Ante Kalina, junak Domovinskog rata i neustrašivi branitelj Sustjepana prije tri desetljeća obranio je svoj dom, a danas vodi novu tešku bitku, brani svoj život. Njegova supruga Ivana Žuvela Kalina s nama je podijelila teške trenutke koje proživljava od kobnog 19. travnja 2019. kad im se na Veliki Petak život promijenio iz temelja.
- Ante je dobio temperaturu. Mislila sam prehlada, skuhala mu čaj, juhu. Ali nije mu bilo dobro, nije bio svoj, nije mogao stati na noge. Zvala sam Hitnu. Dr. Betica je vidjela po njemu modrice koje nije imao kad je išao iz kuće i znala je da se radi o meningokoknim petehijama, a dr. Zeno Karamehmedović je zaključio da je posrijedi meningokokna sepsa – prisjeća se Ivana koju su pitali je li joj suprug bio u kontaktu s malim djetetom zadnja 24 sata jer su oni česti prenositelji. I doista, na brodu za Elafite pomogao je malenoj djevojčici iz Koreje ući i izaći s broda.
- Koeficijent za preživljavanje mu je jako nizak, rekli su mi. Nisam vjerovala da je to istina, srušio mi se svijet. Tu noć sam otvorila bursu, uzela krunicu s našim imenima koja se ne znam ni ja kako našla tu i počela molit. Stavili su ga u induciranu komu, bio je 17 dana na respiratoru. On je, slava Bogu, bio živ iako na aparatima. Na Uskrs sam ušla u Jedinicu intenzivnog liječenja, on je bio u komi, dobio je napad epilepsije. Strašno je bilo to vidjeti, mislila sam da ću nestati, da me nema. Jedno dijete mi u bolnici, on u komi, ja s drugim djetetom od 15 godina sama, potpuno izgubljena – kaže nam drhtavim glasom. Otac je bio uz nju svaki dan, velika podrška. Spominje Ivana prijateljice koje je ni sekunde nisu ostavile samu 'baš onda kad mi je trebalo jer mnogi, oni od kojih sam najviše očekivala da hoće, nisu'. Na kumulativnu misu u crkvi sv. Mihajla došlo je mnoštvo ljudi moliti za Antino ozdravljenje.
To nismo bili mi, nego Bog
- Tada mi je don Robert rekao 'znaš Ivana, kad vidim ovako punu crkvu a nije blagdan znam da je tvoj muž dobar čovjek'. Poslije nekoliko dana ulazim na JIL, prekrasan odjel, s divnim medicinskim sestrama i doktorima s empatijom. Dr. Čustović mi pokazuje Antine parametre koji su čudom dobri i kaže 'to nismo bili mi, nego Bog'. Izvukao se Ante, zahvalila sam Bogu na novoj prilici. Odveli su ga na Infektologiju i tamo sam mogla biti stalno da ga pokušam probuditi iz tog stanja. Plakala sam, molila, svađala se, pričala, pjevala, bila dosadna... sve uobičajeno - kroz osmijeh će ova, unatoč životnim udarcima, snažna žena.
- Jedan dan sam u Antinim očima vidjela svijest. Kad su mu skinuli trahostomu, moj tata je baš bio tu i Ante nas pita 'što mi se dogodilo, je li bila neka operacija?'. Nitko nije mogao vjerovati, 17 dana kome, meningokok je napao organe, najviše mozak. Ali on se probudio! Nije bio svjestan svog stanja pa bi rekao 'ajmo na kavu' a ne može se dignuti. Zadnje godine se nije sjećao ali svega prije jest.
Dok je Ante u Kalosu ne rehabilitaciji, Ivana u Zagreb na kontrolu vodi mlađeg sina koji boluje od juvenilnog idiopatskog artritisa. Po povratku Anti shvaća da nešto s njim nije u redu. To stanje rezultiralo je epileptičnim napadom.
- Prebacuju ga helikopterom za dubrovačku bolnicu, ja sam na drugoj strani otoka, nemam prijevoz do trajekta, ne znam je li živ. Ali Bog mi je uvijek slao divne ljude na put. Jedna medicinska sestra nakon smjene pošla je doma, uzela je svog malenog 'palčića', sjela s djetetom u auto i odvela me na trajekt.
Shvatila sam tada kako smo pobrkali prioritete u životu, kako je obitelj najvažnija. Obožavamo jedno drugo, a svađali smo se Ante i ja oko gluposti svaki dan. Jako smo temperamentni i lajavi oboje. Mislila sam, Bože daj mi jednu šansu, da mu vratim 10 posto onoga što je on meni dao – kroz suze govori Ivana, u mislima stalno sa svojim Antom, čovjekom koji ima neopisiv smisao za humor. 'S njim sam se najviše smijala zato sam se i zaljubila u njega' govori dok suze zamjenjuje osmijeh.
Antu zadržavaju na Neurologiji, ima česte epileptične napade. Escherichija coli je uzrokovala novu sepsu, slijedi upala pluća i još jedan jaki napad epilepsije.
- Nakon njega više ne zna govoriti. Gleda u plafon, ne prati pogledom. Opet na rubu vegetacije. Imao je moždani udar na obje strane mozga. Šalju ga na Palijativu pa vraćaju na Neurologiju. Jedan dan ulazim u sobu a on meni kaže 'đe si, mala'. Drugi put ga iz vegetativnog stanja budim pričom, plačem i vikanjem. Učimo govoriti.
Moja prijateljica je glumila logopeda jer logopeda nema, pa Ante s njom vježba govoriti. U siječnju 2020. moj tata se bori za život na KBC-u Rebro, stariji mi sin nije dobro, a moj Ante ima četiri dana i pet noći neprekidni epileptični napad i upada u treće vegetativno stanje. Vodimo ga u Krapinske toplice. Tu su me razočarali jer su malo radili s njime. Ruke i noge mu se skvrče kao da ima cerebralnu paralizu. Ima 50 kila – otkriva Ivana teške trenutke Antine borbe.
