Treba to pozdraviti. Ako su države kao Grčka i Malta otvorile luke za kruzere, deifinitivno treba to učiniti i Dubrovnik. Pokazalo se da su svi oni koji su govorili da nam kruzeri ništa ne donose, faljivali. Sada se vidi da kruzeri fale ne samo gradu nego i luci i cijeloj državi. Nameti koje plaćaju brodovi na kružnim putovanjima su veliki. Plaća se po putniku, bruto tonaži i slično. Što se tiče koronavirusa, Dubrovnik stoji dobro, zapravo mnogo bolje nego i jedna druga luka na Mediteranu. Upravo taj momenat treba iskoristiti. Dobro se držimo zahvaljujući našim građanima koji su disciplinirani, nema velikih skupova ni velikih vjenčanja.... Osim toga, vidimo da među zaraženima nema puno turista, dakle imamo dosta povoljnu situaciju u gradu.
Kruzing turizam je najviše pogođen zbog koronakrize. Kakva je po vama budućnost ovog vida turizma?
Kruzing turizam će se zadnji oporaviti. Kada pogledate kompaniju MSC, struktura njihovih gostiju je iznad 60 godina. Ljudi u toj dobi se teško odlučuju na putovanja iz straha od zaraze. Problem na kruzeru je unutarnja cirkulacija zraka, filteri će se morati čistiti češće, a prostori stalno dezifincirati. Kada se na kruzeru nešto dogodi, moguće je da se veliki broj ljudi razboli. Ipak treba pokušati. Dobro je da je gradonačelnik razgovarao sa predstavnicima MSC-om. No, žalosno je što je on morao pokrenuti Nacionalni stožer i Ministarstvo unutarnjih poslova da bi u Dubrovnik počeo dolaziti kruzer kompanije MSC.
Treba li nam kruzing turizam u nekadašnjim razmjerima ili bismo se više trebali fokusirati na megajahte bogatih i slavnih što je, dobra a i besplatna promidžba?
To se dvoje ne može uspoređivati. Najbolje je u svemu naći mjeru, ali kako doi do nje? Ne možete reći da je sad u Gradu 10 tisuća ljudi i na Pilama ne puštati više nikoga. Osim toga, s kruzing kompanijama se razgovara dugoročno, možete se s njima dogovarati, ali imati na umu da i one gledaju svoj interes i profit. Što se tiče luksuznih jahti, za to sam da u Dubrovnik dođe što više mega jahti, one su korisne, ali ne može mega jahta sa svojih petnaestak gostiju zamijeniti jedan kruzer koji ima dvije tri tisuće putnika. Treba znati da kompanije pristojbe plaćaju po putniku, a skoro svaki gost koji dođe kruzerom u grad pojede đelato ili kupi bocu vode. Lani su napravili neki konat da su putnici sa kruzera ostavljali od 400 do 500 kuna dnevno.
Pomnožite to s brojem putnika pa ćete vidjeti koji su to soldi. Tu su još takse za svjetionike, takse po bruto tonaži, naknade luci i lučkoj upravi. Samo gradu ostane petstotinjak kuna po gostu. Za mene uopće nema dileme, kruzing turizam ili ne. Gradonačelnik je pokušao, a što nije nimalo lako, uskladiti broj gostiju optimalan za Dubrovnik. To bi bilo idealno, ali idealnog u turizmu nema. Kad, recimo, govorimo o ekskluzivnom turizmu i skupim gostima, još kao mulac od 15 godina čuvao sam parking u hotelu Excelsior. Sjećam se da je bilo nekoliko Rolls Royceva, a nije bilo asfalta, nije bila magistrala gotova. Ipak su i tada dolazili u Dubrovnik. Bili su to ekskluzivni gosti, ali bilo ih je dvadesetak. Od toga se nije moglo živjeti. Dubrovnik je uvijek bio kontabilan sa svim trendovima svjetskog turizma i ja vjerujem da će i u budućnosti biti tako.
Navegavali ste, bili ste i kapetan na brodu. Pomorci su se našli u doista nezavidnoj situaciji – 'zatočeni' na brodovima uz nemogućnost povratka kući, među njima i brojni dubrovački pomorci. Kakva je sudbina pomoraca, brojne kompanije smanjuju broj zaposlenih, ugovori se ne produljuju...
