Kad je stigao na dubrovačke ulice 1910., bio je čudo tehnike. Šezdeset godina poslije, kao sporog i opasnog ‘starca’ koji smeta drugim vozilima, sugrađani su ga uz suze ispratili sa Stanice Lapad na posljednju vožnju do remize. Dubrovački ‘travanj’, ni tramvaj niti trajvan, na prvu nam kažu dubrovački travanjaši Stijepo Vojvodić i Kristo Tomušić. Bili su dijelom ‘života’ ovog simbola grada, obojica zaposleni u poduzeću ‘Tramvaj’. Stijepo je počeo raditi 1958., ‘direktor me pito par pitanja i reko da sutra ujutro dođem na pos’o, ni liječnički mi nije treb’o.’ Odmah je dobio uniformu ‘modru, Varteks ih je šio’, bursu i zviždak. Učio je od starijih, najprije je bio kondukter, a nakon položenih ispita sjeo je za upravljač ‘travanja’.
- Prvi ‘travanj’ s Pila je išo u pet sati i dvije minute, svakih 12 minuta, ako bi se uspjelo stić, ako ne, kasnilo se. Kad su bile gužve, ljeti pogotovo, ubacivalo bi se i prikolice, uvijek jedna, dvije su mogle jedino po ravnome, nikako s Pila uzbrdo – prisjeća se ovaj devedesetogodišnjak koji je vozio tramvajsku liniju za Lapad. Iako su poslije došli veći tramvaji, sastavljeni su u Sarajevu, Stijepo je i dalje vozio one prve, stare češke ‘travanje’ s brojevima od 1 do 5. Kad su ukinuli tramvaj, travanjaši su polagali za vozače autobusa, on je nastavio rad u skladištu do umirovljenja 1991. godine.
Na posao je išao oko četiri ujutro, a ako je vozio zadnji tramvaj (23:00) na svojoj liniji, kući bi pješice. Tramvaji su često kasnili jer bi vrijeme gubili u čekanju na križanjima kako bi se mogli mimoići.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju Dubrovčakog vjesnika!