U strategiji grada koja podnosi da je ulazak na Stradun s istočne strane (odakle pristižu gosti iz triju najluksuznijih hotela) popraćen gromoglasnom house glazbom privatnoga kluba kojemu Stradun predstavlja terasu u produžetku, vjerojatno stoji i promišljanje kako odseljene Dubrovčane ne treba uvrstiti ni u kakvu kategoriju pri određivanju privilegiranih cijena za odlazak na Lokrum (tako ni bilo kojih drugih privilegija). O tome se govori i piše. Nedovoljno i bez širega konteksta. O tome da su prazne ležaljke kojima su poploćene gradske plaže nalik ratnim bolnicama nezakonito postavljene, ali njihove vlasnike nitko ne kažnjava premda im je počinjeno djelo vidljivo iz aviona, o tome nitko nije pisnuo.
U komentarima na tekstove o najskupljoj karti koja je namijenjena gotovo samo odseljenim Dubrovčanima, javljaju se zažareni građani koji takvu odluku strastveno podržavaju ukazujući na to da ni njima Plitvice nisu povoljnije nego ostalima. Osim što je usporedba neutemeljena jer ti komentatori nisu odseljeni Plitvičani s boravištem na Plitvicama, treba ih obavijestiti da bi isto bilo i da jesu Plitvičani: ondje karta stoji jednako Zagrepčanina i Dubrovčanina, kao uostalom i u metropoli. U Zagrebu ne vlada strategija koja svojim građanima ugostiteljske usluge naplaćuje manje nego ostalim posjetiteljima koji su brojni, stalni i stabilni, a među njima Dubrovčana ima svake godine sve više. Tako ni tramvajsku kartu od četiri kune. Tu je, izgleda, aktivno isto ono načelo po kojemu se Dubrovčani ljute što im Zagrepčani u Dubrovniku traže krumpire, a ne patate, hvaleći se istovremeno, često u istoj rečenici, podvigom kojim su oni sami sve kumice na Dolcu naučili govoriti patata, balančana i pomadora. Možemo se upitati znaju li oni da je krumpir standardna riječ, razumljiva u cijeloj zemlji, dok je patata lokalizam nepoznat općemu jeziku. Možemo se upitati i to zašto oni nisu na studiju ovladali zagrebačkim urbanim govorom, ali od zagrebačkih studenata ili radnika u Dubrovnuku očekuju da progovore dubrovački. Da se prilagode. Oni koji ni mrtvi ne bi izgovorili kaj.
Govoreći o cijeni izleta na Lokrum važno je napomenuti kako nijedan pobunjenik ne smatra da bi karta odseljenicima trebala biti besplatna kao što je to građanima s prebivalištem u Dubrovniku (od kojih taj otočić mnogi posjećuju po prvi put u odrasloj dobi). Nisam čula da se netko buni što su parkirna mjesta namijenjena isključivo Dubrovčanima, jer se načelo čini pravično i jedino moguće, kao i ono da o svome gradonačelniku mogu glasati samo oni koji žive u gradu čiju sudbinu on kroji. Treba li, možda, podsjećati na to da sudbinu države u kojoj nisu odlučili ostati živjeti (ili nikad nisu ni živjeli) ipak kroje ljudi koji žive u inozemstvu?
Odseljeni Dubrovčani samo žele da ih se kao skupinu primijeti i da se prema njima ima obzira kao prema mnogim drugim primijećenim skupinama. Ne žele ništa na teret stanovnika, ništa poput stanovnika, jer bi stanovnici, pogotovo oni u staroj gradskoj jezgri, trebali biti ionako posebno zaštićena skupina, već i kao čuvari nematerijalne baštine. Međutim, nematerijalno je suprotnica od materijalno, time i ljuti neprijatelj gomilanja novca.
U popustima na osnovnu cijenu (od 200 kn) u cjeniku za izlet na Lokrum navedene su mnoge skupine, pa i ona najvažnija, turisti. Oni ostvaruju popust uz Du-card iskaznicu (na koju je naveden svaki turist koji želi posjetiti neku ustanovu u Gradu). Dosjetili su se još nešto: ukinuti nedavno stečeno pravo na popust onim građanima koji ostvaruju u Dubrovniku boravište, popularno nazvano privremeni boravak. To je zaboljelo. Godinama su Lokrum gledali izdaleka, prisjećajući se djetinjstva i drugih nostalgijskih tema svjesni činjenice da čamotinja ne zaslužuje povlasticu. Preostajalo im je svojoj djeci prepričavati kakav je boravak na tom otočiću i usmjeravati ih na unosna zanimanja kako bi ga ona jednom mogla i posjetiti.
