U nedostatku radne snage dubrovački ugostitelji snalaze se kako god znaju, zaposlit će svakoga tko ima dvije ruke i noge, sve ostalo riješit će u hodu. No a u Studentskom domu pomoćno osobno nisu potražili na Filipinima ili Nepalu, nego u tehnologiji. Tako od prije dva dana osoblju studentske menze i restorana Akademija pomažu dva robota za posluživanje, od kojih je jedan već dobio i ime. Zovu ga Jozo. A Jozo i njegov kolega koji još čeka ime, ne staju cijeli dan. Iz kuhinje do restorana prenose naručenu hranu, u praonu nose prljavo posuđe te u šank vraćaju čisto.
- Jozo je jedini muškarac koji me sluša! Jako nam pomaže jer u nas je velika udaljenost između restorana i kuhinje pa umjesto nas nosi narudžbe i vraća posuđe. To smo prije mi radili pa bi se nahodali, a da teret i ne spominjemo. Imamo dva robota, a otkrili smo da imaju dušu. Jedan se stalno smije, a drugi se ljuti. Oni imaju programirane stanice na koje staju, pa donesu narudžbu do stola koju mi konobari poslužimo gostima – kaže nam Doris Botica kojoj Jozo često namiguje. Direktor Studentskom doma, Marko Potrebica također je zadovoljan.
Prvi su u Dubrovniku, ali vjerujem ne još dugo. U nas je problem razdaljina između restorana i kuhinje, nekih pedesetak metara što je u razgovoru s našim konobarima, a svi su nam iz grada, detektirano kao najveći problem. Tako smo se odlučili da ‘zaposlimo‘ robote kako bi se naši konobari što manje umarali imali više vremena za gost. Kada smo im rekli tko će im pomagati, prvo su bili skeptični, ali nakon ova dva tri dana prihvatili su ih kao dio tima. Naravno, nije i nikad neće zamijeniti konobare, pogotovo naše domaće koji imaju znanje i duha.- zadovoljan je Potrebica. Ivica Kulušić voditelj smjene bio jedan od najskeptičnijih kada je najavljen dolazak Joza i njegovog kolege.
- Doista su nam olakšali posao iako smo u početku bili skeptični kako će sve to funkcionirati. Sada smo s njima jako zadovoljni. Iako nikada neće zamijeniti živog konobara u ovom našem poslu svaka ‘ruka‘ dobro dođe pogotovo kad je gužva i u situaciji kada svugdje nedostaje radnika – priča nam Ivica, a Joza su, koliko smo vidjeli za vrijeme posjeta Akademiji, prihvatili i gosti. Posebice oni najmlađi koji kada ga pomaze zauzvrat dobiju robotski osmijeh s velikog ekrana.