U kakvom ozračju pravoslavni vjernici u Dubrovniku dočekuju Božić?
Pretpostavljam u istom kao i većina ostalih Dubrovčana. U iščekivanju dana kojim svake godine, evo već dva milenijuma, u vidu Božića oprisutnjujemo dan kada se Tvorac svijeta sa svojih nesagledivih visina, u obliku krhkog ljudskog bića, spustio u naš svijet kako bi nam prokrčio put do njegovog Nebeskog Carstva.
Također, dočekuju ga i sa žaljenjem, nadam se obostranim, što Božić ne proslavljamo zajedno s našom katoličkom braćom i sestrama. Ali i s nadom, nadam se obostranom, da će se to u najskorije vrijeme opet dogoditi. Jer podijeljena crkva je ranjena crkva, nedovršena. Jedan papa je, ne tako davno, govorio o dva plućna krila Europe – katoličkom i pravoslavnom. Nije da se ne može disati jednim plućnim krilom, ali se tako čovjek brzo zadiše, ne može potrčati ni dugo plesati. Gubi polet. Ne može živjeti kao čovjek, samo životari i preživljava.
Papa je bio u pravu: tek sa oba plućna krila može se disati punim plućima i trčati ususret životnim radostima. Tek jedna crkva, katolika i pravoslavnih, može se nadati da je na putu ispunjenja Isusove volje – “da svi budemo jedno”. Dotad možemo samo čežnjivo gledati prema nekom budućem jedinstvu, ali je mnogo bolje, a Bogu zasigurno milije, da na njemu aktivno radimo. Osim ako ne vjerujemo da Isus nije znao šta govori, te da nam je ovako razdijeljenima sasvim dobro, i da tako treba ostati. No, u tom slučaju potrudimo se smisliti dobar odgovor za svoje nečinjenje (ili čak zločinjenje) kad nas Gospod pozove k sebi.
Kakvi su običaji vjernika za pravoslavni Božić?
Pored crkvenih službi kojih je tih dana više nego obično, jedan od običaja je da se na Badnje veče u kuću ili u crkvu unosi badnjak (od grane hrasta) koji se potom loži. Ovaj običaj ima razna tumačenja, a jedno kaže da vatra badnjaka predstavlja vatru založenu u štali da se ogrije novorođeni Isus. Drugi običaj je da se poslije 40 dana posta, koji danom Božića prestaje, spremi svečana trpeza. A prije početka jela, ili još u crkvi, poslije Božićne liturgije, ljudi se jedni sa drugima “mirbože”, tj. od srca požele mir Božji jedni drugima i svijetu. Jer ako nemamo mir i ako aktivno ne radimo na njemu, onda od Isusa ništa nismo naučili. Takoreći, uzalud nam je dolazio.
Svake godine se u siječnju održava Osmina za jedinstvo kršćana. Gdje će biti ove godine?
Molitvena osmina (tj. osam dana molitve) za jedinstvo kršćana održava se otkad su kršćani (katolici, pravoslavni i protestanti) postali svjesni da njihova razdijeljenost Bogu nije ugodna, te da s treba zajednčki moliti da Crkva ponovo bude jedna kao što je toliko stoljeća i bila. Jer je sličnosti među nama (pogotovo katolicima i pravoslavnima) neuporedivo više, a razlika toliko malo, da nas ne bi smjele dalje razdvajati.
Ove godine će se molitvena osmina održati u Dubrovačkoj katedrali, na molitvi koju će predvoditi katolički biskup Roko Glasnović, dok će besjediti pravoslavni biskup Dimitrije Rađenović. A sljedeće godine bit će obrnuto, u pravoslavnoj crkvi molitvu će predvoditi pravoslavni, a besjedit će katolički biskup. I tako redom. Nadam se iskreno i ustrajno sve dok Gospod ne usliši naše molitve.
Jeste li se susreli s novim dubrovačkim biskupom mons. Rokom Glasnovićem?
