Makar ga neki smatraju staromodnim, ime dubrovačkog parca itekako je suvremeno i provlači se kroz naraštaje kao simbol pripadnosti i ljubavi prema Gradu koji čuva Sveti Vlaho. Jedan od naših sugovornika, dakako, imenom Vlaho, istražio je kako je prema posljednjem popisu stanovništva parčevih imenjaka u Lijepoj našoj 658, i to još bez izvedenica poput Blaža, Blaženke ili istočne varijante Vasilja...
Učestalost imena vezuje se gotovo isključivo na krajnji jug, pa je tako na dubrovačkom području zabilježeno tristotinjak imenjaka, u Konavlima približno stotinu, a u Zagrebu četrdesetak. Zanimljivo je da se čak jedan posto Konavljana zove Vlaho, jer su po broju stanovnika Konavle ipak manje od Dubrovnika. Vrhunac popularnosti ime Vlaho u širem dubrovačkom kraju bilježi u razdoblju od 1929. do 1939. godine. Neki ne znaju da Vlaho nije samo osobno ime, već i prezime 51 osobe u Lijepoj našoj, a najčešće se povezuje s etničkom skupinom Vlaha.
Naše sugrađan koji nose parčevo ime pitali smo kako su ga dobili i što im ono znači.
Vlaho Čeović, dubrovački ribar i brodar
Moj otac je volio i poštivo festu sv. Vlaha i Dubrovnik. Dao mi je ime Vlaho, sestra se zove Dubravka, tako da je i moje i njezino ime posveta Gradu iz ljubavi. Rođen sam u lipnju, a otac je čeko 3. veljače da me krsti na sv. Vlaha. Na festu mi je i imendan i krštendan. Od svoje sedme godine nosim barjak od Svetoga Vlaha i dok god budem imo snage, ja ću ga nosit. Meni to znači puno, više nego išta, naježim se samo dok pričam o tome, ogromna je to čast, pa dijete sam Grada, to je naš parac. Prije je bilo više Vlaha, sad djeca rijetko nose to ime. Ime Vlaho je postalo rijetkost. Evo baš neki dan sam trefio jednog momka Vlaha i tako mi je bilo drago jer odavno nisam čuo da se neko mlađi tako zove. Časno je to ime, svako ime koje se dobije po nekom svecu je časno ime. A Vlaho pogotovo jer to je ime sveca pod čijom zaštitom ovaj grad živi.
Vlaho Bogišić, enciklopedist i leksikograf
Još su stari konavoski Bogišići među sobom imali po kojega Vlaha, pa se i otac znamenitog Balda zvao Vlaho, a meni su ime dali po djedu Vlahu, koji je svojedobno bio načelnik konavoske općine. Sve dok ga Mussolinijevi fašisti nisu odveli u logor na Lipare. Nedavno sam se i sam sretnijom božićnom prigodom zatekao na zapadnoj talijanskoj obali, u Napulju, gdje naš Sveti Vlaho skrbi o knjigama, "dei librei". Nisam to znao, čudo na što sve Sveti Vlaho stigne.
Blaž Pezo, ravnatelj Lučke uprave Dubrovnik
Ponosan sam što nosim to ime jer sv. Vlaho je zaštitnik našega grada. A ime sam dobio po dundu. Redovito sudjelujem na Festi i nekako, s godinama, ta spoznaja mi sve više znači jer dok sam bio mlađi nisam baš toliko doživljavao važnost i vrijednost naše Feste. Ime Blaž je rjeđe nego Vlaho, zbog čega ljudi nisu često prepoznavali da je na dan našeg zaštitnika ujedno i moj imendan. Ali na svaku Festu meni je i imendan. Potrudim se i to obilježiti, doma sa mojima na obiteljskom ručku, ne zovem ‘pola sela‘ ali se doma okupimo na ručku i piće po Gradu s prijateljima. Kako je parac zaštitnik grla, a ja imam promukli glas, uvijek mu se molim da mi štiti ovaj glas, idem se grličat, to ne propuštam. Dok sam bio dijete nisam ni jednog Blaža znao, baš je bilo rijetko ime, sad znam nekoliko ljudi. Naravno, Vlaha je bilo koliko hoćeš.