Teško je u ovom trenutku bilo što reći. Evo moj susjed je neki dan došao doma nakon 6 mjeseci na brodu. Kada sam ja navegavao, ostajao bih po godinu dana na moru. Nisi mogao potpisati ugovor ispod devet mjeseci. Sada su ugovori na dva-tri mjeseca. Zadnje ugovore koje sam imao bili su po četiri mjeseca, to se meni činilo nisam ni došao, a već idem doma. Vremena se mijenjaju. Sada se intenzivnije radi na brodu, pomorci ne stanu nogom na kraj kroz ta dva tri mjeseca. Brodovi jako kratko stoje u lukama i teretni i putnički. Mislim da će se shipping oporaviti jer je prijevoz roba na svijetu najjeftiniji morskim putem i brodovima, to ne mogu zamijeniti ni avioni, željeznice ni kamioni. Sadašnja situacija ne može trajati vječno, naći će se i cjepivo. Samo ćemo se sjećati da je neka korona poremetila cijeli svjetski biznis. Znam da nije sad lako, ali pametni ljudi u dobrim vremenima ostave koji solad sa strane. Onima koji su ostali bez solada svakako treba pomoći. Grad Dubrovnik to i radi, grad je tu napravio definitivno čudo. Koliko će moći - koliko bude solada. Sada se pojavilo nešto gostiju, oni će, nadam se, kroz osmi mjesec napuniti kasu, biti će neki solad.
Dubrovnik je kao aviodestinaciju najviše pogodila kriza i u odnosu na ostale dijelove Hrvatske imamo najmanje gostiju. Mnogi kritiziraju turističku zajednicu zbog pasivnosti oko promidžbe Grada u uvjetima epidemije?
Na čelo turističke zajednice došla je mlada i elokventna gospođa i da nije bilo koronakrize, ona bi bila najbolja direktorica Turističke zajednice jer bi sve išlo svojim tokom i punio bi se proračun. Dogodilo se ono što se dogodilo i treba reći da se jednostavno nije snašla. Radila je u firmi gdje joj je otac bio vlasnik i direktor i nije odlučivala o ključnim stvarima. Međutim, u cijeloj ovoj gruboj situaciji dogodilo se nešto zašto možemo reći da nije svako zlo za zlo. Morao se pojaviti gradonačelnik koji po funkciji i jest predsjednik TZ-a i uhvatio se posla. Drugačije je kada gradonačelnik zove nekog veleposlanika i piše pismo premijeru Borisu Johnsonu, jer ipak je gradonačelnik Dubrovnika neko ime. Prema tome, dobro je što se gradonačelnik uhitio posla i pokrenuo je stvari koje TZ, budimo iskreni, nikad ne bi. Dogodilo se nešto pozitivno i oko MSC brodova. Franković je razgovarao sa ministrom Božinovićem, teško bi direktorica TZ-a razgovarala s ministrom Božinovićem na taj način.
Pokazalo se da je Dubrovnik hendikepiran zbog prometne izoliranosti?
Lani smo imali najbolju sezonu u povijesti Duborvnika, a sad odjednom nemamo ništa. Mi smo aviodestinacija i ogorčen sam što nemamo autoput koji smo trebali odavno dobiti. Da ga imamo, bili bismo kao Zadar kao Split,Šibenik jer ne bi nikome bio problem sjesti još sat ili sat i pol vremena i doći do Dubrovnika. Ne znam hoćemo li uopće imati autoput, a upravo zbog takvih stvari i jesam ušao u Dustru, kako bi potaknuo ljude da biraju za lokalne političare koji će gurati lokalne interese. Dubrovnik bez autoputa, bez banke i još nekih institucija koje definitivno mora imati, neće se razvijati.
Kako smo se, prema vašem sudu, trebali postaviti u ovoj situaciji? Treba li restartati dubrovački turizam?
Što uopće znači restartirati? Ljudi su nostalgični i vraćaju se u prošlost. Nisam sklon tome, živim u sadašnjosti i mislim na budućnost. Nekada je Hotelsko Dubrovnik svake godine gradilo jedan hotel, a ostatak solada je trošilo na svoje radnike. Danas su svi hoteli privatizirani, imaju svoga vlasnika. Ne možete vi određivati vlasnicima hotela koje će cijene imati, hoće li davati rabate, ulagati ili investirati dobit u hotel i poslovanje. Sve to ovisi o vlasniku, na kraju krajeva se dogodi da jedan vlasnik propadne pa dođe drugi. Ako restartirati dubrovački turizam znači podići ga na višu razinu, onda sam 'za'.
