Izvanredni profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, doktor kemije, Dubrovčanin Ivica Đilović nedavno je oduševio publiku svih uzrasta u Lazaretima na predavanju i radionici o kemiji ‘Struktura i funkcija – koliko daleko možemo doći’. Mućkanje tekućina koje mijenjaju boju, plameni jezičci koji se izdižu iz epruveta, svjetlosni efekti, ali i njegova sposobnost da publici prenese važnost kemije u svim aspektima života na razumljiv način učinilo je predavanje fantastičnim.
Zaboravi titulu ispod Graca
Nakon nekoliko dana pripreme pokusa, Ivica se našao u svom drugom omiljenom okruženju – na Dančama. Kupalištu koje osim emocionalne, ima i čudesnu materijalnu i duhovnu vrijednost i o kojemu bi se mogao napraviti još jedan znanstveni rad. Tamo ga, začuđujuće, nitko ne zove ‘kemija’, a njegova akademska titula zaboravlja se već na nizbrdici ispod Graca. Zaslužan je za brojne radionice i populariziranje znanosti, poput manifestacije Dan i noć na PMF-u i nastupe na Festivalu znanosti koji je u Dubrovniku jako posjećen.
Po popunjenosti predavanja i radionica i oduševljenju nakon, izgleda da su svi zainteresirani za znanost, stvar nije ni blizu takva. Iz perspektive sveučilišnog profesora, zašto je slaba popularnost prirodnih znanosti?
-Popularizacija predstavlja izlazak iz zone komfora zbog kojeg se ljudi ne upuštaju u to. Sve te radionice, festivali, predavanja zahtijevaju dugotrajnu i detaljnu pripremu. Uza svo iskustvo, za predavanje u Lazaretima od 60 minuta, trebala su mi tri dana za mjerenje, miješanje, pakiranje i prezentaciju, a sve to za nekoliko pokusa od kojih svaki traje do petnaest sekundi. Ideje i znanja za neka buduća predavanja se skupljaju i sazrijevaju godinama i često treba zahvatiti više od kemije.
Nemam tremu jer vjerojatno u publici nema puno kemičara, ali jako cijenim vrijeme koje su ljudi uložili za doći i poslušati nešto novo. Netko će reći da publika nije zahtjevna, ali njihova su očekivanja s razlogom velika. Na predavanju je bilo 70-ak ljudi, od čega skoro četvrtina djece i svatko je želio dobiti barem jednu poruku, zarobiti jednu misao. Gledajući tako, veliki je rizik generacijski raznolikoj publici izložiti i prikazati stvari u novom ruhu. Za deset dana svi pamte ono što ste i vi uhvatili na slikama, one neke munje, nešto što bliješti, a pravi se uspjeh mjeri interesom koji si uspio potaknuti. Gust mi je sve to činiti, jedino mi nije gust to sve oprati na kraju.”
Osman među gimnazijalcima
U osnovnoj školi još i nekako, ali djeci s odlaskom u srednju strmoglavo opada interes za prirodne znanosti. ‘Zakači’ se baš netko tko od starta ima afiniteta i podršku.
-Kažu da djeca do 10. godine razviju stavove što im je lako, teško, što ih gusta, zato mi je bilo drago što je u Lazaretima bilo jako puno djece. Njima zbilja treba pristupiti s posebnom pažnjom, dati im vremena, poticati njihov interes i razvijati pozitivan stav prema znanosti. Moj primarni motiv nije da svi prisutni postanu znanstvenici već da sudjelovanjem u sličnim aktivnostima potaknem znatiželju, neovisno o daljnjem izboru. Danas u moru informacija gdje su svi stručnjaci teško je pronaći nešto čvrsto i moramo im dati alate da se u svemu bolje snalaze. Školovanje je nažalost u velikoj mjeri postalo natjecanje u pamćenju i postoji veliki prostor za napredak. U tom procesu svi moramo sudjelovati i dobit ćemo motiviraniju okolinu, djecu kojoj svi na dlanu dostupni materijali neće biti ometala već katalizatori osobnog napretka. Ukratko, djecu treba zainteresirati, a kemija i ostale prirodne znanosti nam u tome mogu jako puno pomoći. Tijekom druženja s dubrovačkim gimnazijalcima naš se Osman našao u problemima koje smo riješili eksperimentom (kemija se očito može iskoristiti i u nekom drugom kontekstu). Oduševljen sam onime što sam vidio i zbilja sam uživao u svakom momentu.
