Jubilarni 10. vinski sajam Slobodne Dalmacije, prvi koji je organiziran u suradnji s Dubrovačkim vjesnikom, svoje je mjesto našao u Lazaretima, povijesnom ambijentu najstarije pomorske karantene na europskoj obali Mediterana. Mjestu kroz kojeg je u srednjem vijeku morao proći mnogi europski, pa i arapski pomorac, budući da je Grad bio središte- trgovine između dva tadašnja svijeta.
Činjenicu da ovakav festival organiziraju dvije sastavnice najznačajnije hrvatske medijske grupacije, Hanza Medije, pozdravili su i dubrovački gradonačelnik Mato Franković, zamjenik župana dubrovačko neretvanskog Joško Cebalo i voditeljica stručne službe za razvoj u Ministarstvu poljoprivrede Ivana Tomac Talajić.
Andrija Popović koji vodi neretvansku braniteljsku zadrugu, koja je u najmlađem hrvatskom vinogorju Komarna na tržište izbacila vrhunski vinski brand Opus, po povijesnom nazivu Opuzena, zadovoljna je mogućnošću prezentacije na ovom sajmu.
Prostor i organizacija sajma je uistinu na svjetskoj razini. Nije pretrpano i sterilno kao na nekim ranijim sajmovima, nego s probranim asortimanom u ambijentu svjetske klase. Nadam se da će turisti to prepoznati. I, naravno, naša poslovna zajednica, ugostitelji i hotelijeri s kojima dijelimo uspjeh u ovom poslu – rekao je Andrija Popović.
Magistricu enologije Evu Krištof je u Dubrovačke podrume sa zagrebačkog Ribnjaka dovela ljubav. Naravno, ne samo ona prema konavoskom vinogorju. Prije svega ljubav prema njenom dečku Božu Martinoviću mlađem, čiji je otac Božo danas vlasnik još iz "onog doba" čuvenih Dubrovačkih podruma. Budimo iskreni, u "ono doba" Dubrovački podrumi su proizvodili vino od kojeg garantirano boli glava, ali su Memedovi kroz privatizaciju učinili čudo. Najprije stariji, pa uz njega i mlađi Božo. Naime, u konavoskoj obitelji Martinović još od 1400. godine svaki prvorođeni sin zove se, pogodili ste - Božo. E pa Božo i njegov sin Božo, učinili su dvostruko čudo. Najprije ono da se u Konavlima radi vrhunsko, ali doisto vrhunsko vino. Jer stara legenda kaže da je jedan Konavljanin, a možda baš iz obitelji Memed, sinu na samrti otkrio nevjerojatnu tajnu - da se vino može raditi i od gružđa.
- Otkad sam ja tu, samo ga tako radimo - kaže Eva. Stara joj dubrovačka legenda nije baš smiješna. Previše je tu truda uloženo da bi se netko s time šalio. Konavle su, kaže nam mlada Zagrepčanka, miks triju klima, s velikom razlikom između vinogorja na, primjerice, Grudi i onih blizu Cavtata. Zime su kišne i vlažne, a to zna biti izazov, ali zato je i ljeti korijen loze dovoljno vlažan da je ne treba zalijevati. Konavle je, kaže Eva, Bogom dano za vinarstvo:
-Nema vinarije u Dalmaciji koja ima više različitih crnih sorti unutar istog vinogorja. Imamo osam crnih sorti od kojih radimo paletu od 26 etiketa. I na to još dvije bijele sorte. Specifikum ovog područja je terroir; tlo puno kiselina
Budući da je ona i državni ocjenjivač vina, pitali smo je mogu li se naša, dalmatinska vina usporediti s, recimo, talijanskim.
- Uh, teško... Da smo u Toscani, iamli bi par sorti i to je to. Ovdje s možemo igrati i eksperimentirati. Voljela bih posaditi pinot noir, mislim da bi to ovdje bilo baš dobro iako se radi o sorti koju je teško "raditi", ali mogla bih....- kaže Eva. No, za to u Konavlima treba pitati glavu kuće, a to je Božo. Stariji. Mlađi je već pristao, ionako mu nema druge.
Evine etikete Dubrovačkih podruma sve imaju slike ptica, a noj je najdraže vino s nazivom Oriolis. Latinski za vugu, pticu pjevicu. Silno je na to ponosna i ponekad joj je čak teško gledati kad po njene "ptice" dođe šleper i odvede ih u Švicarsku, Njemačku.... Čak 40 posto svih boca iz Dubrovačkih podruma završi u izvozu.
Na sajmu je i Nikša Mimica iz Omiša, stari borac za hrvatsko pravo na prošek kojeg su nam pokušali oteti Talijani, kao i mnogo toga što su oteli iz Dalmacije. Tribidrag zato gaji tradiciju omiškog prošeka koja seže još u vrijeme Alberta Fortisa u 1772. godinu. A njegova vina, Tribidrag naziv nose po izvornom imenu crljenka. Inače jako sanja o omiškoj ruži, izgubljenoj sorti od koje se, zajedno s maraštinom, tribidragom i zlataricom pravio glasoviti omiški prošek. Ruža je nešto poput porečkog muškata, ali još joj nisu ušli u pouzdan genetski trag.
Na sajmu su i zagorski vinari. Da Zagorci prave vino... Zaista, kažem vam, Božje je čudo. Ali Decanter ne laže. Kad je Hrvatska osvojila 8 medalja, njih 4 su pripale Borisu Drenškom Bodrenu. On je nacionalna vinarska perjanica i za sada je na Decanteru osvojio "samo" 4 medalje, od toga 8 zlatnih i jednu šampionsku. Realno, on je šampion ledenih vina. Štand uvijek dijeli s enologinjom Jasminkom Šaško s Vuglec brega, predsjednicom Udruge zagorskih vinara. Naime, Boris, Jasminka i Boris Vuglec zajedno su napravili nevjeronatno dobar pjenušac - Jasminku. I sad kad smo to napisali, kad ste to pročitali, vrijeme je da se nešto i popije od ovog blaga Božjega. Uzdravlje!