Hotel Croatia u Cavtatu obilježava ove godine pola stoljeća postojanja, gradnje velebna betonskog giganta koji je arhitekt Slobodan Milićević genijalno uklopio u šumoviti brežuljak iznad Cavtata. I danas, unatoč brojnim preinakama kroz pet desetljeća Hotel Croatia svojom veličinom ne narušava sklad cavtatskog krajolika, onako kako je prvotno bio zamišljen – bez ijednog oštrog kuta, uklopljen u prostor i zajednicu. Prvi i dugogodišnji direktor hotela Frano Tomšić i danas se živo sjeća kako je kao mladi, tek diplomirani ekonomist došao na čelo hotela u gradnji i kako ga je dva puta iz početka postavljao na tržište kao luksuzni hotel. O povijesti ovoga hotela koji je za Dubrovnik, a naročito Konavljane bio mnogo više od hotelske kuće, kao i aktualnim turističkim trendovima u nas, razgovarali smo s gosparom Tomšićem čije je iskustvo u turizmu zavidno.
- Hotel su gradili arhitekt Milićević i tvrtka Energoprojekt, u to vrijeme najveća organizacija u Jugoslaviji s 200 inženjera. Impresionirali su me načinom na koji su pristupili ovdašnjem terenu i gradnji hotela koji je bio među najvećim hotelima u Hrvatskoj. Kada je završen, Udruženje arhitekata Mediterana proglasilo je Croatiju najljepšim hotelom na Mediteranu. Nismo ih uzalud izabrali da budu nositelji toga posla. Arhitekt Milićević je također napravio prekrasan projekt za Hotel Belvedere, no nažalost nije prošlo iz političkih razloga. I ja sam imao strašnih okapanja i s komitetom i općinom, dozvolama, optužbama da sam prodao hotel, da ga gradi srpsko poduzeće. Nakon hrvatskog proljeća našli smo se u nezavidnoj situaciji jer su banka i partneri koji su uložili novac ostali bez sredstava.
Bili smo u blokadi, tadašnja općina nam nije dala dozvole, izvođači su tražili da im se radovi plate, inspekcije su tražile da se zaustavi gradnja, a u Investicijskoj banci su mi rekli da nemamo o čemu razgovarati. No hotel je već bio na polovici izgradnje i ja nisam htio zaustaviti radove. Tražio sam novce i dozvole od općine da se dovrše radovi zaštite gradilišta i materijala. Tim sam kreditom dovršio hotel, bez ikakve podrške. Bilo je tada, ili nikada. Možda se hotel nikad ne bi završio da nisam tako postupio. Otvorio sam Croatiju 1973. godine bez svečanosti, a u hotelu je, sjećam se, bio međunarodni izbor najbolje domaćice. Politika me u poslu stalno pratila, inspekcije provjeravale, jesam li pokrao neke pare, odakle sam sve plaćao? Htio sam jednom sve to zapisati, kako se stvarao Hotel Croatia, ali odustao sam jer mislim da se to ne bi na pravi način shvatilo.
Veza sa zajednicom
Hotelu ste Vi dali i ime Croatia. U to vrijeme kada je komunistički režim zatirao svaki oblik nacionalnog ponosa nije to bilo jednostavno?
– Trebalo je za to hrabrosti, no ja sam razmišljao što takvom velikom zdanju, najljepšem na Mediteranu pristaje? Samo veliko i lijepo ime kao Hrvatska. Projektant je dao nepretenciozno ime hotelu, Cupressus, latinsko ime za čempres, a ja sam smatrao da to nije dobro ime za takav hotel koji bi trebao imati imidž koji će ga probiti na tržištu. Bio sam ponosan što je ime prihvaćeno, no s druge strane, to je ime zaustavilo daljnje financiranje izgradnje hotela koje je u tom trenutku bio na 40 posto izgrađenosti. Tek smo zahvaljujući međunarodnom kreditu Jugoslavenske investicijske banke dovršili hotel uz brojne neugodnosti.
Hotel Croatia uvijek je bila povezana sa zajednicom. Radili su domaći ljudi, hotel je ispunjavao mnoge javne funkcije, pružao sadržaje od sportskih, zabavnih do kockarnice i noćnog kluba. Ugošćavao i predsjednike država i školske zborove, svadbe, nadaleko poznate maškarate… Svakako ste radili s velikim uspjehom i onda otišli u Ameriku. Vratili ste se ponovno pred Domovinski rat. I opet preuzeli Hotel Croatiju.
Jesam, bio je peti mjesec 1991. i kada sam sletio na Čilipe i na pisti sam sreo Blaža Zlopašu i druge Srbe koji su u Dubrovniku imali utjecaja, a koji su svi odlazili iz Dubrovnika tim istim avionom. Pitao me gdje ću, a kad sam mu rekao da sam došao ponovo preuzeti Croatiju, on mi kaže: Ne valja! Nisam mogao niti pretpostaviti što njegove riječi znače i što će se kasnije događati.
Nakon rata opet ste bili u radovima, Croatia je u Cavtatu prvi obnovljeni hotel.
