Psihički oboljeli često su stigmatizirani, njihovim obiteljima nije se lako nositi s bolešću člana obitelji, a svima skupa najteže se boriti s osudama. Teško je čuti riječi jednog korisnika udruge koji je pedagoginji Miri Šejtanić jedanput povjerio svoje razmišljanje: ‘Bolje bi bilo da imam rak, nego da mi nešto ne valja s glavom!’
Udruga Lukjernica, osnovana 2003., bavi se zaštitom prava psihijatrijskih pacijenata, a pomaže i njihovim obiteljima. Nedavno su, povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, imali Dane otvorenih vrata pod geslom ‘U redu je ne biti u redu’, pa smo s pedagoginjom, stručnom suradnicom i dopredsjednicom udruge Mirom porazgovarali o temi o kojoj se inače premalo govori, a riječ je o cijelom dijapazonu poremećaja koji se baš svakome mogu dogoditi.
Ljudi su skloni predrasudama. Kako su prihvaćeni ovdje u nas, u ovoj maloj sredini, što Vam kažu?
- Ova pandemija koja nas je zadesila, koliko god bila nesretna, donijela je pozitivno to da se, barem na neko vrijeme, većina stanovništva osjetila kao i osobe s psiho-socijalnim poteškoćama. Kažem to iz razloga što je svatko tko je na početku pandemije dobio koronu bio stigmatiziran, svi su bježali od takvih, uz neumjesne komentare tipa ‘tko zna kako je to zaradio’. Usporedila bih to s ljudima s psiho-socijalnim poteškoćama, jer su i oni izloženi sličnim komentarima. Godinu dana nismo imali nikakav kontakt jedni s drugima, a ljudi su društvena bića koja trebaju jedni drugima. Zbog pandemije smo, na žalost, dobili i više članova, a riječ je o sve mlađoj populaciji, tako da sad imamo i četvoro osamnaestogodišnjaka. To zabrinjava, ali pozitivna je stvar da su na vrijeme primijetili da imaju problem i potražili pomoć. To znači i da se tabu na tu temu ipak smanjuje. Znali su me pitati bojim li se raditi s njima, jer se ljudi općenito boje nepoznatog. Zato su dobri ovi susreti kao u Danima otvorenih vrata, da se upoznamo, jer je riječ o divnim ljudima, a ne hrpi zamotanih luđaka, kako neki ljudi to percipiraju. Naši su prostori u Gradu, sa svima smo u fer i korektnim odnosima i nikad se nikakav problem nije dogodio.
Koje je najčešće psihičko oboljenje s kojim se susrećete u udruzi i što učiniti da osobe s psihičkim oboljenjima budu više prihvaćene u društvu?
- U zadnje vrijeme je najviše anksioznih poremećaja i napada panike. Sigurno da bi se mnogi pronašli u nekima o njih, ali se prije nije o tome govorilo. U svemu je najvažnija podrška obitelji jer nekad nema razumijevanja, pa takvim osobama kažu da su razmažene ili da imaju loš dan.
- Naša udruga okuplja sve psihijatrijske bolesnike. K nama dolaze osobe s anksioznim poremećajima, psihozama, poremećajima ličnosti, depresijom, shizofrenijom, bipolarnim poremećajima. Nije to lako, a najbolje je to opisao jedan član kad je rekao ‘Bolje bi bilo da imam rak, barem bi svi govorili ‘jadan ti’. A ovako ih svi osuđuju, kao da su izabrali da budu bolesni. Okolina reagira zaključcima da je ‘sigurno bio na nekim drogama’ pa je ‘zaradio’ tu psihičku bolest. Brutalno je da se takvi ljudi ne prihvaćaju.
Sigurno ima i svijetlih primjera, pa i u zapošljavanju?
- Naravno da ima, tu su i sretno udane žene i majke, očevi koji sasvim normalno funkcioniraju u svojim regularnim terapijama. Kad se osjećaju drugačije, odmah to prepoznaju i potraže pomoć. Imamo volontere, peer workere koji su i sami osobe s psihičkim teškoćama, koje pomažu drugima i mogu ih otpratiti u bolnicu ako za to sami nisu dovoljno snažni.
