’Mala škola slikanja’ rastura već 18 godina. Izašli su iz nje nebrojeni mladi talenti, otkrivši u sebi darove koje nisu ni slutili da imaju, a za sve je to zaslužna Rajna Inić, akademska slikarica, pokretačica i vlasnica škole koja djeluje u njezinom ateljeu na Babinu Kuku.
Svake godine druga tema
- Počela sam s radionicama, a onda se to polako pretvorilo u nešto ozbiljnije. Krenula sam s osam članova, a sad ih imam šezdeset i osam - kazuje Rajna. - Upisi u Malu školu slikanja su uvijek prvi dan škole, a traje do zadnjeg dana škole. Izložba radova se u lipnju održava u Luži, što mi je drago, jer vidim da su veliki prijatelji djece i sretna sam što uopće imamo gdje izlagati - ističe.
- Svake godine obradi se druga tema. Ove godine je to pejzaž. Počinjemo s crtanjem, tonom, olovkom, rade se skice nekog pejzaža, tonira se ili idemo u istočkavanja flomasterom. Na kraju izabiremo određenu skicu što će tko raditi i onda se slika na platnu. Ove godine smo odlučili napraviti i neki dizajn, pa smo napravili jako zgodne ‘cipelice šetalice’ - govori o jednoj novosti Rajna.
Naime, vrijedni polaznici ove su godine donijeli svaki svoj par cipela koji su unikatno oslikali. Prvo, pojašnjava Rajna, naprave dizajn na papiru, pa ga onda usklade s obućom.
- Kako nam je ove godine tema pejzaž, svatko tko vidi takvu sliku volio bi s njome prošetati, pa su tako moji polaznici odlučili prošetati u svojim oslikanim cipelama. Trebali bi ih obući na izložbu, a ja se nadam da ih do tada neće prerasti. Tko ih ne bude mogao obući, jednostavno će ih izložiti - kaže Rajna, koja već ima bogato iskustvo oslikavanja cipela. Godine 2008. je s Andrijom Seifriedom organizirala humanitarnu akciju oslikavanja cipela poznatih, koje su prodane na aukciji, a prikupljenim novcem pomoglo se kupiti lift u Domu za starije i nemoćne Domus Christi.
- Oslikala sam svoje cipele i onda sam s Andrijom Seifriedom, kad je to vidio, napravila projekt oslikavanja obuće poznatih osoba iz Hrvatske. Izložbu smo imali na skalama od Dominikanaca, a sav novac je išao za lift u Domu. Ajme, koliko sam cipela tada oslikala! Bilo ih je od političara, baletana, glumaca, doktora... Svatko je poslije otkupio svoje - sjeća se naša sugovornica.
Dizajn cipela je odmor od slikanja
’Cipelice šetalice’ u njezinoj školi ove godine izrađuju svi, i oni tek upisani i oni što već imaju iskustvo slikanja. Jedan ju je dječak jako iznenadio dizajniranjem.
- Nevjerojatno je kako to radi, bez crtanja olovkom. Ostvario je rezultat od kojeg sam bila u šoku. Ne možete znati što je u nekome dok se to ne isproba - kazuje.
- Ove godine odlučila sam se da rade dizajn ne bi li malo odmorili od slikanja na platnu. Ono nije jednostavno. Tu ima jako puno učenja, ispravljanja, kombiniranja, pa to traje cijelu školsku godinu. Počinjemo crtanjem, koje je abeceda u slikarstvu. Ako pišeš knjigu, prvo učiš slova. Više sam okrenuta tom nekom klasičnom pristupu učenju. Poslije se oni odluče u kojem smjeru će ići. Imam sad jednog učenika u četvrtom srednje, koji je u mojoj školi od osnovne. Ali ove godine je pronašao stil koji mu odgovara, i baš kad mu je krenulo fenomenalno, ode na fakultet! - smije se Rajna.
- Bude tu vrlo interesantnih momenata, kako reagiraju na naslikano, kako dobivaju neku svoju ideju... Ostavljam svakome da pronađe svoj stil. Osobno sam više crtački i dizajnerski tip, tako da dosta mojih učenika poslije upiše arhitekturu i grafički dizajn. Ako ne naučiš crtati, te fakultete ne možeš ni upisati. Puno ih odlazi na krajobraznu arhitekturu, modni dizajn, grafički falkultet u Zagrebu koji ima dva smjera. Manji je broj onih koji se odluče za likovnu akademiju. I onima koji se odluče za nešto posve drugo, ovo znanje može ostati kao hobi - ističe.
Spojila dvije ljubavi
Rajninu Malu školu slikanja pohađaju djeca od 7 do 18 godina.
- Imam jednu curicu iz prvog osnovne. U mene su izmiješane grupe, i to se pokazalo odličnim, kako s uzrastom, tako i s iskustvom. Polaznici utječu jedni na druge, stariji iz srednjih škola pomažu malima i sve se super odvija. Inače radim sa svakim individualno jer su to grupe od 12 učenika, a nastava traje sat i pol vremena - dočarava.
- Imam svoj obrt i prostor na Babinu Kuku, ne ovisim o nekome hoće li me izbaciti ili mi povećati najamninu. Financirali su me isključivo roditelji, nikad nisam dobila subvenciju od lokalne samouprave. Slikamo najkvalitetnijim akrilnim bojama kojima sam oslikavala burse koje su se nekada prodavale u Dubravci - ističe Rajna, koja dugo godina radi samostalno, ali usprkos svim preprekama, uspješno.
Srednju likovnu školu završila je u Zagrebu, a Likovnu akademiju s pedagoškim predmetima u Sarajevu.
- Ili imaš to u sebi ili nemaš, ili znaš prenijeti znanje ili ne. Sprema je bitna, ali mislim da svaki čovjek ima poziv, kao što sam ja odmalena znala da ću biti ili učiteljica ili slikarica, i to sam spojilo u jedno! - smije se Rajna, zadovoljna svojim izborom. Osim što vodi Malu školu slikanja, radi i na dizajnu interijera, pa je oslikala interijere poznatih ugostiteljskih objekata u našem gradu - u Dubravci, Gradskoj kavani i u dvije Rhea Silvije.
