. Maršić je bio ‘časnik za vezu‘, nekoliko smo se puta našli u Dubrovniku, a moj transfer je obavljen u glasovitoj konobi u Žrnovnici Kad smo to završili, spustili smo se u Split, nakratko me primio gospar Joško Kulušić i 1. veljače 1988. sam počeo raditi za Slobodnu gdje sam ostao 13 godina, u Sobodnoj sam, želim vjerovati, stekao novinarsko ime. Zadovoljstvo mi je bilo raditi za Slobodnu, a tih i kasnijih godina moji tadašnji urednici: Joško Kulušić, Joško Franceschi, Mladen Krnić, Ivo Jurišić, Zvone Pupačić, Ivica Flesch, Joško Jelić, Jadranka Samokovlija, Olga Ramljak... do mlađih poput Damira Dukića i njegove ekipe bili su jako otvoreni, puštali su nas da radimo...
Kako su se odnosili urednici prema mlađim novinarima?
Naravno da je bilo i trenutaka kad bi se podigao ton jer smo ljudi, svatko drugačije reagira ali su, u pravilu, uvažavali naša viđenja onoga što smo ‘proizvodili‘. Bez obzira što nije bilo mobitela i interneta, stalno smo komunicirali. Znalo je biti i napornih dana, bilo je i nenadanih situacija koje se jednostavno dogode, a onda je došao rat koji je posebno stanje.
Kakav Vam je bio ritam rada za Slobodnu?
Ujutro bi bio kolegij, svatko bi rekao što ima, a pratilo bi se ono što ima dnevno u društvenom, ekonomskom i političkom životu Dubrovnika i regije pa smo se dogovarali. U poslu za dnevnu novinu, nije bilo osobitih problema. Imao sam i sreću što su Kruno Kljaković i Miro Ivić kao urednici Nedjeljne Dalmacije bili jako benevolentni: ako si pratio nešto kao dnevni događaj, a spoznao si da tu ima još ‘štofa‘, mogli smo, uz ono što smo dnevno radili za Slobodnu Dalmaciju, za Nedjeljnu Dalmaciju napraviti temu ili razgovor na 4, 5 kartica, ako treba i više! U to vrijeme je Nedjeljna Dalmacija bila odličan tjednik, SD je počela s posebnim dodacima, napose subotom...
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bio je kad su se Joško Kulušić, Joško Franceschi i Mladen Krnić odlučili da Milo Kovač i ja idemo na famozni ‘antibirokratski‘ miting u Podgoricu 11. siječnja 1989. To je bio trenutak kad sam počeo sustavno pratiti politička zbivanja u Crnoj Gori, a kasnije, ne samo u Crnoj Gori, nego i u Istočnoj Hercegovini jer smo susjedi, bilo je burnih zbivanja, od političkih do brutalne vojne agresije. U te tri godine, sve do početka brutalne agresije na dubrovački kraj, nije bilo značajnijeg događaja u Crnoj Gori i Istočnoj Hercegovini, a da Kovač i ja nismo tamo bili.
Kakav je bio odlazak na miting?
Nismo odmah mogli znati što se iza svega toga krije. Slutili smo što bi moglo biti, ali ipak je bio početak 1989. U ljeto 1988. počeli su prvi mitinzi u Podgorici, Novom Sadu... Osjećalo se da se nešto krupno događa, a jedan od rijetkih koji je to odmah dekodirao i rekao što će se događati, bio je tadašnji visoki crnogorski državni funkcioner Vidoje Žarković koji je rekao da je priča o solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu laž. I da se zapravo radi o velikosrpstvu i četništvu koje hoće na principu brojnosti, jedan čovjek – jedan glas, vladati tobože reformiranom Jugoslavijom. Kasnije se to u onoj ili ovoj varijanti potvrdilo.
Koliko je bilo rizično pratiti miting?
Nije tu bilo puno izbora, novinar si, to ti je posao. Nema tu kukanja, to je kao da rudar kuka kad ide u okno ili kad radnik u škveru ima zavariti nešto što je vrlo teško. Ako si odlučio biti novinar onda to moraš uraditi.
