Ove godine pada u nedjelju i ne ide u prilog spajanju neradnih dana, ali ga se svejedno ne može ignorirati. Prvi svibnja iliti, po starinski, maja, u Hrvatskoj se obilježava još od pradavne 1890. godine, u spomen na velike radničke prosvjede u Chicagu 1886. Oko 40 tisuća izrabljivanih i potplaćenih američkih radnika zahtjeve je tada zbilo u poznate tri osmice: uz osam sati rada, tražili su osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja.
Osamostaljenjem Hrvatske, Hrvatski sabor je 1996. godine 1. svibnja proglasio praznikom pod nazivom Blagdan rada. Službeni naziv blagdana 2001. godine promijenjen je u Praznik rada, kakav poznajemo i danas.
Ma kakav relikt komunizma?
Slavimo li i kako dvadesetak godina kasnije rad u Dubrovniku i hoće li ove godine nakon pandemijskih ograničenja zavonjati tradicionalni grah na otvorenom, raspitali smo se kod naših sugrađana, mlađih, ali i starijih koji pamte kako se nekad slavilo Praznik rada:
- U nas je proslava 1. maja zadnjih godina doživljava kao neka sramota. Ljudi zaziru od postavljanja bandijera ispred butiga, a javne ustanove pogotovo oklijevaju, iako je svima dužnost na državni praznik, a Praznik rada to jest, izvjesiti zastave da se dobro vide. Očito se, namjerno ili slučajno, zaboravilo da 1. maja nije nikakav relikt komunističke prošlosti, već simbol borbe za prava radnika još od nemira u Chicagu 1886. Moj nono je u Gružu imao malu tvornicu mobilije, čuvam njegovu fotografiju od prije sto godina. Nono se te daleke 1922. slikao s radnicima koji su radili pokućstvo, svi su za stol došli u vestitima i krovatama, okrenuo se janjić na ražnju, bila je prava festa za Praznik rada. A danas se tog dana ljudi srame, k'o da će netko u njih uprijet' prstom ako slave 1. maja, što nije nikako u redu. Krivi su tu ne samo političari, nego i sindikati koji bi se više trebali zauzeti za radnike. Ako je državni praznik, a ne pada za vikend, treba ga dostojno obilježit' i imat' neradni dan. U tome nema za mene ništa sporno – kaže nam gospar Rikard Rossetti, umirovljeni kapetan duge plovidbe i nekadašnji veleposlanik RH u Argentini. Rossetti je bez dlake na jeziku svoje mišljenje o marginalizaciji Praznika rada izrekao kao vijećnik DUSTRE u prošlom sazivu Gradskog vijeća, a od njega ne odstupa ni danas. Ljuti ga što se većina 'pravi luda' i jedva čeka da prođe 1. svibnja:
- Meni je to neshvatljivo. I jedan i drugi nono su mi bili obrtnici, ja sam iz radničke familije gdje se vazda cijenilo rad. U mene doma se oduvijek slavio Praznik rada, obilježavao ga je i mamin otac, od Plenkovića iz Starog grada. Božić i 1. maja za Rossettije su bile svetinje i nitko ih nikad nije povezivao s bilo kakvom ideologijom ili politikom – poručio je kapetan Rossetti.
Prvomajski mimohodi
Veliki pobornici proslave praznika koji je redovito pratila budnica 'Da nam živi živi rad!' oduvijek su bili i članovi dubrovačke Udruge ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota. U godinama prije pandemije redovito su organizirali urnebesne prvomajske mimohode Stradunom. Uz pratnju harmonike pjevali ode radu i marširali, a potom druženja nastavljali mezom na otočiću Supetru pred Cavtatom. Ove godine neće obnoviti tradiciju, no sjećanja su itekako živa:
- Da, na prvi maja bi prolazili preko Straduna kao pioniri maleni, nosili smo crvene marame i modre kape s bedžem udruge umjesto petokrake. Bili smo uvijek lijepo primljeni od sugrađana i stranaca koji bi nas pozdravljali i pljeskali prije nego bismo se ukrcali na brod za Supetar, tamo bi išli na radne akcije sadnje stabala...sad je Supetar u koncesiji pa nećemo ići tamo. A što se povorke preko Straduna tiče, mi smo udarili temelje, a na mlađima je da sad preuzmu, ako imaju volje, da se tradicija ne zaboravi. Mi smo udruga koja se sama financira, ne uzimamo nikakve donacije, nismo ničiji glasači i ne želimo nikome vraćati usluge. U 14 godina udruga je učinila dosta, upoznali smo cijelu Lijepu našu, ove godine smo za Praznik rada na Hvaru – otkrila nam je Nada Lasić Zanze, predsjednica Udruge ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota. Iako ih ove godine neće biti u Gradu, Zanze smatra da 1. svibnja treba obilježavati kako dolikuje internacionalnom prazniku:
- Mi se busamo u prsa da smo dio međunarodne zajednice, a kad to treba pokazati proslavom jednog ovakvog dana, javljaju se neki koji viču 'Za dom spremni' – negoduje sugovornica.
Prvomajske priredbe za građanstvo iz predratnih godina dobro još pamti Sulejman Muratović. Prvi voditelj i suosnivač Linđa, pedagog, koreograf, višegodišnji ravnatelj i umjetnički direktor dubrovačkog Folklornog ansambla smatra kako bi nekako trebalo oživjeti proslave 1. maja:
- To je međunarodni praznik, vrlo važan ako ga hoćete prepoznati. Rad oplemenjuje. Sjećam se prijeratnih proslava kad bi se na Stradunu okupile mase ljudi, nastupale bi klape, razni sastavi, Gradska glazba Dubrovnik i mi iz Linđa. Šteta je što se danas zaboravlja na grah i crvene karanfile, a Praznik rada nekad je na ovim prostorima bio strašno važan. O tome najbolje govori jedan stari vic iz BiH. Musliman Suljo se pitao kako to u katolika i pravoslavaca ima toliko svetaca i blagdana, a u njega doma samo dva, Kurban-bajram i 1. maj? Nažalost, ne vjerujem da će ikad više moći obnoviti slavlja u ondašnjem obliku. Mi u Linđu bavili smo se umjetnošću, nismo bili klasični radnici, ali smo svakako živjeli od svog rada, bez dotacija i donacija. Svuđe nas je bilo i bilo je posla za sve, kaže dobri duh Folklornog ansambla Linđo.
