- Pođite u Dubrovnik dok se ovdje stanje ne smiri, nitko neće pucati po biseru Jadrana...
Takve su savjete slušali članovi vukovarske obitelji Vilner prije nego su 1991. odlučili otići s istoka Hrvatske na krajnji jug, na kraći 'predah od granata'. Tada 17-godišnji Kristijan s majkom Brankom i mlađom sestrom Majom, devetogodišnjakinjom, stigao je u Grad 16. rujna u osvit agresije na dubrovački kraj, ne znajući kako će završiti to nakaradno ljetovanje. Vilnere su ugostili dugogodišnji prijatelji iz Dubrovnika, dok je Kristijanov tata Viktor kao pripadnik Zbora narodne garde ostao braniti Vukovar.
Iz pakla u pakao
Tada je još izgledalo da će grad na ušću Vuke u Dunav odoljeti napadima, makar je bio pod stalnom paljbom:
- Došli smo u Dubrovnik, mama, seka i ja s jednim kuferom. Bilo je čudno ne čuti pucnjavu, nama koji smo se navikli na strah i neizvjesnot i svašta preživjeli. U Vukovaru su od svibnja te godine bez prestanka trajala puškaranja, tako da se nisam nimalo iznenadio ni prepao kad je zapucalo i ovdje 1. listopada. Zvuk projektila, raketiranje i sirene, sve smo mi to prošli – prisjeća se Kristijan kojega današnji dubrovački sugrađani znaju pod nadimkom Kićo Vukovarac. Trideset godina ranije, ovaj ugostitelj rođen 1973. shvatio je da nigdje u Hrvatskoj tih dana za njih nema sigurnog skloništa od rata:
- Bio je to produžetak agonije, vrijeme koje, sve i da hoćeš, nikad nećeš zaboraviti. Nisam se priključio obrani Grada jer mi otac nije dopustio, nije htio da kao mladić izgubim život. A onda je on poginuo braneći Vukovar. O njegovoj smrti doznali smo tek nakon par dana jer nije bilo telefona u Dubrovniku. Poginuo mi je i stric, tako da je baka pokopala dvojicu sinova – ispričao nam je Kićo koji je iz stana koji mu je na škveru ustupila jedna naša plemenita sugrađanka, iselio u Šipčine, gdje i danas stanuje. Kćerka Erika, danas dvanaestogodišnjakinja, s majkom živi u Šibeniku i redovito posjećuje tatu na jugu.
Vjeran Borovu
Dubrovački Vukovarac trenutačno je u pripremama za odlazak u zavičaj, kamo uvijek putuje o obljetnici vukovarske tragedije 18. studenog, a mimo toga još jednom ili dvaput godišnje. Ne propusti nikad obići stan u Borovu, prijatelje i rodbinu. Ljuti ga kad u medijima čuje priče o 'mrtvom gradu' koji, eto, oživi samo jednom godišnje kad u Koloni sjećanja maršira i državni vrh:
- Istina je da je Vukovar trajno obilježen događanjima iz jeseni 1991. kao simbol stradanja nacije, no nije točno da njegovi stanovnici žive u prošlosti. Tko češće ide u Vukovar, vidjet će da ima dosta mladih koji pokreću stvari, vraćaju život u grad, druže se, rade, idu naprijed. I mnogi Dubrovčani koji su sa mnom išli u Vukovar iznenadili su se koliko je stvarnost drugačija od dojma iz medija – govori Vilner koji svih ovih godina nije razmišljao o trajnom povratku korijenima:
- Ja sam zavolio Dubrovnik, ovdje sam se dobro snašao, dvadesetak godina sam u ugostiteljstvu, u posljednje vrijeme radim u Uvali i dobro mi je. S Vukovarom, naravno, nikad neću raskinuti veze, on je dio mene i mog odrastanja, pamtim ga i prije ratnog uništenja kao dragu uspomenu – kaže nam na kraju Kićo Vukovarac i otkriva kako nije jedini Vukovarac u Gradu. S njim je u Dubrovnik prije 30 godina došao da ostane još jedan sugrađanin, danas uspješni odvjetnik Tomislav Sopjanac, a spominje i Marija Hrgovića. Malo ih je, ali su puni sjećanja koja na poseban način povezuju dva grada stradalnika i prijatelja. Vukovar i Dubrovnik.