Kao novinar našli ste se pred jednom strašnom i nepredvidivom situacijom – izbio je rat, kako je tad bilo u dubrovačkom dopisništvu Slobodne?
Koliko god bilo užasno vrijeme u kojemu se to sve odvijalo, za ratno dopisništvo Slobodne vežu me uspomene na sjajne ljude: Mata Jerinića, Nina Salviju, našu ratnu tajnicu Rafaelu Ostojić, Oliviju Gustin, Anet Marunić, Miju Jerić, Ahmeta Kalajdžića, a kasnije su došle Paulina Peko, Kate Šutalo, Zvone Pandža... U tim trenucima smo bili prepušteni sami sebi, Dubrovnik je bio blokiran i morao si se snalaziti, čupati... Nitko te nije pripremio niti te može pripremiti za ratnu situaciju, ostao si bez vode, struje, razišao si se od bližnjih... Slobodnoj iz Splita svaka čast! U tim trenucima je tadašnja tajnica u Slobodnoj, Sonja Jurjević, vodila brigu o nama u Dubrovniku, organizirala je humanitarne akcije, slala nam je boce plina, vreće patata iz Splita, brašno, cukar, ulja, baterije... Sve je to dolazilo s trajektima...
A kako ste radili?
Svaki smo dan dolazili u dopisništvo premda je Nino Salvia kao tadašnji šef odmah rekao curama da ne moraju dolaziti, ali i Olivia, Anet... Cijela ekipa – svi su dolazili! Tad je dopisništvo bilo na Ilijinoj glavici gdje je bio Crveni križ. Dolazili smo, svatko je odradio svoj dio posla. Uz uobičajene dnevne informacije od početka agresije posvetio sam se praćenju crnogorskih i srpskih medija, najviše radiostanica. Donio sam u Dopisništvo iz doma, bio je to od moga punca neki stari Telefunken, ali poslužio je svrsi, sjajno je radio. Kako su takozvani ‘oslobodioci‘ bili uvjereni da će oni praktički glatko proći ovuda do doline Neretve, objavljivali su toliku gomilu informacija u eter koje u pravilu nisu bile za objavu. To je mogao raditi samo netko tko o svojoj vojsci ne vodi računa pa su te informacije nevjerojatno puno služile. Iz njihovih objava vrlo brzo smo dekodirali zapovjednu liniju koja vodi napade na dubrovački kraj.
Naravno, uspostavili smo i suradnju s kolegama iz drugih dopisništava u Dubrovniku pa smo se, zahvaljujući Jošku Jelaviću, ondašenjem uredniku na Radio Dubrovniku, nalazili, razmjenjivali informacije, nagađali što bi se moglo dogoditi... Bilo je to teško i grubo vrijeme za raditi, glava je bila u torbi, ali smo znali da radimo nešto što je vrijedno jer su se ljudi u Splitu trudili i s Odredom naoružanih brodova osigurali da svaki dan, osim nekoliko prekida kad su bila najžešća bombardiranja, Slobodna kao jedina dnevna novina dolazi u Dubrovnik. To je bio nevjerojatan podvig za to vrijeme! To je nešto što te veže i uz ljude u Dopisništvu, uz ljude u redakciji, to je veza koja je naprosto teško opisiva. Rado se tih ljudi i tih dana sjećam, bez obzira što je rat užasno neveselo stanje.
Svakim danom svjedočili ste uništenju, razaranju, boli, smrti... Je li bilo teško ostati profesionalan kao novinar?
Naravno! I mi smo svi ljudi sa svojim osjećajima i mjerama. Ali, jednostavno to su trenuci koji ti ne ostavljaju puno vremena da misliš o tome svemu, nego te ganja rok. Ako do 4 popodne šjor Ivi Jurišiću kao šefu ratnoga deska treba tekst za izdanje koje ide u 18 sati onda se to mora napraviti bez obzira koliko ti plačeš što su, recimo, ti nesretni mladi ljudi u Mokošici poginuli. Devet mladih ljudi je u Mokošici poginulo jer su izišli vanka nakon sati i sati u skloništu! Koliko god je to užas, moraš to uraditi! Zašto? Zato što si novinar i nema tu puno filozofije. Kasnije možeš plakati, zvati okolo, pričati, ali se tekst morao napraviti.
