Hrvatska javnost svjedočila je nedavnom privođenju jednog branitelja i jednog umirovljenika zbog uvreda iznesenih na račun premijera Andreja Plenkovića. Zapitali smo se jesu li se takve stvari događale u bivšoj 'Jugi' te saznali da se, barem u Dubrovniku, primjenjivala praksa 'bolje spriječiti, nego liječiti'.
Naime, kad bi prije u Grad dolazili uvaženi gosti, posebice drug Tito, svi oni koji bi mogli učiniti kakav skando ili izazvati neki verbalni eksces, uvrijediti nekog od gostiju tijekom njihove šetnje Stradunom ili mu nešto dobaciti, preventivno su zatvarani u stari zatvor u Karmen.
Međutim, dramaturg, kazališni kritičar i publicist Hrvoje Ivanković navodi kako nisu samo oriđinali bili žrtve takvog tretmana:
- U travnju 1923. pred dolazak kraljice Marije u Dubrovnik vlasti su naredile Miroslavu Krleži, koji je tada ovdje boravio, da kao politički opasna osoba hitno napusti grad što je on, dakako, i učinio. Otputovao je vlakom za Sarajevo, a u raznim izvorima se spominje da su ga na tom putu nadgledali policijski službenici, otkriva Ivanković.
Čovjek kojega su redovito preventivno zatvarali bio je oriđino Frano Miš.
- Frana Miša bi zatvarali kako ne bi napravio kakvu ludost, nisu ga smatrali agresivnim ili političkim neprijateljem koji bi počinio atentat ili bio opasan. Tako jednom prilikom kad su ga vodili u Karmen sa Straduna iz neke betule jer je veliki dio života proveo u betuli na gemištima, rakijicama, na čemu već... Vodila su ga tako preko place dva policajca, nisu ga vezali, a on ih je zamolio da stanu. Oni su stali, a on se okrenuo Gundulićevom kipu govoriti: "Dživo, Frano, imenjače, pjevaj sad o slobodi ako možeš!" Tito je dolazio obavezno, je li tada dolazio Nehru, Naser ili Sukharto, to su bili vođe onih nesvrstanih, priča nam jedan stariji Dubrovčanin koji želi ostati anoniman.
Sjeća se još nekih anegdota.
- Frano je bio pravi zafrkant, uvijek je bio dobre volje, nasmijan. Bio je veliki kumpanjon sa Zvonkom, Ređom koji je bio je gradski službenik, vjerojatno je u njemu bilo jedno 120 do 150 kila. Jelo se, marendavalo, pilo se od betule do betule, bio je to takozvani 'put od križa'. Frano je stajao negdje gore na Mrtvom zvonu, napili su se k'o majke i pošli su gore. Govori Frano: "Zvonko, jesi prijatelj?" A govori Zvonko: "Jesam!" Potom ga je pitao: "Hoćeš li mi učiniti najveću uslugu u životu?" Zvonko je pristao, a Frano mu je rekao: "Došlo mi se popišat', ali ne mogu ga naći!" I Zvonko mu izvadio svoga i dao mu ga, a govori Frano: "A Bože dragi, da ga ne držim u ruci, pomislio bih da pišam u gaće!" - sjeća se naš sugovornik, a sjetio se još jedne priče o Franu Mišu:
- Bila su neka ljetna doba, popodne, na ulazu u Grad gdje je crkva sv. Spasa i maskeron na koji se ljudi penju, Frano je u jednom momentu kleknuo ispred maskerona i gledao ga rekavši: "Molim te, izađi!" Ljudi su mislili da je neka zafrkancija, nitko nije očekivao što će od toga biti, a Frano je dodavao: "Molim te izađi! Pa izađi!" To je trajalo 10, 15 minuta, skupilo se 50 ljudi i onda se Frano u neko doba najedio: "Izađi! Koliko sam ti puta rekao da izađeš?!" Svi su stali oko njega pitajući se radi li se o golubu ili mački, svi su se pitali što je moglo ući u onu rupu, a on se isprdio k'o tovar i govori: "Ajme, fala ti Bože, koliko sam te čekao!" Ljudi su se razbježali bez komentara, nitko nije ništa rekao. To vam je Frano Miš, priča nam sugovornik s osmijehom.