Onda su dobili nagradu! Nisu je lako pronašli, bilo je to kao potraga za blagom, kako i dostoji. Netko je otkrio da je popust moguć za osobe s privremenim boravkom. Otkrio, jer to se nije nalazilo u službenome cjeniku. Ne nalazi se ni sad, ali telefonski razgovor otkrio je kako ta mogućnost više ne postoji. Ukinuta. Pronađeno im je blago oduzeto. Imo pa nemo.
Pa što sad? Hoćemo li svi u ritualno naricanje? Nećemo. Tako je kako je. Eto vas tamo. Pa ostvarujte popuste u metropoli. Osim što popusta za Zagrepčane u Zagrebu nema. Kao ni u drugim europskim gradovima za stanovnike tih gradova. Zagreb je naviknut na velik broj posjetitelja tijekom cijele godine. Zato ima gotovo 100 hotela i hostela i zato je u 2019. ostvario više od 2,6 milijuna noćenja. Svejedno i dalje provodi egalitarističko načelo: svima jednako. Check, please! Right, 30 kunas, please. // Oprostite, mogu li platiti? Možete, 30 kuna.
Eto ga tamo, neka Zagreb postupa kako želi, što se to tiče najjužnijega grada ionako posebnijega, ljepšega, poznatijega i priznatijega? Ništa. Baš ništa. Kakve bi komentare Dubrovčani u Zagrebu imali kad bi taj grad počeo provoditi dubrovačku politiku? Zagušili bi internetske veze. Mobiteli i laptopi planuli bi od srdžbe.
Nego, što su uopće Dubrovniku njegovi odseljeni građani koji posjećuju svoje nekadašnje domove tvrdoglavo svake godine, sa sve više djece i djece njihove djece? Ništa. Tko su ljudi koji osjećaju ponižavajuće poglede konobara jer ne jedu oboritu ribu ili ne piju odležana vina? Tko su ti uporni mazohisti koji se svaki dan moraju ponijeti s ubojitim pogledom zaštitara koji im ne dopušta zakoraknuti na dio plaže s ležaljkama premda mu u svakom trenutku mogu pozvati policiju zbog takva postupanja.
Tko su, pak, ljudi koji ne kažnjavaju postupanja zaštitara i vlasnika koncesija koji uporno otimaju javnu površinu raspoređivanjem praznih ležaljka na najprivlačnije područje, tik uz more, na način da prvi ležači imaju prigodu stopala omekšavati u plićaku satima pa tuzemnim majkama s malom djecom ostavljaju najudaljeniji dio plaže? Ili natpisima poručuju nasilu prihvaćenim kupačima koji nisu gosti hotela da im ne liježu na ležaljke (koje nisu zauzete pa se ne bi trebale ondje ni nalaziti). Tko su ljudi koji okreću glavu od hotela koji nisu omogućili izvanjski ulaz na plažu pa i dalje svojataju javnu površinu što im donosi čistu dobit jer smještaj naplaćuju skuplje nego da ne nude privatnu plažu? Tko su ljudi koji nikad nisu upozorili (kamoli kaznili) pružatelje zabavnih adrenalinskih morskih sadržaja na to da moraju izdavati račune za naplaćene usluge? Tko su ti ljudi? Redari? Neredari? Podržavatelji nereda? To su isti ljudi koji ukidaju povlasticu odseljenim Dubrovčanima. To gaducka.
Naime, žele li građani i njihovi oci ljetni Dubrovnik vidjeti isključivo kao rezidencijski grad iz čijih stanova izlaze inojezični zbunjeni putnici ili žele da iz prostora koji su zimi odljuđeni izlaze i odseljeni Dubrovčani zainteresirani za prijenos svojega doživljaja grada mlađemu naraštaju? Znamo, žele da svi prostori zimi budu mnogoljudni. To je nemoguće, jer slaba ponuda radnih mjesta ukida takvu perspektivu. Ne žele se svi ljudi s mora baviti turizmom. Uostalom, ne dolaze svi odseljeni Dubrovčani redovito u Grad, neke nećemo vidjeti nikad više, jer su prestali dolaziti na duže razdoblje ljeti, obiđu u studenome svoje grobove i svoje stanove (dođe na isto) i pozdrave se s gradom u kojemu su odrasli i koji je i tad ljeti bio pun turista. Ali tad su se osjećali kao ponosni domaćini, a sad se osjećaju kao turističke skitnice.