Kako ste u tim okolnostima slali tekstove, fotografije?
Bilo je tu svega. Filmovi su se slali brodovima u Split, jedanput je nestalo pet filmova, Mila nikad u životu nisam vidio da toliko plače kao što je tada plakao jer je to bilo nestvarno da na brodu može nestati kutija s pet filmova! Na sve moguće načine smo se snalazili, išli smo preko veza Centra za obavješćivanje, pa preko radioamatera, kasnije kad su se telefoni koliko-toliko uspostavili, išli smo i preko Radio Dubrovnika jer su oni imali posebnu vezu, pa na Ilijinu glavicu u poštu gdje je danas policija, tamo su tehničari bili osposobili neku vezu... Svaki mogući kanal koji je postojao da bi se poslala vijest ili fotografija bi se koristila. Milo je znao napraviti po 20, 30 fotografija, staviti ih u kovertu, na svakoj je znao napisati podatke, kad je i kako koja nastala, što prikazuje... To je na sve moguće načine dolazilo do Splita, kurir iz Slobodne je trčao na brod i donosio ih u redakciju...
Sjećam se veselja kad bi Matko Biljak, Božo Vukičević, Feđa Klarić i nažalost pokojni Željko Maganjić javljali da razvijaju filmove iz Dubrovnika, to se ne zaboravlja... Tadašnje novinarske i foto ekipe iz SD-a u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru... Odradile su ogroman posao. Časno i profesionalno! Napadnut si i boriš se za život, a ti nisi nikoga napao! Nije bilo hrvatske vojske u Beogradu, Kragujevcu, Podgorici ili Herceg Novom... Oni su ovdje pokrenuli masu od 30 tisuća ljudi i onda dandanas ima tih velikosrpskih propagandističkih krugova koji pričaju o ‘građanskom ratu‘ u Hrvatskoj. To su sulude stvari, to je već pitanje glave - i to nakon svega što se izdogađalo tijekom rata i nakon mnoštva pravomoćnih presuda Haškog suda.
U Vašim je ratnim i poratnim tekstovima upravo mnoštvo činjenica, imena i prezimena i funkcija iz zapovjednog lanca bivše JNA, dokumenata, političko-vojnog konteksta agresije na jug Hrvatske...?
To su strašno osjetljive teme i drugima prepuštam da sude o mom radu. Ono što želim reći, ako mogu, jest činjenica da su malobrojni dubrovački branitelji, na početku rata ih je bilo oko 750, uspjeli obraniti Dubrovnik i ne dopustiti agresorima da preko dubrovačkog područja stignu do doline Neretve. To što su oni uspjeli izdržati u obrani pod zapovjedništvom generala Nojka Marinovića, pa zatim generala Veselka Gabričevića i generala zbora Janka Bobetka je za dobar ratni film. Nadalje, Dubrovnik je tri mjeseca bio bez struje, vode i normalnih komunikacija s ostatkom zemlje, dok je cijelo gradsko područje u potpunoj blokadi bilo sedam i po mjeseci, sve do srpnja ‘92. Poginuo je ogroman branitelja i civila, materijalne i ostale štete su procijenjene na oko 1,5 milijardi eura... Trebalo je svo to vrijeme izdržati da bi od ljeta do jeseni 1992. uz ogromne žrtve mladih ljudi, ponajprije iz IV. splitske i I. zagrebačke gardijske brigade i ostalih postrojba HV-a bio oslobođen jug Hrvatske. To su doista bili dani ponosa i slave.
Uz to, prečesto se zaboravlja kako su se postrojbe HV-a s dubrovačkog područja povukle tek u proljeće 1996. godine, nakon Daytonskih pregovora i potvrđivanja dokumenata o završetku rata u francuskom Rambouilletu. Kratko podsjećanje: dok su se u Splitu u kolovozu 1995. odvijale pripreme za doček ‘Vlaka slobode‘ nakon ‘Oluje‘ u to vrijeme su dubrovački branitelji zajedno s kolegama iz Splita i Gospića doslovce ratovali s Mladićevom vojskom bosanskih Srba, na položajima u Dubokoj Ljutoj, u graničnom području Konavala i Istočne Hercegovine, odnosno Republike Srpske čiji su odličnici i tada htjeli izaći na jadransku obalu, nedaleko Dubrovnika. Te se činjenice ne smiju zaboravljati, što se, nažalost, događa.