Vlaho Nenadić, član Plivačkog kluba Jug
Đed po maminoj strani se zove Vlaho. Duga je linija predaka s mamine strane koji nose to ime, pa su moji odlučili častit đeda. To je nekako bio i logičan izbor, živim u Dubrovniku, tu sam se rodio, odavde su moji. Nastavlja se ta linija ovog lijepog imena u našoj obitelji. A ime Vlaho stvarno ponosno nosim. Moćno je to ime, ma najbolje! Na Festu sv. Vlaha odem ujutro u Grad, volim poć na misu, pogledat procesiju. Usput mi je i imendan, imamo obiteljski ručak, uvijek netko navrati od uže rodbine, ništa posebno ne činim za imendan, ali spojimo feste. Sv. Vlaho je moj imenjak, parac, zaštitnik grla, svake godine se obavezno odem grličat. Grad smo od sv. Vlaha ali od prijatelja baš nemam Vlaha. Imam dvoje rođaka i đeda, znači obiteljski imam puno Vlaha. Evo, u školi sam bio jedini Vlaho u svom razredu.
Vlaho Arbulić, glazbenik i producent
Po svom đedu s mamine strane. Volim to ime i volim Festu sv. Vlaha., Iako sam na putu pa nije sto posto sigurno, ako uspijem volio bih biti dolje 3. veljače i proslaviti Festu u Gradu. Stvarno je lijepo kad nosite to ime pa imate i imendan na Festu. Jest da je zima ali za Festu se vazda potrefi da je vrijeme lijepo, ma i da nije okupe se ljudi i baš je gust. Meni je drago što imam to lokalpatriotsko ime koje se veže za kraj iz kojeg jesam. Još i ta poveznica s familijom, mogu reći da sam ponosan na ime koje nosim i da nastojim opravdati ime koje mi je dano. Bilo je kroz osnovnu i srednju školu još Vlaha, nije to rijetko ime kod nas. Kad sam u Zagrebu, već je rjeđe. U djetinjstvu za imendan je bilo i poklona. Koliko se sjećam, znao je biti lunapark pa sajam u Gospinu polju, vazda bi tamo nešto iskamčio od roditelja.
Vlaho Zlošilo, profesor tjelesnog
Tata moje mame zvao se Vlaho Račić, u doba mog rođenja češće se častilo djecu imenom djedova i baba, pa sam tako i ja nazvan po nonu iz Župe. Otkad sam shvatio da postoji sveti Vlaho pa sve do danas sam izuzetno ponosan što sam parčev imenjak. U OŠ Miše Simoni na Pločama sa mnom su bili vaš kolega iz Dubrovačkog Vlaho Car i Vlaho Brešan, tad mi se činilo da je ime češće nego je stvarno bilo. I dandanas je 3. veljače u našoj obitelji poseban dan, i zbog Feste i zbog mog imendana. Nismo doma nikad imali neki poseban protokol za slavlje, najvažnije nam je da smo zajedno ja i moje troje djece Mia, Lea i Lukša. Najstarija Mia dođe za feste iz Austrije, bude uvijek darova i lijepog druženja, meni je na Svetoga Vlaha doma ugođaj ko za Božić i za rođendan na blagdan Svih svetih. A prva asocijacija na Festu uz procesiju su mi helijevi baloni i sajam...
Vlaho Ljutić, operni solist
Ime sam ponio po mom djedu Ljutiću. Ime je to koje znači puno više od puke riječi, svugdje u svijetu gdje ljudi znaju za našega parca, znaju da si iz Dubrovnika ili iz dubrovačkog kraja. Biti Vlaho za mene znači biti Dubrovčanin, netko tko voli svoj grad i zavičaj. Posljednjih godina rijetko sam bio u Dubrovniku, posljednji put 2013. dok je mama još bila živa. Potom su me spriječile brojne obveze, no ove godine sam konačno mogao sebi priuštiti ponovni dolazak u Grad. Brzo sam obnovio sjećanja na proslavu imendana u krugu najbližih, na grličanje, Kandeloru, tu posebnu atmosferu koja vlada oko Feste. Dok sam bio dijete, zanimalo me kako se izvijaju barjaci, kasnije su se interesi promijenili, ali me i danas fasciniraju plotuni koji najavljuju Festu. Sveti Vaho više je od datuma, to je prigoda kroz godinu kad se mi Dubrovčani osjećamo nekako posebno.