Brodovi Igora Hajdarhodžića u sklopu 71. Dubrovačkih ljetnih igara 'zaplovili' su na platou Lazareta gdje ostaju do zatvaranja Festivala - 25. kolovoza, a riječ je o nedavno otvorenoj izložbi "Dubrovnik plovi". Uz njegovu 'flotu' koja je nastala od otpadnih materijala i koja tako slavi reciklažu, zainteresirani mogu pogledati umjetničke fotografije Tomislava Kovačića. Hajdarhodžić je svoja povila izradio u bravarskoj radioni „Puljarević“ u Grožnjanu. Voditelj radione je Srećko Puljarević, a Hajdarhodžić radi sa svojim kolegama: Petrom, Vijekom, Robijem, 'Kigenom'…
- Veliki posao se sastoji u traženju dijelova koji bi bili adekvatni za napraviti brod, a samo varenje ima svoje zakonitosti, hoće li te boljeti oči ili ne jer ne možeš manijakalno variti kao ja, a da to prođe bez posljedica. Imao sam pet ozbiljnih upala očiju samo zato što sam do kraja htio vidjeti kako će djelo ispasti! U tom sklapanju nema prekida, postupak je obrnut od brodogradnje, on ne traje dugo. Na mjestima gdje tražim, a to su otpadi, privatna stovarišta romske zajednice, sajmovi ili ljudi koji kao kolekcionari skupljaju neke predmete vezane uz poljoprivredne strojeve koji imaju dosta sličnosti s brodskim dijelovima… Sakupljanje traje jako dugo, ali sama izrada je neprestana, započinje Hajdarhdožić.
Priznaje kako je varenje i potraga materijala nikada ne prestaju, to je svojevrsno 'lutanje'.
- Imam uske odnose s romskom zajednicom na području Pule koja se bavi tom vrstom otpada, a i sortiranjem. Kroz moj, otprilike tridesetogodišnji odnos s njima, došlo je do toga da oni prave već neke sortaže i već znaju koje dijelove uzimam, jako su spretni u međusobnoj komunikaciji, znaju što mi treba tako da nekada i sami donose i dovoze taj materijal. Teško bih nabrojao koje sve materijale koristim, ima tu dijelova iz mehaničarske radionice, recimo „Bosh pumpa“ iz auta je unutrašnji motor moga broda. Kupujem stare poljoprivredne strojeve tipa plugove, sijačice, dijelove traktora, auspuhe, a u kuhinji ima jako puno stvari koje su u zadnjih stotinjak izgubile svoje vrijednost, na primjer ručni alati. Dijelovi starih kola, gdje se susreću drvo i metal, isto tako su mi interesantni i otkupljujem ih od kolekcionara. S tim stvarima nitko ne zna što bi, a vidim da u njima postoji neka vrijednost. Recimo ima taj vagir za koji je nekada bilo potrebno nekoliko dana da bi se napravio, danas bismo to nazvali „balans štanga“. Masovno ih kupujem i njihove su cijene pet, šest eura. Nedavno sam kupio 60 komada i to smatram velikom vrijednošću, a ustvari taj predmet nema nikakvu vrijednost, objašnjava sugovornik.
Zanimljivosti ne manjka.
- Najčudnije mi je bilo kad sam shvatio da je stočna vaga ozbiljan dio mog broda i kad sam krenuo u potragu za stočnim vagama po Hrvatskoj. Shvatio sam da je kod nas obrnuto: bojao sam se da ih nigdje nema, ali ne - svugdje ih ima! U Hrvatskoj postoje stotine odbačenih stočnih vaga koje nitko ne želi baciti, a ja ih sve želim kupiti jer su mi oni izvanredna baza za početak izgradnje broda, napominje Hajdarhodžić.
Predmeti koji koriste iza sebe imaju određene slojeve prošlosti.
- Pokušavam sačuvati tu poetiku tih radničkih brodova, tegljača, remorkera, minopolagača… Dakle, oblici su bliski parobrodima iz prvih 30 godina 20. stoljeća zato rijetko upotrebljavam predmete koji su ispod 80 do 150 godina starosti. Zbog toga možda i postignem autentičnost jer starost materijala se uvijek osjeti pogotovo ako su tu predmeti iz raznih sfera iste generacije. Na to pazim i ne upotrebljavam ništa osim predmeta veće starosti, pojašnjava umjetnik.
Materijal koji nabavlja ima i cijenu.
- Sa smećem, s otpadom je u čudno. U Hrvatskoj se otpadno željezo može kupiti za 2 kune po kilogramu. Teško se kupuje jer otpad više ne prodaju kao ranije niti mijenjaju s privatnicima niti imaju ikakav osjećaj o tome hoćeš li ti od toga napraviti brod ili ćeš ti to pretopiti u nešto drugo. Radi se o tvojoj spretnosti i poznavanju tog svijeta, a ja jesam možda 'kralj smeća'. Znam tko sve u Hrvatskoj ima tih stvari, meni je to jednostavno, kao da dolazim u Ikeu - sve je sortirano, a ja uzimam baš ono što mi treba i to se vrlo brzo završi. Jedan brod na sebe 'navuče' jako puno tih antikviteta tako da to u proizvodnji nije jeftino - niti u satima rada niti u donesenom materijalu, kazuje tvorac brodova.
Plovila teže između 150 i 600 kilograma, a u Dubrovniku su izloženi manje-više oni lakši, a oni teži su izloženi u Grožnjanu.
Mnogi istarski gradovi iskazali su interes za kupnjom Hajdarhodžićevih djela, isto tako postoji i interes u Zagrebu, ali umjetnik nije zainteresiran za 'masovnu prodaju'. Prodaja već jednog broda omogućuje mu da živi dalje na način, kako sam veli, s 'kratkom marendom s mortadelom'. Iznenađen je interesom, a dodaje da mu novac nije najvažniji, važna je zato ekološka komponenta.
- Možda nisam toliko ekološki osviješten koliko sam svo to smeće skupio na jedno mjesto. Ako staviš 200 kilograma smeća u nešto što ima neki oblik onda to jest neki ekološki postupak, budući da te stvari više neće trebati biti pretopljene i bačene, nego će u toj formi nadživjeti sviju nas, komentira umjetnik.