Koji Vam je dan tijekom Domovinskog rata bio najteži?
Jedan od najtežih dana je bio kad sam se 7. studenog 1991. rastavio od familije, kad su moja supruga Eja, sin Vlaho i kćer Marina otišli u izbjeglištvo s brodom. Koliko god je 6. prosinca 1991. u Dubrovniku bio užasan na svoj način, psihološki trenutak koji je prelomio puno toga, najteže razdoblje bilo je od 8. do 15. studenog 1991. kad je po 12 sati dnevno bilo pucnjave i u tri dana je tada na Srđu, Bosanci i Strinčjeri poginulo 25 ljudi. To je bilo strašno za izdržati, saznavati tko su dragi ljudi jer Dubrovnik nije New York, manje-više svi sve znamo tako da je to bilo jako teško. Također, bilo je teško izdržati to što si bez vode, struje, što si po skloništima... Međutim, tek u tim trenucima spoznaš da su dvije litre vode dnevno po glavi čudo: da se možeš umiti, oprati zube, da se možeš napiti a da nisi žedan, da još ostane ako treba pomoći kolegici ili kolegi, da pašteta, bokun kruha ili konzerva sardine vrijede više nego išta, da kutija cigara može trajati koliko treba... Dakle, naučiš se cijeniti neke stvari o kojima prije nikad nisi razmišljao. Napravili smo popis kriznih artikala koje je trebalo donijeti: bile su to cigarete i baterije svih veličina, trebale su nam za tranzistore i druge uređaje.
Jeste li pored tog zla i mržnje izgubili vjeru u ljude, jeste li gubili nadu?
Bilo je strašno teških trenutaka. Do rata sam ‘milijun‘ puta bio u Crnoj Gori, ali nisam baš puno vjerovao u ‘bolju budućnost‘, osobito kad sam saznao da je puno mojih Braila u Morinju. Nisu mi svi bili bližnji rođaci, ali ih je sedmorica bila tamo, jedan je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Po očevoj strani stradala je kuća u Konavlima, po majčinoj strani dvije kuće u Župi dubrovačkoj, rođak iz Župe dubrovačke završio je u Morinju... Imao sam ‘milijun i jednu‘ vlastitu traumu u bliskoj i široj rodbini. Kad se sve to završilo 1992. nisam pomišljao da bih opet išao u Crnu Goru. No, onda me tadašnji šef Liberalnog saveza Crne Gore Slavko Perović, s kojim sam bio odličan, nazvao iz Ljubljane. Popričali smo, isplakali se, a rekao je da ću, kad se bude moglo, biti prvi njihov gost.
Radio je 1993. na tome kod ondašnjih vlasti u Crnoj Gori, a ovdje su mi tada puno pomogli tadašnji šef policije Josip Kukuljan i njegovi suradnici pa sam s posebnom dozvolom krajem osmog mjeseca 1993. prešao prvi put preko Debelog brijega od početka rata. Do crnogorskih policajaca me otpratio hrvatski policajac, predao me kao paket i rekao da me čeka na istom mjestu za šest dana jer sam imao ograničeno razdoblje boravka. Crnogorski policajci bili su korektni, a bilo mi je najvažnije doći do Herceg Novoga, to je bila polazna točka za dalje. Prebacili su me do Herceg Novoga, ušao sam u prostore putničke agencije Atlas koju je vodio poznati crnogorski vaterpolist, kasnije međunarodni sudac Pero Prlainović, njega sam znao s bazena u Gružu. Pomogao mi je, ugostio, dao telefon, a ja sam se javio Peroviću koji je bio na Cetinju. Ubrzo su Mladen Proročić i liberalna ekipa iz Kotora došli po mene i kad sam sâm s njima došao ispred Svetog Tripuna, činilo mi se kao da sam pred Svetim Vlahom! Kasnije su mi isto puno pomogli, 1994., kad sam tražio slike Milovana Stanića koje su nestale u silnoj pljački dubrovačkog kraja.
