Neprestano se može čuti kako kod djece treba razvijati i poticati kreativnost, a netko tko to isto tako neprestano radi u praksi je Ivana Radaljac. Osim što je učiteljica u Osnovnoj školi Lapad, voditeljica je i lutkarske skupine pa sa svojim učenicima istražuje čudnovati i nikad dosadni svijet lutkarstva. Nedavno je tako s učenicima bila na dvjema smotrama.
- Najprije smo pozvani na državnu smotru LiDraNa koja se u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje održala od 24. do 26. travnja u Vodicama. Predstavili smo se sa skupnim dramsko-scenskim nastupom, našom predstavom "Figaro", a predstavljali su nas učenici 3.e OŠ Lapad: Luna Bobić, Lara Boroje, Gabriela Đanić, Oxana Perić, Toni Puh, Iva Soče, Dubravko Staničić, Hrvoje Stjepović, Vito Šegović i Stela Varezić. Na LiDraNu su bili razni okrugli stolovi gdje smo nakon naše izvedbe čuli mnoge pohvale koje su nas motivirale za naše stvaralaštvo u budućnosti, priča Radaljac otkrivajući više o drugoj smotri:
- Zahvaljujući našoj ravnateljici Nikolini Soko, koja nam je osigurala put, 10. svibnja išli smo u Draganiće. Riječ je o jednom malom mjestu pokraj Karlovca, volim reći kako je to mjesto gdje ‘lutka uistinu živi‘. Tu se odvijala smotra izvannastavnih lutkarskih skupina gdje smo se mogli pokazati među ‘svojima‘, učiti jedni od drugih, zabavljati se s lutkom, a bilo nam je izuzetno poučno i motivirajuće. Organizirane su radionice namijenjene meni kao mentorici i djeci, na primjer, bile su radionice izrade lutaka... Djeca su uistinu mogla naučiti i pokazati se, čuti neke konstruktivne kritike jer je na toj smotri bilo samo lutkarsko stvaralaštvo, dobili smo konkretne prijedloge i pohvale za daljnji rad, komentira voditeljica lutkarske skupine.
U Draganićima su dubrovački učenici dobili pohvale na račun scene i samih lutaka.
- Jako su pohvalili i naš izgovor, vježbanje tog izražajnog govora i animacije lutaka, a dobili smo neke prijedloge vezane za igre na sceni. To nam je bilo nešto drugačije i novo jer na LiDraNu nema baš puno lutkara, mi smo bili jedina lutkarska predstava, nismo ni mogli dobiti konkretne upute i kritike, a u Draganićima smo imali priliku razgovarati s pravim glumcima, lutkarskim redateljima pa nam je to bilo zanimljivije i konstruktivno za budući rad, dodaje Radaljac.
Mladi dubrovački lutkari, lapadski učenici, pravo su čudo.
- Učenici su jako opušteni, kad uzmu lutku u ruke, opuste se, stvarno uživaju. Nije im važno kome glume! Upravo smo završili susret s jednom vrtićkom skupinom gdje su bili jednako dobri kao da glume pred nekim žirijem. Jednostavno guštaju, čim uzmu lutku u ruke, počinje neka čarolija! Uočim promjene dikcije, tona, paze kako govore, ustvari, zabavljaju se, a priča jednostavno sama teče. Učenicima nije važno pred kim glume, važno je da glume, da se zabavljaju jer se vidi da se ugodno osjećaju na pozornici i da su zadovoljni time što pokazuju, govori učiteljica iz lapadske škole.
Ispričala je i tko im izrađuje lutke.
- Mnoge lutke smo nabavili, neke su napravljene... Imamo razne vrste lutaka, najčešće su to ginjol lutke jer s njima učenici najlakše rade. Prije korone, imala sam projekt pod pokroviteljstvom Grada Dubrovnika, zvao se "Lutkarska družina" gdje smo od Grada Dubrovnika dobili sredstva pa smo kupili neke lutke. Nadamo se da će takvih projekata biti dogodine jer imamo neke planove koje bismo voljeli realizirati, a za to treba financijskih sredstava. Mnoge lutke smo sami izradili, pogotovo neke plošne, štapne lutke, one koje su nam lakše za izraditi. Kombiniramo, preoblačimo i nadograđujemo ih kako bi to izgledalo dobro na sceni, poručuje Radaljac.
Već dugo se bavi lutkarstvom.
- Moja ljubav prema lutkama i lutkarstvu postoji oduvijek, od malih nogu, ali sam već tijekom fakultetskih dana postala fascinirana lutkama jer sam postala svjesna da rijetko koji predmet ima toliko raznovrsnu i važnu ulogu u životu djece kao što ima lutka. Igre s lutkom imaju elemente dječje igre koja može pozitivno utjecati na toliko toga: razvija maštu, potiče pravilan govor... Ne samo u izvannastavnim aktivnostima, nego i u svom radu često koristim lutku, posebno u prvom razredu jer mi puno pomaže kod ponavljanja, utvrđivanja gradiva. Učenici imaju dojam da se igraju, a ustvari usvajaju i ponavljaju razne sadržaje na jedan veseo način. Poznato je da se, recimo, plašljiva i introvertna djeca lakše upuštaju u razgovor kad im se obraća lutka tako da je lutka meni postala neizostavno sredstvo za rad. Trudim se svoju ljubav prema lutkama prenijeti na moje učenike. Mi u Dubrovniku nemamo lutkarsko kazalište, oskudijevamo pravim lutkarskim predstavama tako da se svojim radom trudim pridonijeti pozitivnom pomaku. Često nam dolaze vrtići i škole kojima prikazujemo naš rad jer nama, ustvari, treba publika da bi mogla krenuti naša lutkarska čarolija, kaže Radaljac te dodaje:
- Radimo spontano kroz igru, kreiranje predstave je obilježeno smijehom i veseljem, učenicima predložim neke tekstove, a oni sami izabiru što im se sviđa, što ćemo raditi i to su najčešće tekstovi koji su im bliski, priče koje prilagodim za igrokaz pa slijedi puno ponavljanja i uvježbavanja da bi predstava izgledala dobro. Uživamo igrajući se! Ta sreća koju vidim kod učenika nakon što uspješnu izvedu neku predstavu je neizmjerna! Ne samo to, primijetila sam, a to su primijetile i druge učiteljice, kako su lutkari napredovali u čitanju i izražavanju i koliko to općenito utječe na opuštanje i uspjeh u raznim područjima. A, roditelji uživaju kad vide svoju djecu na pozornici, sretni su i zadovoljni, njima je to poseban gušt. Skoro svaki tjedan nekome izvedemo po jednu lutkarsku predstavu, roditelji odlično reagiraju, uvijek su susretljivi kad djecu treba poslati na dodatne sate uvježbavanja da to izgleda što bolje i da napredujemo. Imamo odličnu suradnju i podršku roditelja, ističe sugovornica na kraju, a ‘ekskurzija‘ u lutkarski svijet neće manjkati!