Jezik znanosti je specifičan, a neka stara znanja o kemiji i kemikalijama više se ne prenose, potpuno vjerujemo deklaracijama na proizvodima bez ikakve svijesti o tome.
-Istina, jezik znanosti je drugi i drukčiji jezik i mnogima ga je teško razumjeti. Uz to, ima i puno simbolike i apstrakcije. U kemiji pogotovo jer se razgovara o atomima i molekulama koje ne možemo vidjeti.
Stara znanja o kemikalijama su fantastična. Ljudi nisu svjesni koliko korisne kemije nauče kroz život i koliko im je ona bliska. Klasični kuhinjski problem i danas je tu - kako se riješiti kamenca? Moraš imati kiselinu, pa onda naučiš koju. Isto tako za začinit’ salatu moraš imati kiselinu, ali je ne možeš začinit’ sa solnom kiselinom, već nekom slabijom poput limunova soka ili osta.
Deklaracije su produkt novijeg vremena i, kao i sve ostalo, treba ih čitati s razumijevanjem.
U Gradu, tradicija franjevaca i kvaliteta njihovih zapisa o raznim pripravcima su neprocjenjivi. Davna želja mi je reproducirati neke njihove pokuse u suvremenim posudama jer oni često nisu mogli vidjeti sve što se u njihovim posudama događa. Nadam se da ću to uspjeti realizirati kad ću biti stariji. Tad bi trebao imati više vremena.
Je li farmacija ikad za tebe dolazila u obzir?
-Farmacija je velikoj mjeri primijenjena kemija i kad usporediš studijske programe kemiji je vrlo bliska, ali kad netko završi farmaciju ima druge mogućnosti, vrlo tražene i dobro plaćene poslove. Mene osobno nije privlačila jer me uz kemiju jako interesirala matematika. To je moja prva ljubav i da sam onda znao što znam sad, vjerojatno bismo danas razgovarali o matematici.
Napete mu molekule
Uvijek sam naginjao prirodnim znanostima i u trenutku odabira studija mi se kemija činila kreativnijom, a opet na koncu dođeš na matematiku (smijeh). Ljudima je kemija apstraktna jer svijet koji sad opažaš je makroskopski svijet; vidiš, čuješ, njušiš i dodiruješ. Onda promatraš neke tekućine i začas pričamo o molekulama čije promjene u građi uzrokuju promjenu svojstava. Na atomsko-molekulskoj razini za promjenu boje zna biti odgovoran samo jedan atom vodika. Slično je i s mirisima. Tijekom predavanja ljudi su naslijepo njušili česan i kapulu jer se molekule koje su odgovorne za njihov miris jako slične. Nekad zrcalno simetrične molekule mogu drukčije mirisati (sjetite se lijeve i desne ruke). Sve u svemu potrebno je dosta imaginacije i kreativnosti.
Što te najviše interesira u kemiji, čime se intenzivno baviš?
-Bavim se strukturnom kemijom i međumolekulskim intereakcijama. Silno me zanimaju strukture polimera i receptora i kako to utječe na njihova svojstva. Kako se ponašaju kad stupaju u interakciju s drugim molekulama… To je neka vrsta molekulskog prepoznavanja odnosno vjeranja molekula. Pritom koristim brojne eksperimentalne metode kojima se određuju strukture tvari.
Za svaku znanost i znanstvene radove karakteristična je dugotrajnost. Možda problem riješiš, možda ga ostaviš onome koji dolazi nakon tebe...
-S prirodnim znanostima je tipično to da je istraživanje uvijek neizvjesno i često dugotrajno. Tu se krije čar istraživanja i radost otkrivanja jer smo do meni najdražih i vrlo zapaženih rezultata o receptorima kolege i ja došli zapravo slučajno. Ljudska intuicija je čudo! Ajmo probati ovo pa što bude...