Prikupljali ste raznu dokumentaciju?
Kako sam u međuvremenu prikupio dosta tih dokumenata svih mogućih vrsta, pomalo sam to dovodio u kontekst, imao sam cijeli zapovjedni lanac i kasnije se pokazalo da smo Slobodna i ja pogodili rang listu prvih haških optužnica za Dubrovnik. Doduše, one su srezane pa su ‘buletu‘ platili samo general Strugar i admiral Jokić, ali Slobodna je imala sve to puno prije nego što je bilo službeno. Moram reći da mi je tu puno pomogao pravni savjetnik Suda u Haagu Clint Williamson koji je u ime ICTY-a radio pravni okvir za podizanje optužnice za operaciju ‘Dubrovnik‘. Pomogao mi je jako puno da shvatim kako će taj međunarodni sud reagirati. S njim sam dosta često razgovarao i razmjenjivao informacije. Nakon rata intenzivno sam pratio politička i druga događanja u Crnoj Gori, od raskola Bulatović-Đukanović do referenduma o samostalnosti 2006. godine. U tom sam razdoblju surađivao i s hrvatskom redakcijom BBC-a, Radio Slobodnom Evropom, podgoričkim tjednikom Monitor i dnevnikom Vijesti, bio ‘fixer‘ brojnim inozemnim novinarskim ekipama, pomagao nezavisnim TV kućama iz Crne Gore i Srbije da snime dokumentarce o ‘Operaciji Dubrovnik‘...
Koliko je u tim ratnim danima Slobodna značila stanovništvu na jugu, kako je uopće dolazila do čitatelja?
Kad bi se uvečer u Splitu završilo tiskanje, novina bi se ukrcala u kombi i vozila do Stona, a onda bi momci HRM-a iz Broca došli u Ston, to bi bilo otprilike u 1, 2 ili 3 noću. Kasnije je umjesto Broca luka bila u Prapratnome. Ti paketi Slobodne su se ukrcavali u gliser Odreda naoružanih brodova (ONB) koji ih je dovozio u Dubrovnik. Iskrcavali su se u Lapadu na plaži, znalo se točno mjesto na kojemu su se ostavljali paketi novina. Tadašnji distributeri Slobodne došli bi ujutro oko 5 sati, pokupili bi to u kombije i razdijelili u gradu dok bi počeo dan.
To je bilo nevjerojatno, ljudi su u pojedinim trenucima više cijenili to što imaju Slobodnu u rukama, nego vodu ili kruh! Čitali su što se jučer događalo, što se uopće događa u cijeloj zemlji jer mi u tim trenucima nismo znali koje drame su proživljavali Vukovar i Osijek, što se događa s Gospićem, Zadrom, Šibenikom... Bili smo u gotovo potpunoj blokadi. Kako je od 8. do 15. studenog bilo žestokih napada, Slobodna tih nekoliko dana nije dolazila. Kad je kasnije stigla novina jer su iz Splita poslali stare brojeve i nova izdanja zajedno, to je bio show! Mi smo u Dopisništvu danima ljudima dijelili novine, nije im bilo važno što je stara, htjeli su je pročitati!
Pratili ste i pregovore tadašnjih okupatora i dubrovačkih pregovarača?
Jesam. Cijeli jug od Konavala do Neretve je tad bio u vrlo teškoj situaciji. Dubrovačka pregovaračka ekipa Nikola Obuljen, Đuro Kolić i Ivo Šimunović napravila je jako puno. Oni su izvanredno uspješno kupili vrijeme dok je i Vlada RH stala na noge. Odlukom Vlade u Dubrovnik je došao profesor, akademik i kasniji ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf, Pero Kriste kao drugi ministar te treći ministar Ivan Cifrić.
Oni su obavili veliki posao, osobito prof. Rudolf izravnim obraćanjem ljudima koji su ostali u gradu, i malobrojnim braniteljima. Dubrovnik je do tog trenutka bio ‘ni na nebu ni na zemlju‘, ali dubrovačkoj trojki se mora priznati da su vrlo uspješno kupovali vrijeme, radili su koliko su mogli u to vrijeme. Prečesto se zaboravlja da su Dubrovniku s agresorske strane krajem listopada i početkom studenoga 1991. upućena dva veoma ozbiljna ultimatuma o potpunoj predaji oružja i takozvanoj demilitarizaciji juga Hrvatske.
