U ratu su znali jedan za drugoga, ali se nikad nisu upoznali i pružili jedan drugome ruku, sve do ovog ljeta kad je Krešova rodica Vesna došla u Zavalu i oduševila se domaćinom gostionice. Poslala mu je fotku u Šibenik, Krešo je pitao ‘zove li se taj čovjek možda Teo?‘, Vesna je potvrdila i pao je dogovor - dolazi i on susresti se sa starim ratnim drugom za kojeg nije čuo više od 30 godina.
Krešimir Lokas došao je na Južno bojište 1992., sjeća se Teo Andrić, tada dozapovjednik 1. bojne:
- Njegovo ime počelo je zvučati u eteru kao ime zafrkanog igrača!
Ali nisu se njih dvojica uopće puno doticala ratnih tema. Puno se više govorilo o sadašnjosti, danima koji su pred njima, planovima. Nogometnoj utakmici koja je za hrvatsku reprezentaciju tog dana protiv Maroka prošla kako smo sanjali - pobjedom. Mala Hrvatska osvojila je nevjerojatno treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, kao što je u Domovinskom ratu iznjedrila pobjedu kad joj se nitko, osim Hrvata, nije nadao.
IZ RATA U TURIZAM
- Došao sam na južno bojište ‘92. Proveo sam pet lipih godina u dubrovačkom kraju i upoznao puno ljudi - nadovezao se Krešo. - Za ovog finog gospodina sam znao jer je bio znamenit, ali nismo bili u prigodi popit‘ kavu i porazgovarat‘. Nedavno mi je moja rodica javila kako se fino provodi u nekom restoranu Zavala i da je gazda sjajan lik, svira gitaru, zabavlja, pršti dobra energija. Poslala mi je video i kad sam vidio tko je, pitao sam da nije to možda Teo Andrić? I tako odlučih, nakon 30 godina, doći s prijateljima i javiti se Teu. Očekivao sam da me se neće sjećati, ali kad sam rekao ‘Dobar dan, ovdje Krešo Lokas iz Šibenika‘, s druge strane sam začuo ‘Đe si, Krešo!‘. Odmah sam znao da će ovaj susret biti fantazija. Upoznao sam i Teovu suprugu Anu, priroda je prekrasna, atmosfera... - kaže Krešo, inače bivši dubrovački zet i ponosan otac sina Luke.
Krešimir Lokas je, kaže, došao na dubrovačko ratište kao zapovjednik šibenskih topova:
- Kad smo došli s tim moćnim topništvom, bili smo u poziciji ravnopravnije odgovoriti agresoru - uglavnom je jedino što naš sugovornik spominje iz tog vremena, više fokusiran na sadašnje vrijeme, u kojem su se i on i Teo našli u turizmu.
- Moji su korijeni odavde, a u ratu i poslije rata bilo je bitno hoće li Zavala biti dio Republike Srpske ili će biti dio Federacije - nastavlja Teo.
- Sedamsto metara od Zavale, naime, počinje Republika Srpska. Krešo je bio topnik, i moglo je topništvo gađati sto godina, ali dok vojnik ne ugazi čizmom, to nije naše. Zavala je pripala Federaciji, ali da netko tu nije ‘ugazio nogom‘, bila bi to druga priča - kaže Teo, koji od 2011. na Zavali drži poznatu, istoimenu gostionicu koju su pohodila i pohode mnoga poznata imena.
UVIJEK MOŽEMO BITI KREATIVNI
Kad se tek upustio u ovu neizvjesnu avanturu oko revitalizacije Zavale u BiH, zvala su ga, sjeća se Teo, dva dobra prijatelja i htjela ga voditi u dr. Nade John...
- Kad su čuli da ja ustvari idem to raditi, pored svega u Gradu, pitali su me što mi to treba, kakva Zavala... Imao sam dobru i prosperitetnu ideju koja je započela 2011., a dvije godine kasnije smo otvorili gostionicu - sjeća se. U neposrednoj blizini je špilja Vjetrenica, iznimna prirodna atrakcija ovog dijela svijeta koja svake godine bilježi sve veći broj posjetitelja.
Krešo se nakon završetka vojne karijere iz Zagreba vratio u rodni kraj. Rođak mu je u tematskom parku Etnoland Dalmati u Pakovu selu ponudio da se priključi njihovom projektu oživljavanja stare tradicije i pričanja običaja kako su živjeli naši stari prije sto-stopedeset godina, slično kao što i Teo svojim gostima priča kako je Zavala nekad izgledala. U Zavali se, naime, nalazila jedna od postaja na željezničkoj pruzi Gabela-Zelenika. Stanična zgrada danas je restoran i čuva uspomenu na to vrijeme.
- Teo je važna komponenta revitalizacije biciklističke staze od Mostara do vječnog grada Dubrovnika. Vjerojatno smo obojica htjeli dokazati da se može biti kreativan, aktivan čimbenik društva - naglašava Krešo o pravcu kojim su krenuli u mirnodopsko vrijeme.
- Od nas je situacija stvorila vojnike, a da nije bilo rata, tko zna gdje bi završili i što bi radili - dodaje Teo.
- Teška su to vremena bila, mi ih nismo tražili, ali dogodila su se - nastavlja Krešo.
- Izbora nismo imali, ili obraniti svoje pravo na život i postojanje na ovim prostorima ili pobjeći nekamo. Odlučili smo obraniti sebe i svoje i dati priliku generacijama koje dolaze da žive u svom kraju. Imala je ta turobna priča i puno plemenitog koje je iz nje proizašlo - vidjeli smo da nismo tako mali i sitni i da se možemo othrvati onoj silnoj armadi koja se sručila na nas. Svoj dio smo časno obavili i dalje nastavljamo časno kročiti kroz život - nadovezao se Krešo, koji je jedini Hrvat koji je dobio odličje NATO-a Meritorious Service Medal, najveću nagradu Sjevernoatlantskog saveza. Riječ je o jedinom odlikovanju koje glavni tajnik dodjeljuje civilnim i vojnim osobama koje su se u službi NATO-a posebno istaknule i čija je inicijativa i posvećenost dužnosti znatno nadišla standardnu, a Krešo ju je dobio za svoj angažman u Afganistanu.
- Umirovljen sam nekoliko godina kasnije. Imao sam neke ozbiljne projekte, ali veliki poslovni subjekti nisu pokazali interes za njih, mada sam ih nudio besplatno - kaže Krešo, koji je bio i prvi zapovjednik hrvatskog kontigenta koji je vodio Hrvatsku vojsku u inozemstvo s oružjem i streljivom; prvi koji je uveo sustav naučenih lekcija, prikupljanja znanja stečenog putem iskustva kao najvrijedniji oblik znanja.
- Unatrag godinu dana Vinoplod vinarija Šibenik otvorila je kušaonicu gdje opet imam ulogu promotora ili propovjedača i ljudima na zanimljiv, duhovit i stručan način pojasnim povijest vinarstva i vinogradarstva. Uvijek možemo biti aktivni i kreativni, a ne dignit‘ sve četiri i reći ‘ja sam svoje napravio‘. Samo na taj način, ako svi damo svoj doprinos u onome u čemu smo dobri, kao društvo ćemo imati priliku rasti kao cjelina - zaključio je Krešo, kojemu ovo zasigurno nije zadni posjet prijatelju Teu Andriću u Zavali.