'Apena su arivali ma su subito partili... za Rio Grande'. Dio je to jednog dubrovačkog vica. O kaubojima i Indijancima. Priča nam ga Izmira Brautović, istinska zaljubljenica u sve dubrovačko, govor posebno. 'Melodičan, zanimljiv, podatan, pamtljiv, lijep...' opisuje dubrovački govor naša dramska umjetnica. Govor koji se, nažalost, vremenom sve više gubi.
- U zadnjih 30 godina, što je prirodno, migracijom i doseljeništvom iz svih krajeva Lijepe naše, a i šire, dogodilo se da nam se naš lokalni dubrovački govor sakrio. U taj govor ulaze idiomi našega kraja Primorja, Konavala, otoka... dubrovački bi mogao zamrijet a mi smo dužni da se to ne dogodi – kaže Izmira, odnedavno predsjednica Udruge 'Govorimo dubrovački' u kojoj je od njezinog osnutka prije tri godine. Imamo dobru namjeru i dužnost za educirat' a ne nametnut' dubrovački, reći će za udrugu kojoj je cilj promicanje govorne kulture Dubrovnika, poglavito očuvanje 'urbanog govora nase 100 godina'.
Ajme, otkad nisam čula tu riječ
I njezini su preci na dubrovačko područje došli prije više od stotinu godina. Međutim, primjećuje da su se ljudi tada prilagođavali prostoru u koji su dolazili. Najčešće preko place i hrane, pa su naučili da je patlidžan balančana i to usvojili. Danas je situacija suprotna, zbog čega polako ali sigurno iščezavaju dubrovačke riječi.
- Mi imamo jedan problem. Da bi nas razumjeli oni koji nas ne razumiju, mi im se prilagođavamo. A ja kad dođem u Zagreb, ne govorim da je podne manje kvarat, nego 11 i 45. Kad idem negdje, prilagođavam se tom govornom području. Mi imamo tu kvazi finoću, ja ću tebi nešto lijepo rijet da ti mene razumiješ. Ne treba tako, neka se taj pomuči i pita. U suprotnom se gubi govor– kaže Mima koja 'ima sreću da kroz svoj posao čuva naše riječi jer dosta je kazališnih predstava na dubrovačkom govoru'.
- Vrlo često bi, kad bi nešto rekla, čula 'ajme, otkad nisam čula tu riječ'. Što je zadatak nas koji govorimo taj jezik? Pokušat ga očuvat'. Osnivanje udruge je tako krenulo. Doživljavala sam i neugodnosti, ruganja, pa bi mi znali rijet' 'šta, vi gospari' – prisjeća se Mima dok riječ 'gospari' uvrnuto izgovara kako bi dočarala pravu sliku.
- Uh, samo bih odgovorila 'ako me već hoćeš zezat, onda me zezaj barem na točnom akcentu'. Dogodilo nam se, čini mi se, da se nama nameće kako ćemo govorit'. Naravno da se u školama mora učiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, ali doma bi trebalo gajit', govorit' dubrovački. Ne mora ga čovjek znat', ali zašto ga ne imat' u rječniku?! Kad izgovaram te riječi to mi je nekakva glazbena podloga lokalnog identiteta – govori dubrovačka glumica pa dodaje:
- Normalno mi je da se potrudimo i nastavimo čuvat' naš govor. Nije to kontra onoga kako ljudi govore. Dapače, znaj i to, znaj i ovo. To je bogatstvo. Otud je ljubav prema govoru pa i despet prema nametanju drugih koji se s nama čak izruguju. To mi ne smijemo dozvolit! - odlučna je Mima dok niže bogatstvo dubrovačkog govora: što si se ofenđala, deklamavala sam storiju, fermaj, insoma, intanto, dunkve, spjegat, libro... to su svakodnevne riječi, kaže nam, ali sve manje ih se upotrebljava. Pa funjestra, lastre, kamara, đestro, napica, špijerlica, šugaman 'to je ručnik nikako peškir', štokrla, u Primorju štokela, arivat, partit... i moglo bi se ovako nabrajati u nedogled.
Tuta - bokarić
Udruga 'Govorimo dubrovački' postoji tek tri godine, zadnje dvije djelovanje im ograničava pandemija, ali ipak za sobom imaju ostvarene projekte, a ne nedostaje ni novih planova i ideja. Snimili su CD sa stotinjak riječi u dubrovačkom izgovoru za osnovne škole za sat zavičajnog govora, održavali radionice u Kaboge, realizirali projekt strata na Peskariji, u Gradu i Gružu... Cilj im je probuditi ljubav prema dubrovačkom u školama i vrtićima 'pa da oni najmlađi znaju da je tuta – bokarić'.
- Dobili smo čertifikat od ministarstva da možemo slobodno ulazit u obrazovne ustanove za rad s djecom. Ono đe počinje edukacija su djeca. Naš sljedeći zadatak bio je, ali korona je to sve stopirala, odlazak u vrtiće. U tijeku je izrada male slikovnice dubrovačkog govora, 20-ak slika onoga što djeca imaju na oku doma, uz značenje na standardnom i dubrovačkom, primjerice krevet i postelja. Pa da znaju reći kako su pošli iz kamare u komin, obukli bječve, obrisali ruke šugamanom pa su kroz funjestru viđeli lijepi dan – opisuje Mima projekt udruge koji će se financirati gradskim novcima pa zahvaljuje svima koji su pomagali i pomagat će rad udruge. Poziva i sve ljude dobre volje da im se priključe u radu i svojim idejama i prijedlozima pridonesu očuvanju dubrovačkog govora.
- Namjera nam je, u suradnji s vrtićima, kad bude moguće od covida, uživo učit' djecu jer oni neće znat akcent. Živa riječ, to je ključno. Možda će sutra dijete kad ga pitaš 'koliko jezika govoriš' reć 'znam hrvatski, engleski i dubrovački'. Zar to ne bi bilo lijepo?
Spominje riječi koje su danas, pogotovo kod lokalnih političara, često u upotrebi poput programi i projekti ali na akcentu koji Dubrovnik ne poznaje. Jednostavno, toj interpretaciji u režiji glumice Izmire Brautović čovjek se mora nasmijati.
- Dogodila nam se promjena konfiguracije stanovništva, ne terena. Bilo je vazda 'poštuj tuđe, čuvaj svoje', pa treba očuvat svoje – iskrena je Mima.
Kenova, što ima
Pitamo je za najdražu dubrovačku riječ. 'Je li ono da je izgovorim punijeh usta?' 'E ta', kažemo. 'Nema je, sve su mi drage' dobivamo odgovor. Baš doma ponavlja 'Katu Kapuralicu' jer će je obnavljati u kazalištu. Pa se spominje djelića iz te kako je naziva 'najjače komedije u Hrvata, a zapravo teške drame':
- Bome bi ti ošendala ti orino preko te glave grintave.
Ne pitamo za značenje, pogledat ćemo u rječniku. Ali grintavo nekako povezujemo sa stanjem baš prisutne južine u zraku. A Mima uvijek s osmijehom na licu nastavlja:
- Najjače mi je kad mi kažu 'kenova, što ima', ono uduplo. Pa ili je 'kenova' ili 'što ima', odluči! Daj mi senj, senj je znak. Pa vizita, nije vizita samo u bolnici. Festa i fešta nije isto. Festa je u nas svetkovina, a fešta je narodna zabava, dernek ili kako bi moderno rekli event...
I još bi mi spjegali koju s našom dragom glumicom, ali odavna smo arivali, tokalo je nase, uzet moderni lapis i napisat štogod za stare dubrovačke foje.