Jeste li svjedočili napetim situacijama tijekom tih pregovora?
Jesam. Na primjer, bili smo na pregovorima u Mokošici i prvi iz sobe gdje su vođeni razgovori izašao je Đuro Kolić. Rekao mi je da stanem blizu njega jer su me izbacili s pregovora te me upozorio da ne pravim nikakve scene. To je bila posljedica mog pisanja o pokušajima uspostavljanja te kvislinške ‘Dubrovačke Republike‘. Stajao sam uz njega i druge pregovarače da me ne bi uhvatili, to je bio grubi trenutak, ali je sastavni dio posla, moraš izdržati i taj dio. Teško je bilo i uvečer kad su Reuter i Associated Press negdje krajem desetog mjeseca objavili da je u zatvoru u Herceg Novom Antun Masle. S kolegama iz stranih medija bio je u Portu, glumio je da nosi kabele za stranu televiziju i uvalio se u brod koji je išao u Cavtat. Zajedno s njima je došao u Herceg Novi, a ovi su negdje u noći skužili da im se uvalio hrvatski odnosno ‘ustaški‘ novinar i onda je izbila drama.
Koliko se u to vrijeme čitala i prodavala Slobodna?
Puno, 1988. počela je ekspanzija Slobodne... Na dubrovačkom području se prodavala subotom i po 7.500 komada, to je za današnje pojmove nestvarno. Subotom kad su bili ti prilozi, tiskalo se i prodavalo i do 150.000 primjeraka, Slobodna je stvarno bila rasadnik dobrih novinara, komentatora, novinara specijalnosti svih vrsta... Kad vidite tko je sve iz Slobodne kasnije, pojavom Jutarnjeg lista 1998., prešao u tu novinu i ostale redakcije. To su bili deseci gotovih novinara od kojih su danas, uzmimo samo dva primjera, Ante Tomić i Jurica Pavičić, među najpoznatijim autorima u današnjem hrvatskom novinarstvu. A gdje su ostali? Boris Dežulović, Predrag Lucić, Viktor Ivančić...
Je li bilo smiješnih tipfelera i grešaka – zamjena fotografija, koliko se to prije događalo?
Događalo se i to će se uvijek događati. Sjećam se u Dubrovačkom vjesniku, nadnaslov je bio "Sa sjednice Očinskog komiteta..." umjesto "Sa sjednice Općinskog komiteta..." To je bilo ‘kao slučajno‘, bila je drama. Ranko Dorotka je bio velemajstor za opremu, za naslove u Slobodnoj. Ili, tijekom prvih početaka Slobodne na dubrovačkom području, gospar Ante Bautović je godinama bio dopisnik, a dnevna novina je dolazila u 5 i pol popodne s brodom. On je pisao o ‘Velikim brigama malog Mrčeva‘! Danas bi zvučalo ružno i grubo seksistički, ali kad je u Konavlima 1960-ih godina probijen tunel za odvodnju Konavoskog polja onda je bio naslov "Probijen tunel u dolini ljepotica".
Rastali ste se od Slobodne u zaposlili u Jutarnjem listu?
Jadran Kapor me zvao da dođem u Jutarnji list, međutim, moram priznati da se nisam (s)našao u tom vidu žurnalizma. Kako ne bih stvarao probleme samom sebi i ljudima s kojima sam radio, šefovima u EPH sam napisao pismo i nakon 7 i pol mjeseci pošao u Feral gdje sam radio šest godina. No, i ta je epizoda s Jutarnjim bila korisno iskustvo.
Kakvo je bilo iskustvo rada u Feral Tribuneu?
Bilo mi je odlično zato što sam bio u mom Dubrovniku, direktora FT-a Zorana Ercega sam poznavao iz Slobodne. Heni, Viktor, Predrag su kao urednici imali jako poštovanje prema Dubrovniku jer su svi za vrijeme rata bili tu, znali su što smo prošli, znali su kakvi smo ljudi i novinari. Heni Erceg je tad bila urednica, a imao sam potpunu slobodu u stvaranju. U Feralu sam u tih šest godina objavio dosta zanimljivih tekstova i razotkrio neke stvari. Časnik za vezu u Feralu mi je bio nedavno preminuli Vladimir Matijanić, divan čovjek i vrhunski novinar.
