Lavanda, til, gliter, perlice, zlatne niti, perušine, krila... i eto anđela. Zvuči jednostavno, ali za izradu samo jednoga treba vremena, mota i ponajprije kreativnosti. Dubrovkinji Dubi Šimunović kreativnosti ne nedostaje, uvijek je rukama stvarala, i još stvara, prava umjetnička djela. Malo tko u gradu ne zna za njezine rukotvorine, držala je svojevremeno i suvenirnicu a u njoj nije bilo onoga ‘made in China‘.
- Fali mi da nešto radim rukama. Kad sam zatvarala suvenirnicu, rekla sam da ću početi raditi svoje lutkice. I radim ih: Konavoke, Primorke..., a u blagdansko vrijeme prigodno i anđele.
Dubine lutkice su posebne i mirisne jer im je unutrašnjost punjena lavandom. Lijepi rego i uspomena, godi darovati i primiti dar u ovo vrijeme. Nema tu zarade, kaže nam gospođa Dube, tek za pokriti trošak materijala. Zadovoljstvo i veselje koje joj rad na lutkicama donosi ionako su neprocjenjivi.
- Kad nešto volite raditi, onda vas to ne umara. Meni to fali, točno mi fali moja butiga. Bebe me umiruju, vesele me, ljudi znaju da ja to radim. Nabavljam materijal svugdje, od Turske i Italije do Zagreb. Jako je teško doći do materijala. U nas nema doslovce ništa kupiti. Prestrašno u što smo se pretvorili. Ne volim nešto bez veze nego kvalitetno, što se na kraju i vidi. Ne možeš napraviti nešto ni od čega – kaže nam sugovornica pa nastavlja:
- Pitaju me prijateljice odakle mi force da stalno nešto radim. Ali ja ne znam što bi da ne radim. Još uvijek mogu stići sve. Treba to znati voljeti. Isto kao i konavoski vez. Nisam Konavoka ali obožavam radit taj vez, to me smiruje. Ujutro, onako s dušom, jedno pola sata odradim veza za svoju dušu. Kad sam imala devet godina učila me tete Pave Vidak, susjeda na Pločama, konavoskom vezu. To zapamtite i jednostavno radite. Tako i ove moje lutkice, sebi sam zacrtala da ću ih početi praviti i tako je sve krenulo.
U blagdansko vrijeme iz Dubine kreativne radionice izlaze anđeli. Ima posla na svakome, ne može ih se puno napraviti. Uskoro će do broja 500, kaže nam. Tijekom godine izradi otprilike tisuću različitih lutkica.
Kad radi anđela, najprije mu stomak napuni lavandom:
- Onda ingvazdavam kotulice pa se jedim što ne mogu naći lamea odnosno zlatnog končića za kosu. I onda ‘gradim‘ anđela i sve se divim ‘vidi kako sam ga lijepo napravila‘, onda ga gleduckam u mojoj radionici ili, bolje rečeno, u kreativnom neredu, kako su lijepi i sjajuckavi.
- Smeta me ono ne valja ali lijepa riječ, muzika, ljubav, to odmara. Ne mučim sebe s nekim problemima, ako me što smeta, to i rečem, sve se može dobrom riječi popraviti. Malo više truda i možemo svi biti sretni – savjetuje gospođa Dube koja je uvijek prštala pozitivnom energijom. Primijeti se to i na njezinim lutkicama.
Anđele izrađuje od tila posutog gliterom pa je ovih dana kuća Šimunovića ‘cijela u sjaju, nećemo se svjetlucavoga po tlima riješit do sv. Vlaha‘.
Dubrovčani vole Dubine lutke, cijena im je simbolična, u vrijednosti utrošenog materijala. Najviše vole roza anđele ‘ko i ja, cijela mi je kuća roza pa mi muž reče ‘još malo pa ćemo svi bit Barbike‘‘.
Bijeli, zlatni, zeleni, bež, roskasti, snješkasti..., anđeli su u ‘in‘ bojama, a za ovaj Božić, kaže nam, prevladavaju božićni ukrasi baš u tim bojama, crvena nije u prvom planu.
Njezini anđeli, svaki jedinstven i unikatan, idealno pašu na božićnoj jelki poput kuglice. Zanimljivo je da anđeo drži srce.
- Tko dobije anđela na dar, dobio ga je od srca – pojašnjava nam za kraj kreatorica simpatičnih anđela.