U ljeto 1992. godine u Hotelu Croatia bila je logistička baza i general Bobetko je kod nas pripremao akcije oslobođenja. Mi smo u hotelu pružali svu logistiku i smještaj za branitelje. Odmah smo počeli pripremati obnovu jer je bilo puno posla i štete. Prvi kredit dala nam je Privredna banka za popravak krovova, a onda su stizala i druga sredstva. Počeli smo stvarati imidž luksuznog hotela, no uvijek je sa strane bila politika i tendencija koja se stalno pitala otkud njima ta sredstva? Mnogi su nakon rata u uniformi i naoružani zamislili da i oni mogu voditi Hotel Croatiju, prijetili, neki su me prozivali i preko novina da otvaram hotel, a gostiju nema. Nisu to bila jednostavna vremena, no otvorili smo Croatiju, a prvi gosti bili su sjećam se, s belgijskog tržišta. Kao direktor bio sam organizator, nosilac programa rada hotela, no vrijednost hotela su bili ljudi koji su nesebično radili i trudili se oko svakog gosta, prijama, svakog banketa…
Kupari i Plat
Čini se da je u našem turizmu posvuda tako, nema ljudi i pada kvaliteta usluge. I u Cavtatu su Albatros i Epidaurus otvoreni s uglavnom uvezenim sezoncima strancima. Sindikati kažu: nemamo nikakvih standarda rada pa svatko radi što hoće?
Hotel Albatros je nekada bio hotel gigant, s 500 kreveta, imao je sadržaje, kockarnicu, noćni bar, predivna dva bazena, ali sad je sve drugačije. Danas je vrijeme drugačije, ide se na klasično prihvaćanje gostiju, ne na skupove, kongrese višu uslugu. Možda sve ne može biti kako je nekad bilo, ali servis i broj ljudi moraju ostati. To mi je neshvatljivo.
Uvozni radnici nemaju dovoljno znanja, a i posao čini mi se, vode ljudi sumnjive kvalitete koji samo ispunjavaju želje vlasnika. Kad kaže reži broj ljudi, on mora rezati.
Bilo je i u moje vrijeme traženja da se racionalizira radna snaga, ali smo uvijek težili jednoj kvaliteti servisa, obrazovali i zapošljavali našu djecu, podizali kvalitetu. I ja sam se kao direktor uvijek borio da dovedem ljude koji znaju raditi. Najveći udarac bio mi je otvaranje Babina Kuka kada su mi preuzeli 24 ključna čovjeka, stručnjaka. Našao sam se u situaciji da u Croatiji nemam kuhara, šefa recepcije, restorana, glavnu domaćicu. Svi su otišli jer im je Babin Kuk izgradio stanove u Zlatnom potoku. Jedva sam se tada pokrpio.
Unatoč nedostatku kadra najavljeni su i novi luksuzni projekti u dubrovačkom turizmu, planira se i nova luksuzna marina na Prahivcu?
Mislim da prostor tamo nije toliko velik da se tu može napraviti marina i kompleks za pet zvjezdica, ali daj Bože da se to ostvari. Možda bi trebali povesti računa o tome hoće li ti turisti prihvatiti sadašnju prenapučenost i gužve i u Cavtatu i Dubrovniku? Imamo mi i drugih problema, naša cjelokupna ponuda nije za pet zvjezdica. Sada samo imamo hotele i privatni smještaj, i bezbroj lokala gdje osim Nautike i možda još pokojega restorana nemate mjesto gdje bi nekoga značajnog ugostili. Svuda je smrznuta riba, stolovi na ulici, a po meni to za Dubrovnik nije prava stvar. Dubrovnik bi se trebalo izdvojiti da bude elitna destinacija za goste više platežne moći.
Što mislite, hoće li skoro, ili ikada doći do izgradnje turističkog kompleksa u Kuparima i dovršetka Plata?
Plat je nažalost, zaustavljen, ali vjerojatno će se to ipak dovršiti jer je manji projekt pa je izvedivo. Nažalost, nije neko raspoloženje za gradnju niti imamo snagu lokalnih poduzeća koja bi to gradila. Što se tiče Kupara koji su ogroman projekt i kompleks s velikim površinama obje strane ceste, nisam siguran. Kada ga gledate kao kompleks mislim da bi ga vrijedilo puno više urediti, nego izgraditi ne znam koliko drugih hotela jer je to predivan kraj i izvanredan položaj. Uvijek sam se divio Fincijevu hotelu Pelegrin, a i on i drugi hoteli potpuno su nažalost, devastirani kao i čitav prostor koji je toliko velik da ne znam koji investitor ima snage da bi sve to pokrenuo. Tu su potrebne milijarde za izgradnju, a to je posao gdje treba svakih deset godina raditi veliku renovaciju. Nije Župa ni New York, ni Pariz ni Nica, pa je teško da će biti interesa tamo uložiti toliki kapital. Hoće li to netko krenuti parcijalno graditi, samo jedan hotel ili dva, možda, ali sumnjam. Država bi trebala dati velike povlastice onome tko će tamo uložiti.