Radili ste i za Novi list?
Kad je Feral sofisticiranom političkom akcijom ugašen onda su ljudi iz Novog lista, koji su se bavili idejom da naprave politički tjednik, okupljali ekipu. Žao mi je što je taj projekt propao, ali sam u te četiri godine kao dopisnik Novog lista upoznao i novu stranu žurnalizma, a to je hvatanje faca na Stradunu... Iz tih dana pamtim kako smo Kevina Spaceya izludili na Stradunu. No, onda je počelo ukidanje novinskih dopisništava, pa sam prihvatio ponudu Novog lista da mi dokupe nedostajuće dvije i po godine radnog staža. U mirovinu sam pošao 2013., a zatim jedno šest godina nastavio sam raditi za DubrovnikNet tako da sam osjetio i taj portalski dio novinarstva, sve negdje do pandemijskih dana. Zahvaljujući ljudima iz DubrovnikNeta, prije svega, Lidiji Crnčević, Mateu Riloviću i Kati Fiorović , u smiraj karijere upoznao sam još puno mladih, dragih ljudi, novinara i novinarki.
Kad sam Mata Jerinića pitao kad je bilo to zlatno doba novinarstva, rekao je da nikad nije bilo ‘zlatno‘, bilo je samo ‘željezno, bakreno i mučno doba‘. Što biste Vi rekli?
Sve to što je Mato rekao je istina, a onda se može dogoditi da u jednom trenutku doživiš sve tri stvari koje je on spomenuo. Recimo, užasno je teško ratno doba i nije bez vraga Marin Držić davno napisao da je ‘rat poguba ljudske naravi‘. I to je stvarno tako. Od svih definicija rata, ona mi je najjača, kad izgovaraš ‘rat poguba ljudske naravi‘, ako si imalo čovjek, osjećaš dramu i težinu tih riječi, slogova i slova. Ali, što bi pomorci rekli: ploviti se mora, pa i u današnjim medijskim okolnostima. Ima i ona druga: tko preživi, pričat će!
Nedavno ste kao član HND-a dobili Priznanje Milan Grlović, spomenuli ste i Zlatno pero, Nagradu ‘Joško Kulušić‘ ... Što Vam znače nagrade?
To znači da je netko zapazio da si nešto konkretno i korektno uradio u svom profesionalnom poslu. Što se tiče novinarstva, ovo mi je treća nagrada. 1995. dobio sam Zlatno pero, 2004. od hrvatskog Helsinškog odbora Nagradu Joško Kulušić, što mi je jako drago i sad imam Priznanje Milan Grlović. Dakle, Milan Grlović bio je prvi predsjednik HND-a 1910. Dobar dio svog novinarskog vijeka bio sam dopisnik, a dopisnici su žurnalistički rudari jer se od nas dopisnika očekuje da o svemu znamo (po)nešto – od Istanbulske konvencije preko ekoloških, klimatoloških sporazuma do najnovijih vrsta naoružanja i problema s gradskom kanalizacijom.
Koliko je pogubno to svaštarenje?
Naravno da nije dobro, nema onih koji sve znaju. Pa vidite koliko danas redakcija u svom okrilju ima specijaliste za nešto! A kad dođe situacija ‘stani-pani‘, specijalist vam je potreban. Pogledajte samo rat u Ukrajini, postoji ‘3 milijarde‘ komentatora!!! Kome vjerovati?! A treba vam čovjek koji zna što je ratište, što su snage u napadu, što su snage u obrani, kojim naoružanjem raspolažu, kakvi su tereni, gdje se to događa... To su stvari koje ne možete očekivati od mladog i neiskusnog novinara... Drago mi je da se u vezi priznanja HND-a dogodilo to da su tri kolegice dobile nagrade za teme iz socijale i visokog obrazovanja, što je veliki pomak. Ljudi su počeli biti senzibiliziraniji i na te teme, a i pored svega što se događa, u Hrvatskoj ima mladih potentnih autora i autorica bez obzira jesu li na portalima, tisku, televiziji, radiju...
