Mnogi su jutro iskoristili da prošetaju Gružem za kojeg je Engleskinja Angela (42), gošća koja nam je stigla iz Liverpoola, kaže da je ”trbuh Dubrovnika i kvart u kojem se najbolje osjeća kako ovaj grad živi”. Simpatična gošća nam je rekla kako je ”u svakom gradu kojeg je posjetila obavezno obišla i tržnicu, kako bi upravo na mjestu slobodnog tržišta najbolje zaključila kakva je kvaliteta života domicilnog stanovništva”.
Ipak, Angela nam nije prenijela svoje impresije i zaključke o dubrovačkoj ponudi i kvaliteti svakodnevice, ali smo zamijetili kako joj je pozornost privukla vjerojatno najstarija prodavačica na gruškoj placi. Mladi bob, salata, raštika i špinat na banku, a iza banka stoji vedra starica u pučkoj nošnji. I sama je nošnja bila dovoljna da privuče pozornost kupaca, osobito stranaca kojih je već nemali broj u našem gradu. Od starice doznajemo da se zove Ane Sekulo i da je došla s otoka Mljeta, a na upit isplati li joj se uopće dolazak s miljama udaljenog pučinskog otoka, odgovara:
- Sve se isplati kad se nešto dobije za uloženi trud! A što mi preostaje? Imam već 82 godine, a od nečega se mora živjeti. Još radim, ali živim sama u malim Maranovićima. Jutros sam morala jako rano ustati da bih s robom stigla na autobus i s njim do Sobre, pa tamo na brod. Ovdje me dočekao zet, od sestre muž i doveze mi cvijeće i robu da je tu prodavam. A onda mi valja u 14 sati natrag, ponovno na moj rodni Mljet - priča nam čila starica s čijeg preplanulog lica ni trenutka ne silazi zarazni osmijeh:
- U Maranovićima nas nema više od 20 duša! Nikog više nema, a ni ja nemam nikoga. Opustjeli su nam i mjesto i naša župa sv. Antuna, opata. Ipak, imam nešto okućnice i tu dane provodim, ponešto proizvodim, posebno povrće. Ali, kako bi to bilo kad ne bih išla u baštinu? Ono jest, ne moram svaki dan kuhati, ali kako bi mi drugačije dan prošao?
