Kad god se na nebu skupe oblaci, umjesto da kao i drugi ljudi misle o tome gdje su im čizme za kišu, ombrela ili kabanica, stanovnici Tenturije razmišljaju kako će brže-bolje podignuti namještaj i bijelu tehniku na par redova matuna. Njihove kuće, naime, pri svakom pljusku redovno poplutaju, jer se rijeka Ombla izlije najprije na cestu koja ih dijeli od tekućice, pa onda i u njihova prizemlja.
UTRKA S PLIMOM
Ljepotu života uz rijeku tako zatamni svojom mračnom stranom koja nije nimalo bezazlena, a ‘mrak’ bi se mogao rastjerati jednostavnim ‘paljenjem svjetla’ oliti savjesti na mjestu gdje se ovakve stvari inače rješavaju - kod nadležnih institucija plaćenih za to.
’Moj susjed je nabavio i pumpu jer je u starijim godinama i teško pokretan, pa nema ni snage ni vremena utrkivati se s plimom koja mu na svakoj većoj kiši poplavi kuću’, kaže nam Marin Pavlović, jedan od fetivih stanovnika ovog dijela predgrađa.
- Ombla, na žalost, nije rijeka od državnog značaja, a puno su manje rijeke proglašene od državnog značaja, kao što je recimo Ljuta. A cijeli se Grad odavde napaja pitkom vodom! Molili smo političare da se podnese amandman, ne bi li se i Ombla proglasila rijekom od državnog značaja, ali nikad ništa nije bilo od toga. Za vrijeme Republike ovdje je bilo mrijestilište i da su vas tada uhvatili kako ovdje ribate, po zakonima Dubrovačke Republike ruka bi vam se odsjekla. A danas se događa ovakva devastacija. Tada nije bilo potrebe za jaružanjem rijeke jer se ona održavala - kazuje Marin i pokazuje na otočić Blato.
- Pomorska struka lijepo je rekla da je jedan od razloga stalnih poplava taj što rijeka nije izjaružana. Priroda čini svoje i nabija mulj u rijeku. Poplave su se događale i davno prije, samo ne u tolikoj mjeri i tolikih razmjera. Uzrok današnjim poplavama je nebriga institucija. Jaružanje je trebalo napraviti davno. Trstika i šaš s otoka Blato se svake godine šire prema obali za metar. Otočić je u vlasništvu Crkve, prije je bio omeđen lijepom kamenom rivom, a sad je prilično zapušten - govori Marin, hrvatski branitelj s dugim ratnim putem u borbenom sektoru. I dobrim živcima.
- Polemika oko jaružanja krene kad sve poplavi, i onda počinje prepucavanje čija je nadležnost. To je ping-pong u kojem samo mi stradavamo - dodaje.
TENTURIJA NA MORU
Tragovi vlage vidljivi su već na prilazu u njegov đardin, kojeg od rijeke dijeli samo cesta. Apelirali su, kaže, bezbroj puta na nadležne. Isti problem s poplavama dijeli i Rožat, gdje su također navikli na plime, ali nikako se naviknuti na indolentnost odgovornih. Kad je u pitanju ovakav problem, građani upiru pogled u onoga koga plaćaju da bi brinuo o održavanju vlasništva države, ali čini se da to - u ovom slučaju - nema nikakve koristi.
- Kad Lapadska obala poplavi, o tome pišu svi mediji. A nama je to ‘normala’, nitko to više ne prijavljuje, svima je postalo normalno da im voda uđe u kuću i da je sami ispumpavaju - dodaje Marin Pavlović - Bilo je toliko tekstova po portalima, svi sve znaju, netko je već odavno trebao doći i pitati što ćemo dalje... - ističe.
- Ovo je zaštićeno područje značajnog krajobraza. Prije par godina Županija je imala zakonsku obvezu kroz Javnu ustanovu za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode napraviti Plan upravljanja, kao što su napravili u Neretvi, na Korčuli i na drugim mjestima. Sad više nisu obvezni, ali ih zakon isto tako ne sprječava da to provedu jer je stanje katastrofalno. No, nitko ništa ni na tome ne čini - naglašava Marin.
Manji dio korita rijeke jaružala je ACI marina prije nekoliko godina zbog plovnog puta, ali nanosi mulja vrlo brzo su se vratili jer nije podrobno i cjelovito uređena, kaže.
Tu se Marin spominje još jednog apsurda. Rijeke i čestice zemljišta, dodaje, imaju katastarski broj, tako da ga i danas ima i rijeka Ombla. No, ona je odlukom Vlade proglašena rijekom samo do slapa, a dio od slapa nadalje postao je - more. Otada je duga samo 30 metara. To ima i svoj dobar razlog, dodaje naš sugovornik.
- Prije nekoliko godina, kad se planirala gradnja hidrocentrale, ovo je još bila rijeka. I danas u katastru ima svoj broj. Onda je proglašena rijekom samo do slapa, a od slapa je more - dodaje Marin, čija je kuća u prvom susjedstvu mlinice Kisića, jedne od najstarijih građevina na Rijeci dubrovačkoj. Ona sad zapravo leži na moru.
- Prije 30-tak godina ovdje su u kotaru bili stručnjaci Hrvatskih voda koji su predložili da rijekom bude proglašen cijeli dio sve do Gruža, kao što je i Ušće Neretve, gdje je dio mora proglašen rijekom upravo zbog nanosa i jaružanja - podsjeća Marin.
KAD SE TINTA OSUŠI
Njegov je djed Miho bio poslovođa tvornice paste, koja i danas stoji ruševna na izvoru Omble. Obitelj Pavlović tu, na Tenturiji, živi generacijama.
- Između dva svjetska rata, Tenturija je bila glavno izletište Dubrovčana. Vikendom se nije mogao pronaći taksi u Gradu jer su svi dolazili ovamo, tu su šetale kolone ljudi. Šteta je da je danas sve tako zapušteno, čini se kao da nitko nema interes revitalizirati jedan od najljepših dijelova dubrovačkog kraja - kaže Marin, koji je s ocem svako ljeto i sve praznike provodio na Tenturiji jer su tada živjeli u Zagrebu. Djed Miho je tijekom Drugog svjetskog rata odrobijao nevin dvije i pol godine kao civil jer je u tvornici tjestenine ljudima na rubu gladi davao brašno i pastu.
Vremena su često za dobre ljude bila nepravedna.
Marin je ostavio Zagreb baš uoči Domovinskog rata, obnovio kuću i nakon samo šest mjeseci je u okupaciji spaljena. Priključio se obrani Hrvatske kao hrvatski branitelj. Bilježi dugi ratni put u borbenom sektoru. Život ide dalje, ljudi su se okrenuli turizmu, pa tako i Tenturija danas ima i hotel i hostel, te niz apartmana, restoran i druge uslužne djelatnosti. Nekada davno dobila je ime po tinti, odnosno tinturiji u blizini Marinove kuće. Danas tinta na drugačiji način određuje njihovu sudbinu. Osuši se na papiru nakon donošenja neke odluke i, bez obzira na apele, više se ne mijenja. Stanovništvu je pažnja sada prebačena na olovno nebo i spašavanje namještaja jer ‘tinta’ je rekla svoje, a njima ostaje da se sami spašavaju.