Da se razumijemo, u redu je željeti samo strance – donose osjećaj da i sami putujemo, donose dojam da je svijet povezan i donose novac. U redu je željeti da odseljeni Dubrovčani rasprodaju svoje skupe dubrovačke nekretnine, prestanu za njih plaćati porez na kuću za odmor, i za te novce obiđu s obitelji cijeli svijet u stvarnosti, ne samo kroz dojam. Ili bezbolno otplate svoje zagrebačke domove koje će, u protivnome, znatnim odricanjem stjecati do mirovine. Mogu ih otplaćivati i zaradom od turističkoga iznajmljivanja dubrovačkih stanova prenamijenjenih u apartmane, što bi opet značilo da odseljenih Dubrovčana u njima ne bi bilo. Svaki dubrovački odseljenik boravkom u svojoj dubrovačkoj nekretnini propušta veliku zaradu pa svaki svoj boravak u Gradu može smatrati masno plaćenim. Svemu tomu usprkos, sasvim je opravdano ne željeti ih pred očima ljeti, kad su već zime odlučili provoditi izvan svoga grada.
Srećom, dijaspora ima mogućnost u Dubrovniku ostvarivati prebivalište, a u svojim dalekim zemljama ostvarivati privremeni boravak pa Lokrum posjećuje besplatno. Poznam mnogo pojedinaca koji takav administrativni status ostvaruju zadnjih 50 godina pa se može reći da se ciljna skupina karte od 400 kuna svodi na Dubrovčane koji radni vijek provode izvan Grada – u domovini. Oni ne mogu ostvarivati privremeni boravak (boravište) u nekom drugom hrvatskom gradu jer im pravno-administrativni okviri to onemogućuju. Kažem srećom, jer dijaspora je ta koja dubrovački govor zadržava okamenjenim, nepromijenjenim, onakvim kakvim bi ga htjeli ostrašćeni Dubrovčani skloni baštini. Govornik mjesnoga govora koji se odseli u zemlju stranoga jezika najbolji je čuvar starih govornih slojeva jer mu na govor ne utječu promjene koje se događaju u gradu u kojemu se on aktivno govori, posljedično i mijenja, u našem slučaju – gubi. Dubrovački Amerikanci govore dubrovački govor iz sedamdesetih i osamdesetih pa su dijalektolozima dragocjeni.
Komentatori članaka na temu cijene karte za Lokrum i gradski oci trebaju biti pošteni i doslovni. Odreknu li se suvremenih odseljenika moraju se odreći mnogih časnih Dubrovčana iz prošlosti koji su svoje uspjehe, slave i dike dosezali izvan Dubrovnika, od Kotruljevića, Držića i Boškovića, do Bukovca i Vojnovića (koji je Dubrovnik napustio sa svega nekoliko mjeseci života). Jer, prema strogome osuđeničkom cjeniku Vojnoviću bi danas naplatili 200 kuna za odlazak na Lokrum. Ne bi ga spasilo ni to što su mu 2004. na Lokrumu izveli Ekvinocijo. Nadam se da bi dobio jednu besplatnu kartu u cjeniku nazvanu gratis karta po odluci ravnatelja.
Isto tako, trebali bi izostati prilozi iz lokalnih medija koji prate nečije uspjehe izvan Grada, a redovito započinju izrazima tipa dijete Grada, Dubrovčanin s adresom u… Kakve veze imaju s Gradom, jednom kad su se od njega odvezali? Ako se uspješni odseljeni građani smatraju Dubrovčanima, onda se takvima trebaju smatrati i ostali odseljeni Dubrovčani. Ako je Vojnović Dubrovčanin, onda su to i ostali odseljeni Dubrovčani.
Međutim, komentari na tekstove koji su ovoga ljeta bili posvećeni toj temi trebali bi ipak odraziti bilo puka. Usput su otkrili mnoge druge osobine, jer “dok govorimo jezik, jezik govori o nama”. Ne bi trebalo komentatore proglasiti dokonim nezadovoljnicima oskudna kućnog odgoja, nikako ne bi trebalo. Ni mrziteljima, ni kampanilistima. Oni pristojniji i pismeniji isto su rekli kako odseljeni Dubrovčani ne trebaju očekivati nikakve privilegije u Dubrovniku. (Stranci turisti ih ne očekuju, ali ih dobiju, koji sretnici!) I poručili su im da se vrate živjeti u Dubrovnik kad već toliko vole Lokrum.