Očito i u kemiji mozga ima nešto?
-Mi jesmo po definiciji sapiensi, ali dovoljno ti je vidjeti koliko se primjerice u vožnji oslanjamo na instinkte i reflekse. Često nam nedostaje razuma i uglavnom vremenski ne razmišljamo dugo (na dnevnoj razini). Osim same strukture mozga, na molekulskoj razini ima mnogo zanimljivih pitanja – što je to svijest, je li svijest nešto individualno ili kolektivno? I dok nas dvoje razgovaramo imamo osjećaj da smo povezani, naše su misli u zajedničkom oblaku.
Na predavanju sam pričao o našoj slici svijeta i koliko odluka o tome što opažamo čini neke druge informacije nedostupnima. Promatrajući našu stvarnost, pitanje je koliko je ona realna, odnosno je li to samo naša adaptacija da preživimo.
Uf, skrenuli smo u zanimljive teme, a Danče su najbolje mjesto za to. Imaju svoju dubinu, širinu i visinu, zvuk, boje i mirise. Svatko od nas tu nađe ono nešto. Interesantna je i ta metamorfoza Danača, od jutarnjeg akademskog đira do mediteranski temperamentnog popodneva kad se, kao u najsloženijoj kemijskoj reakciji pomiješaju piće i karte, misli i galama, vrućina i maestral, more i sunce…Evo ti znanstvenog rada...
Možda bi mi doktor Mišo (dr. Miho Jančić, psihijatar, op.a.) mogao pomoći u tome...Interes za kemiju krenuo je u osnovnoj školi?
-Gruška škola je u to vrijeme imala jedan od boljih prirodoslovnih timova nastavnika i puno je djece krenulo u smjeru prirodnih i tehničkih znanosti. Profesorica Bebić je bila najspremnija uložiti u mene i na tome sam joj vječno zahvalan. Škola i profesorica su me zainteresirali i otvorili neke nove puteve razmišljanja. Kasnije sam znanja stjecao sam i to je najbolje i najvrjednije znanje do kojeg sam mogao doći.
U svima nama čuči neka radoznalost, moraš se u nečemu pronaći i prava je sreća kad radiš nešto što voliš. Prirodne znanosti su toliko kreativne i mogu se u mnogočemu uspoređivati s umjetnošću. Kad ogoliš tu kemiju, korijen ideje je isti. Slikara će zanimati neka nijansa boje, istraživat će neke nove oblike, a ja ću drugim alatima otkrivati neke nove molekule i njihove interakcije.
Kod eksperimentiranja je važno da opažanja rađaju nova pitanja čije objašnjenje oblikujemo u neki zaključak pa opet i opet.
Osnovne i srednje škole imaju obrnuti proces, zbog toga je valjda i slabo shvaćanje stvari...
-Slažem se. Prosječan nastavnik teže pronalazi vrijeme za eksperimentalnu nastavu i to je jedan od razloga zašto mnogi to ne rade. Trebalo bi se puno toga poboljšati kako bismo svi bili zadovoljni.
Eksperimentalne znanosti moraju biti zastupljenije jer je učenje otkrivanjem najaktivnije učenje. Ovako se opet vraćamo na kontinuirano natjecanje u pamćenju. Realno, činjenično znanje je najlakše ispitati, ali djeca ostaju uskraćena za poticaj i napredak. Poznavanje činjenica je najniža razina znanja. U većini slučajeva obje strane jedva čekaju da cijeli taj proces završi.
Svjestan sam da je teško biti i originalan, motiviran, uvažavati procese i osobe. Biti sveučilišni nastavnik je puno lagodnija situacija jer dolaze studirati oni koji žele, a škola je obavezna. Svejedno, to ne umanjuje činjenicu da se svi trebamo više truditi i raditi.
Popularizacija fizike došla je serijalom dokumentaraca ‘Kozmos’ znanstvenika Neila De Grassea Tysona. Iako je jezik znanosti specifičan, običnom gledatelju svake dobi lako se dočarao svijet oko nas. Za popularizaciju kemije danas se može gledati jedino ‘Breaking bad’.