- Što se tiče zapošljavanja, ono ovisi o stadiju u kojem jesu, jesu li poslovno sposobni, svatko ima svoju priču. Ima primjera zaposlenih, ali nisam se baš susrela sa slučajevima da ih poslodavci rado zapošljavaju. Poslodavci kreću s pretpostavkom da će često biti na bolovanju pa radije izabiru nekog drugog. Moram reći da su to izuzetno odgovorne osobe koje vole i poštuju pravila.
Psihijatara je u Dubrovniku malo, a posla ima i previše. Dobro je da postoji udruga poput Lukjernice...
- Da, baš sam zadovoljna kako funkcioniramo. U pandemiji nam je prijetilo gašenje zbog nedostatka sredstava, ali se, srećom, nismo ugasili. Prebacili smo se online jer našim korisnicima nismo mogli reći ‘hvala Vam i doviđenja’, mi smo njima druga obitelj. Ljudi nam često dođu i kažu ‘molim Vas, ostanite deset minuta sa mnom, moram s nekim porazgovarati’. Kako takvoj osobi reći ‘ne mogu’? Netko cijeli tjedan čeka tih svojih deset minuta. Nerijetko puta sam čula ‘ne znam što bih da mi nije Lukjernice’. Obilježavamo rođendane i imendane, baš smo obitelj. Lukjernica je, inače, jedina ovakva udruga u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
Koliko je članova Udruge?
- Imamo oko 70-tak članova, od toga aktivnih, srednje aktivnih i onih po potrebi, što mi je najdraže, jer znači da su ljudi dobro. Ovdje imaju podršku i oni to znaju. Neke stvari nekad mogu proći i bez hospitalizacije, iako definitivno moram naglasiti da se, ako osoba primijeti pogoršanje svog stanja, obavezno i što prije obrati svom psihijatru.
Dolaze li Vam roditelji s djecom koja imaju neke teškoće po pitanju psihe?
- Kontaktiraju nas, a mi ih uputimo u Obiteljski centar ili u Zavod za mentalno zdravlje koji imaju više iskustva s maloljetnicima.
Što bi Vašim korisnicima najviše pomoglo u budućnosti?
- Dati im posao. Ne šikanirati ih. Ne gledati u njih kao da su došli s Marsa. Prihvatiti ih da su ljudi kao i svi ostali. Na mnogima, da vam nisu povjerili od kojeg poremećaja pate, ne biste ni primijetili da imaju neki problem. Ima tu ljudi obrazovanih i na pozicijama. Voljela bih i da se osnuju stambene jedinice za naše korisnike, što je zaživjelo u drugim zemljama uz pomoć peer workera i mobilnih timova. To jest izazovno, ali bi se tako osjećali korisnijima i ne bi bili na teret svojim obiteljima. Na kraju, što me ljuti, jest da ljudi završavaju u institucijama, u 21. stoljeću, i to najčešće u udaljenim županijama, daleko od svojih obitelji.
Traje li još projekt dnevnog boravka?
- Taj projekt je još aktualan, i u koroni je opstao jer naša vrata moraju biti otvorena. Svaki dan u tjednu imaju druge aktivnosti, ništa nije suhoparno i ne ponavlja se - od dana poezije do kreativnih radionica te grupnih i individualnih razgovora s prihoterapeutom. Sve ih vode volonteri.
Kako se financirate?
- Putem projekata, sad smo trenutno na Gradu Dubrovniku i Županiji. Mogu nam se donirati sredstva na naš račun, i tako se financiramo. Sve košta, svi ti materijali, a posjetiteljima uvijek ponudimo sok i kafu. Ali spajamo kraj s krajem.
Inače, prostorije udruge nalaze se na adresi Nikole Božidarevića 10 i dobrodošli su svi koji trebaju ovu vrstu pomoći.