Kad misliš da ne može gore, može
Zbog covida nastupa lockdown a Ivana sa sinovima kod kuće skrbi za Antu bez fizioteraeuta i patronaže. Ništa ne zna, ali sve nauči.
- Iz početka sam sjedala do njega i plakala jer mu nisam znala presvući pelenu. Ja dotad gadljiva sad mijenjam pelene svom mužu i sretna sam što mogu pomoći osobi koju najviše volim. To je postala primarna svrha moga života – iskreno će Ivana:
- Bila sam ljuta na Boga jer se moj život zaustavio tog 19. travnja i otad ide samo nizbrdo. Kad misliš da ne može gore, može. Može mislit' netko da sam luda i više me nije briga, čula sam Isusov glas 'Ivana, nemoj zamjerat' ljudima a ja ću njega izliječit'. Osjetila sam tad apsolutni mir i životnu radost kao nikad prije. Bilo je to kad sam Antu vodila u Zagreb na testiranje za ugradnju magnetskog stimulatora u mozak – kaže Ivana pa pojašnjava kako je riječ o eksperimentalnoj metodi kojom bude ljude iz stanja u kakvom je Ante, a za koju su prof. dr. Vedran Deletis i dr. Darko Chudy dobili nagradu 'Ponos Hrvatske'. Dr. Deletis je čak došao Antu pogledati kod kuće, kaže Ivana o vrhunskom liječniku i divnoj osobi.
- Većinom se to radi kod mlađih ljudi, a moj Ante ima 58 godina. Ljudi u boljim stanjima su vraćeni, rekli bi im 'žao nam je, niste kandidat'. Sin me pitao je li me strah poziva iz Zagreba. Rekla sam 'nije sine, pomirila sam se s Bogom'. Iz srca sam se pokajala, molila Gospodina za oprost što nisam zaista vjerovala i rekla mu 'radi sa mnom što god Ti hoćeš'. Zvoni mobitel i kaže doktorica 'Ante je kandidat za operaciju'. Iznenađeni su stanjem njegovog mozga nakon svega što je prošao. Hvala ti Isuse! – kaže Ivana dok joj se na licu vide emocije od tuge do radosti.
- Moj je muž heroj, moj je muž Božje medicinsko čudo što mogu potvrditi svi liječnici i medicinsko osoblje koje je s njime bilo u kontaktu. Jasno mi je zašto ga je ostavio na životu jer smo puno lekcija naučili otkad nas je sve zadesilo. U trenucima kad je mogao govoriti rekla sam mu 'vidiš, puno si puta bio negativan', a on bi meni 'jebi ga, nisam znao'. Moja su djeca danas dobro, moj je tata bolje, Anti je operacija bila u srijedu. Nadam se da će za nas doći neka bolja vremena. Kad se vrati iz Zagreba, vjerujem da će početi komunicirati i da ćemo svi svjedočiti čudu. Neka bude volja Gospodinova – hrabro će Ivana i poučena iskustvom na kraju dodaje:
- Voljela bih ljudima reći da cijene svaki trenutak koji imaju, da ne uzimamo život zdravo za gotovo i da shvate što im je najvažnije prije nego se dogode životni potresi.
RATNI PUT
Ivana nam ukratko prepričava Antin ratni put, ranjavanje, tešku nesreću u ratnom vihoru, umirovljenje 1995. godine.
- Ante je od 5. lipnja 1991. bio je u Zboru narodne garde u Čepikućama. Jedan je od malobrojnih branitelja koji su napravili 'sačekušu' JNA i time spasili cijelo stonsko primorje. Odlazi zatim u Konavle. Kako je rođen u Sustjepanu, tražio je da ga se pošalje tamo. U Sustjepanu, nultoj crti obrane, oformila se skupina ljudi, Ante je bio dozapovjednik, koji su odbili zapovijed o napuštanju Sustjepana zbog dogovora Hrvatske vojske i JNA da ne bude nijedan vojnik u Rijeci dubrovačkoj. Oni su ostali tamo sve do kraja, do 26. svibnja 1992. kad su prešli u dubrovačko zaleđe – prepričava Ivana. Sjeća se kako bi Ante, kad bi se prisjetio ratnih dana, često znao spominjati 'Nina Maslu, jedinog novinara koji je došao u Sustjepan gdje se mnogi nisu usudili doći, čak ni neki zapovjednici'.
- Kako je bio jedan od zapovjednika u drugoj bojnoj išao je te 1992. na sastanak i doživio nesreću udarivši u cisternu nasred puta. Digli su mu tad dio crijeva, jedna noga je ostala kraća.Čim se ref'o, opet se vratio, sve do umirovljenja. Teško mu je padala nepravda nakon rata.
Volio se družiti s ljudima koji su s njime sudjelovali u Domovinskom ratu, poput mog oca. U zadnje vrijeme, kad bi gledao televiziju, vidjela bih mu suze u očima iako je to vješto krio jer glumio je 'macho mana'. Rijetko je i samo pojedinim osobama govorio o ratu. Ljutio se na facebook ratnike koji su danas sve oslobodili, dobili sve – kaže Ivana i nastavlja kako su njezinom suprugu 80-postotni invaliditet smanjili na 40-postotni uz objašnjenje kako će mu se stanje popraviti 'valjda su mu trebala opet narasti crijeva, produžit' se noga'. Spominje i kako je Ante Kalina 1989. bio jedan od osnivača HDZ-a jer je tad smatrao da je to pokret za hrvatsku državu.