Dolar i lira su hrpa papira, jer ja sam milioner, moja moneta je šira od svijeta jer ja sam milioner! Ovo sigurno zadnjih dana pjeva naš sugrađanin koji je osvojio dva milijuna kuna na Bingu. I koliko god mislite da je to rijetko, Dubrovnik je vidio svojih milijunaša još u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nećemo ovdje brojiti nekoliko Dubrovčana koji su na kvizovima poput Milijunaša osvojili vrtoglave iznose, jer tu se ipak trebalo malo više truditi, pokazati zavidno znanje i iskustvo, kako to već ide u novim vremenima. Ovoga puta prisjećamo se priča koje se prenose s koljena na koljeno, urbane su to legende koje znaju i mlade generacije kojima su roditelji prepričavali kazine i škerce tadašnjih milijunaša, oriđinala i bonvivana koji su svoje milijune spiskali na zabavu. Kako je jednom rekao problematični sportaš koji je dobivao novaca više nego ih je mogao potrošiti, a ipak je u tome bio super uspješan: 'Prvih sto milijuna potrošio sam na žene, zabavu, kocku i slično, a ostalo sam spiskao.'
Ipak najpoznatiji milijunaš od svih, iz prošlih vremena Grada je Boro Bogdanović zvani 'Boro milioner' koji je dvaput osvojio velike novce u Njemačkoj gdje je u sedamdesetima radio.
-Tadašnjih 240 tisuća njemačkih maraka Boro je osvojio na igri Toto, to je bilo čini mi se 1974. godine. I naravno, cijeli je Grad i znao, a i osjetio da je Boro dobio milijune. Jer se jelo, pilo, trumpalo i trošilo kao da ne postoji sutra, što je u tim godinama u gradu bilo posve normalno. - pričaju nam Pilari koji su Bora i njegove avanture dobro znali i pratili, pa ih i danas prepričavaju.
-Ma to su bili kazini! Boro i Ivo Labaš bili su nerazdvojni, baš dobri prijatelji. Boro je inače bio mehaničar u Tramvaju, današnjem Libertasu, u remizi. I kako je živio u Pilama gdje je ono zatvoreno dvorište u dumana, svi su sve znali, a i on je sve odmah objavio i najavio ludo razdoblje neprekidne zabave i ludovanja. Jer sve je to trebalo spiskat bogati, kako je došlo da tako u veselju i ode. Išlo se tako da bi se sjelo u taksi, pa vozi do Mostara na objed i onda taksijem natrag, a tamo je od ludila Ivo Labaš konobare gađao smotuljcima love, eto onako. Uzimale su se jedrilice, šibalo se po Gradu i van njega, kupio se bijeli vestit,... ma šou program!” - pričaju nam poznavatelji Borovih prilika, a kasnije i neprilika, koji su se još kao djeca nagledali škeraca od postojećih oriđinala, pa im Borova momentalna sreća nije bila neobična. Jer skromno se živjelo tad u gradu, skromno ali divno i uz svakodnevna čudesa koja su im priređivali ovdašnji oriđinali. Ivo Labaš, import-eksport manager Dubrovačkih trubadura, pica od skandala, samouvjereni i samozvani showman bio je Borov najbliži prijatelj i savršen dio ludog tandema koji je Borove milijune (i ne prvi put) znalački trošio.
-Ma priča je i da je Boro uzeo tri taksija, u jednomu se vozio on i društvo, u drugomu njegov štap, a u trećemu cilindar kojeg je nabavio. To je za njega bio i smijeh, a pomalo i ozbiljno gledanje na to kako negdje drugdje žive milijarderi. Dvjesto tisuća maraka tada je odgovaralo cifri od nekoliko milijuna, no sve je to bilo malo za Bora i negove planove.” - pričaju nam sa smijehom. No Boro je zapravo već i prije na nekoj lutriji dobio 30 tisuća njemačkih maraka, i to je brzinski pošlo, ali ovih dvjesto bio je merak kakvog se dotad ne sjećaju.
-A nije Boro bio prvi, prvi milijunaš bio je također Pilar, punog imena Slobodan Milošević ali zvali su ga Masle, bio je taksist, isto ga je cijeli Grad znao. I on je na lutriji, koja je bila, sjećaju se to stariji, preko puta Široke ulice, dobio Tristaća i to plavog! Ajme što je to bilo, a bile su to šezdesete godine, ma ludilo! A i taj Masle, i njemu je to bilo već drugi put da dobiva na lutriji!”
Tad se sedamdesetih godina između ostaloga izlazilo i u Dubrovčanima, pored hotela Imperial, možda najdraži hotel Libertas.
-Išli bi Boro i Ivo Labaš dole u Libertas i sad dolazilo se u velikom stilu. Na vratima su, bome, bili portiri, to je bio ono baš fini hotel koji je imao takve portire. I sad ulaze njih dvojica, otvara im portir vrata. I Ivo mu onako kao pravi milijarder dava smotak novčanica, malo ću reć' da je to kao da mu je dao današnjih tisuću kuna, ma kakvi, više je to bilo. Portir ostao u čudu, iskločaio oči, ne vjeruje što vidi, govori mu, ma ne mogu to uzet', to je previše, ma što vam je?! A govori mu Ivo: ma kad Boro može davat' milijune za sitnicu poput otvaranja vrata, mogu i ja! A što ćemo pričat' kakav je dalje bio izlazak, večere, ples, škerci, vožnje...”
Bilo je tu brojnih dogodovština, na njima se dalje nadođontavala priča, kako se kome činilo da je zabavnije, kako je i red, što je Boro i volio, neka se zna kako žive milijunaši, a nakon što je spiskao milijune, po drugi put, Boro se vratio svomu zanatu i ponovo radio kao mehaničar u garaži. Kako došlo, tako i pošlo, a pošlo u sreći, smijehu i zabavi, kako i treba. Eto, naš je sugrađanin ovih dana, sezonac u Luci Dubrovnik, podstanar, u mnogim Dubrovčanima izazvao da izgovore naglas onu 'Ima boga i pravde na svijetu!' Milijuni su došli u prave ruke, iako, iskreno govoreći, u Dubrovniku po ovim našim suludim cijenama, ni to nije bog zna što, ali čovjeka, a i sve ljude u gradu, baš kao u vrijeme Bora milionera, njegov dobitak jako veseli!