Više puta. Ali to nisu bili službeni susreti, nego više srdačni, prijateljski razgovori. Razgovaramo o raznim problemima s kojima se susreću vjernici danas, spominjemo se mudrosti otaca drevne crkve i uopće prenosimo iskustva i nedoumice svojih zajednica. Bodrimo se međusobno da izdržimo i svoje poslanje obavljamo ozbiljno i odgovorno. Ali sve to činimo više kroz neformalnu komunikaciju i susrete u raznim prigodama.
S kakvim se problemima susreću pravoslavni vjernici u Dubrovniku?
Nisam siguran s kakvim se sve problemima susreću. Jasno je da imaju probleme kao i svi ostali, a ako imaju i nekih dodatnih, ja za njih uglavnom ne znam, mogu samo pretpostavljati. Dubrovčani su izgleda naučili nositi svoje muke šutljivo, teško ih povjeravaju drugima.
Vaša poruka vjernicima za Božić?
Poruka koju neumorno upućujem svojim vjernicima, ali i cijelom svijetu, je poruka mira. I to ne samo zato što sam ljudskom pameću došao do toga da je mir neusporedivo dragocjeniji od sukoba i rata, nego i zbog toga što smo poruku mira čuli izravnoo od Boga. Njegovi poklisari, anđeli, su u noći u kojoj se rađao Isus, prisutnim pastirima objavili da oni proslavljaju Boga pjevajući: “Slava Bogu na visini, na zemlji neka vlada mir, a među ljudima neka bude dobra volja”. Dakle, vladavina mira na zemlji je nešto što sam Bog želi.
Ali mi od Boga otpali često se o to oglušujemo, izazivajući nemire i ratove. Pritom sebe opravdavamo time da mi u stvari vodimo “sveti rat”. Međutim, nešto kao “sveti rat” ne postoji. Jer, samo je mir svet. I to upravo zato što dolazi od Boga (“Mir svoj dajem vam” – veli Isus). A sve što dolazi od Boga je sveto. Dok ratovi dolaze od ljudi, od njihove pohlepe i zlobe, isfrustriranosti i kompleksa. Kao i nezrelosti i nedoraslosti da konfliktne situacije razrešavaju mirnim putem, a nipošto ratom.
Zato Isus sasvim jasno poručuje da će “Božjim sinovima” (a ima li išta veličanstvenije od toga) nazvati mirotvorce, a ne ratne huškače ili ratne profitere. Treba li ovome išta dodati? Druga Božićna poruka je da je Isus došao među ljude da im služi, a ne da oni služe njemu (iako bi to bilo mnogo prirodnije). On ne dolazi da vlada (iako bi to lako mogao) nego da nam pokaže kako da u teškim trenucima ipak ostanemo ljudi, da se vladamo kao ljudi, makar nas to ponekad i skupo stajalo (kao i njega). Došao nam je pokazati da ne možemo do kraja biti ljudi a da ništa ne žrtvujemo.
Ali zasigurno nećemo biti ljudi ako sebi i svojim sebičnim ciljevima žrtvujemo druge. Bogu je ugodna žrtva tj. odricanje od naših slabosti, sebičnosti i pohlepe, a nerijetko i fizičke ili psihičke surovosti prema slabijem i nemoćnom. “Kad nahraniste gladnog, mene nahraniste” kaže Isus. “Kad odjenuste nagog, mene odjenuste”. Šta tu ima nejasno? Kad pomažemo slabima, nemoćnima, marginaliziranima ili potrebitima, pomažemo samom Isusu. On sam nam to kaže. Pa ako mu imalo vjerujemo, onda pomozimo svima kojima je pomoć potrebna. Jer to nije nemoguće, inače to Isus ne bi ni tražio od nas.
Budimo ljudi da bi nas Isus mogao nazvati svojom braćom. Ko bi mogao poželjeti išta više od toga?