Čovjek ste od tiskanih medija, čega danas nedostaje u novinama?
S obzirom da je internet izjeo novine, svoju vjerodostojnost novine moraju tražiti u istinitom predstavljanju činjenica i objašnjavanju konteksta zašto se nešto dogodilo. Toliko im je vremena ostalo nakon što internet ‘ispuca‘ sve. To ne možeš kad si početnik, to možeš kad imaš 10, 15, 20 i više godina iskustva. Isplati li se vlasniku imati toliko ljudi?! Vlasnici danas ljudsku novinarsku radnu snagu u pravilu promatraju u kategoriji troška. Milan Grlović i njegovi kolege kad su osnivali HND 1910. su, između ostalog, zapisali da je istinitost činjenica najvažnija. A onda su isto tako zapisali da bi se to moglo ostvariti, da bi novine početkom 20. stoljeća izlazile, novinari moraju biti dobro plaćeni i samostalni.
Osim što trebaju biti dobro plaćeni, što odlikuje dobrog novinara?
Moraš se odlučiti hoćeš li se time baviti ili ne. Ako ćeš to raditi onda treba biti unutra 24 sata, inače nema pomaka. Ako ćeš biti činovnik i bilježnik onda ima ‘3 milijarde‘ drugih posala gdje možeš iskazati svoju kreativnost. Ali, ako hoćeš biti novinar a da se nisi cijeli život šuljao, nego da iza tebe ipak nešto ostane onda se moraš cijeli predati tome. To je bar moje razmišljanje.
Poboljšava li se status novinara?
Nažalost, ne. Financijski i po svim drugim aspektima gledano, ne. Zato sam podsjetio na ono što su osnivači HND-a rekli.
Kako provodite umirovljeničke dane, je li teško mirovati?
Kako kada. Sva sreća pa u Zagrebu kod sina imam dvoje prekrasne unučadi, Rozu i Mara, kćerka ima malu Anu koja će sad imati pet godina. S njima sam kad god mogu, a inače pratim što se događa u mom gradu, u zemlji, svijetu, u susjedstvu... Dnevno sam sigurno par sati na mreži, koristim mail, Zoom, digitalni fotoaparat, naučili su me mlađi osnovnim računalnim operacijama.
Kako komentirate današnju Slobodnu Dalmaciju?
Bori se kao i onda. Sedam dana imaš boljih i lošijih brojeva, imaš jakih, prejakih tema, a imaš i one koje si propustio. To što si propustio i što nisi navrijeme učinio će te uvijek proganjati. Ali, u ovom današnjem digitalnom žrvnju ostati na nogama nakon svega što se dogodilo Slobodnoj: od pretvorbe 1993., preseljenja u Dugopolje, silnih obećanja o medijskim akademijama, čudesima... Slobodna brodi, ona ima svoju publiku od Zagreba do Dubrovnika. Je li ona velika ili nije, reklo bi se u Bosni: ima ‘ko prima plaću za to. Dijete sam tiskanih medija, što bi se reklo: verba volant, scripta manent - i to je tako.
Jeste li zadovoljni izložbom "80 godina u objektivu"?
Jesam, naravno. S obzirom na to što smo sve prošli, naravno da bismo mi htjeli još toga prikazati, bilo mi je drago što je bilo jako puno kolega, puno dragih ljudi, što smo se tamo našli i to sve skupa vidjeli. Ali, kad pogledate, od profesora Gattina pa do današnjih dana: tko je sve držao fotoaparat u Slobodnoj u rukama, to je toliko neprocjenjivo bogatstvo da mi nismo uopće svjesni što to znači. Tek kad prođu desetljeća, kad gledamo te fotografije, shvatimo da je to nešto što je neprocjenjivo, lijepo, korisno i da je to stvarno dio kulturne baštine ovoga podneblja.
Koja bi bila Vaša rođendanska želja Slobodnoj?
Još puno puta po 80 godina, ako digitalni žurnalizam i umjetna inteligencija ne izjedu sve nas!