Ja sam to pokušala. Nakon dugogodišnjega visokog školovanja i petnaestak godina rada u zagrebačkoj znanstvenoj ustanovi, s titulom doktora znanosti i zvanjem znanstvenoga suradnika te već nakupljenim iskustvom u znanstvenim istraživanjima dubrovačkoga govora, prije osam sam godina pokušala svoju posvećenost govoru Dubrovnika smjestiti u taj grad. Vratiti se. Vodila me logika da ga istražujem tamo gdje on još uvijek živi, ali i saznanja o tome kako su svi u Dubrovniku, od građana do čelnika, nezadovoljni očuvanjem baštine i zabrinuti za stanje mjesnoga govora koji je, kao nematerijalna baština, zaštićen pri našemu Ministarstvu. Veselilo me i to što je postupak stjecanja takve zaštićenosti pokrenut upravo iz ustanove u kojoj sad tad radila, a radim i danas. Kratko sam se veselila (godinu dana) jer se radno mjesto na kojemu bih se i dalje mogla baviti dubrovačkim govorom u Dubrovniku nije ponudilo, bilo u sustavu znanosti ili u sustavu Grada kao institucije, pa Grad nije dobio jednu peteročlanu obitelj više da zimi dokine sablasnu tišinu zatamljenoga stana. Kako je meni bilo važnije posvetiti struku Dubrovniku nego stanovati u njemu, vratila sam se ondje odakle sam za to školovana i, kroz rad u znanstvenoj instituciji, potpuno osposobljena za rad, i taj mi je grad još jednom dao kruh u ruke. U Zagrebu se pronašlo radno mjesto znanstvenoga suradnika na kojemu ću se i dalje baviti dubrovačkim govorom (možemo li zamisliti obrnutu situaciju?). Našla sam, onda, i načina da ostvarim trajnu suradnju sa Sveučilištem u Dubrovniku koje je, za razliku od (institucije) Grada Dubrovnika, odmah shvatilo potrebu za nečim takvim. Nije mi bilo dosta pa sam, osim četiriju znanstvenih knjiga, Dubrovniku naslovom posvetila i svoj prvi roman Vidi kako Lokrum pere zube. Tko zna, možda sam mogla dobiti gratis kartu kao pojedinac sa zaslugom.
Jasno je da nisu svi odseljeni Dubrovčani svoje struke posvetili Dubrovniku, ali većina njihovih radnih mjesta u Dubrovniku nije bila ostvariva pa bi već okamenjeni izraz što se ne vrate u Grad i tu plaćaju prirez trebalo rabiti s više obzira i razuma.
Slika dubrovačkoga stanovništva uvelike se promijenila u posljednjih četvrt stoljeća što se ne odražava samo u njegovu govoru. Nitko u tome gradu nije nepoželjan ili suvišan, ali to ne znači da se moramo i dalje čuditi zatiranju baštine. Navike se prenose primjerom, a primjera je sve manje. Odbace li se odseljeni Dubrovčani kao pojedinci koji su nostalgijski motivirani za promicanje dubrovačke tradicije potomcima šteta će biti veća. Pridružimo li ih onim Dubrovčanima koji žele i umiju pronositi povijest i značaj svojega grada mlađemu naraštaju, dobit će se još koje desetljeće ozračja koje podsjeća na Dubrovnik kao kulturno-povijesnu metropolu. Prirez je materijalna činjenica, a ovdje govorimo o nematerijalnoj baštini.
Odlučit će ljudi. Nema sile. Može se odlučiti, naravno, da strategija razvoja počiva na sinkronijaskome presjeku, na ovome trenutku, da zanemari sve one koji su u Dubrovniku samo odrasli, bilo u 16. ili u 20. stoljeću. Može i tako. Čak i mnogi zaljubljenici u dubrovački govor ne žele slušati o njegovim povijesnim slojevima već ga ograničavaju na sredinu prošloga stoljeća, pa zašto nasilu posezati za slavnom prošlosti i jezikom na kojemu je tkan standardni hrvatski jezik? Kao da je to važno? Idemo vidjeti tko tu danas stanuje i što taj hoće. Na to dodajmo želju za brzom zaradom i stalnom smjenom gostiju čemu u prilog ide silovita glazba sa središnjega trga, jer jamči izostanak želje za ponovnim posjetom Gradu. Ne uklapaju se tu nostalgični zagrebački Dubrovčani koji, umjesto da masno zarađuju na svojim stanovima, mole za popust na kartu za Lokrum. Tko im je kriv: prirez ne plaćaju, dubok džep uglavnom nemaju, samo zauzimaju prostore u kojima bi mogli boraviti jedači oborite ribe, ma može i ljubitelji školjkaša i pizze, bilo bi poželjno da ne kuhaju u apartmanu.
Samo, ako sljedeće ljeto odluče kao ovoga ljeta, neka shvate da im ni Vojnović ne pripada. Pripada Splitu, Zagrebu, Zadru i drugim gradovima. I neka se prisjete da je Lokrumu krajobrazno savršenstvo priuštio stranac sredinom 19. stoljeća, Maksimilijan Habsburški.
Zadnja premijera DLJI, Glava lava, započinje rečenicom u kojoj se Dubrovnik opisuje kao grad u kojemu se sva njegova doba vrtu u svaki čas i lako ih je viđet. Ta se rečenica ne potvrđuje već dugi niz godina.