Nema u cijeloj Hrvatskoj toliko hotela visoke kategorije kao u Dubrovniku. Sklon sam tome da hoteli sa primjerice četiri zvjezdice postanu hoteli s pet zvjezdica. Međutim, to je vezano i za personal. Nije lako imati konobara, kuhara, recepcionera i cijeli staff za hotele s pet zvjezidica. Najlakše je izgraditi zgradu, nekada smo imali u Dubrovniku ugostiteljsku školu poznatu u cijeloj državi čiji su konobari, kuhari i recepcioneri bili vrhunski znalci, cijeli život su radili u turizmu i na njima je počivao dubrovački turizam. Onda ste imali mega agenciju Atlas koja je bila i svjetski poznata, zapošljavala je mnogo ljudi i imala svoje brodove, autobuse, nekretnine i agencije po Hrvatskoj i svijetu. Sve je bilo drugačije nego danas. I sada tražiti resetiranje dubrovačkog turizma! Neka netko napiše studiju o dubrovačkom turizmu i kaže kako ga restartirati.
U odnosu na prošlu godinu u Dubrovniku sve izgleda pomalo apsurdno. Lani se nije moglo ući u Grad od gužve, falilo je radne snage. Mnogi misle da nam se korona trebala dogoditi kako bismo shvatili da grad jednostavno ne može izdržati tolike gužve.
Ovo što se dogodilo, dogodilo se u cijelom svijetu ne samo našem gradu. Osobno nisam za to da budu onakve gužve kao lani, ali to treba nekim mjerama riješiti. Zabranama je to najteže. Dok sam bio savjetnik bivšem gradonačelniku Andru Vlahušiću, čekali smo gradonačelnika Saint Tropeza a on je negdje zaglavio u autu iza grada i kasnio pola ure. Kad je došao, Vlahušić mu se počeo ispričavati zbog gužve na što je on odgovorio da je gradonačelnik sretan čovjek, jer gužva znači solde. Kad smo se mi ovdje počeli boriti protiv velikog broja kruzera u Splitu, Zadru, Puli ili Rijeci bi dali sve na svijetu za više kruzera. Nisu bili došli do one magične gornje granice.
Treba znati da kad s kompanijom potpišete ugovor, teško ga je kasnije stonirati ili reći da brod koji krca 3 tisuće putnika, ukrca manje. I brodar gleda dobit. Nisam za gužve, ali bez gužvi nema profita. Često čujem kako se prijatelji žale na gužve. Onda mu ja kažem imaš li abonamenat. Kad reče da ima, ja mu spomenem da je to zbog gužve. Nije samo abonamenat u pitanju. Naša čeljad ide besplatno na zidine, na Lokrum, ima nekih privilegija koje ne bi imali da nema gužvi da nema solada. Da grad nema ovakav proračun, ne bi mogao pomoći ljudima kojima je pomoć sada potrebna. Prema tome, gužva su soldi.
Smeta vas kada na portalima i društvenim mrežama pročitate stavove i komentare pojedinaca koje veseli što se Dubrovniku dogodio drastičan slom turizma. Na sjednici Gradskog vijeća ste spomenuli peticiju koju bi trebalo uputiti prema Zagrebu da nam uplate sredstva kao najpogođenijem gradu po manjku gostiju.
Ti koji se vesele ovome što nam se događa su bolesni ljudi. Ja o njima ne bi želio ni govoriti. Čitam takve komentare i prisilim se ne odgovarati na njih. Takvoj polemici nema kraja. Ne razumijem kako se netko na tuđoj nesreći može veseliti. Ti ljudi napišu užasan komentar na društvenim mrežama,a ne znaju da je dom u njihovom mjestu možda izgrađen od solada zarađenih u Dubrovniku. Rijeka solada je iz Dubrovnika išla u državnu kasu, a iz nje u manje sredine koje ne mogu preživjeti bez tih solada. Prema tome, oni koji pišu te stvari ne znaju o čemu pišu.