Dijagnoze psihičkih bolesti u stalnom su porastu, pa tako i poremećaji hranjenja. Ljudi se uslijed emocionalnih povreda u odnosima ili izgladnjuju ili prejedaju, što u ekstremnim slučajevima dovodi i do smrti.
Naš sugovornik na ovu temu, dr. medicine, specijalist psihijatar, psihoanalitičar Hrvoje Handl s Klinike za psihijatriju Sv. Ivan u Zagrebu, sa svojim timom niz godina istražuje i liječi uzroke i posljedice poremećaja hranjenja koji se sve češće pojavljuju i među hrvatskim stanovništvom.
- Po svojoj vokaciji sam najviše psihoterapeut, razgovaram s ljudima. Moja najuža struka su poremećaji hranjenja. Počeo sam se baviti ovim poremećajima na trećoj godini fakulteta, kad sam imao pacijenticu s anoreksijom. Kroz nju sam upoznao što znači imati anoreksiju i od onda se bavim ovim poremećajima. Ona je na kraju uspjela ostvariti svoj akademski cilj i ozdravila je od anoreksije - kaže liječnik s vrlo neobičnim životnim putem.
Bio je ulični pa kafanski svirač, a od sviranja je odustao kad se prestao slagati s programskom politikom benda koji se okrenuo ‘narodnjacima‘. Medicinu je upisao na nagovor majke, a glumu je upisao nakon što se oteo roditeljskom nadzoru. Bilo je to devedesetih godina. Diplomirao je na oba fakulteta.
Kao ulični i kafanski svirač živio je od 1984. do 2013., kad se ipak okrenuo medicini i psihijatriji, s fokusom na poremećaje hranjenja.
Koji je uzrok ovim poremećajima?
- Kad bih to znao, bio bih nobelovac. Ali temeljno i najvažnije je da proizlaze iz odnosa jer nitko nije dobio poremećaj sam od sebe. To su najčešće odnosi u kojima se događa da netko izgubi samopoštovanje. Recimo, tipična situacija u kojoj se može dobiti poremećaj prehrane ili izgubiti samopoštovanje jesu obitelji u kojima se glumi da je sve u redu. Svi se smješkaju i govore da sve štima, a zapravo užasno puno toga ne štima i dijete se brine. Dogodi se ljubavnica, ljubavnik, droga, psihička bolest, a sve se to prikriva, kao i osjećaji koji te situacije izazivaju. Takvo dijete onda pita što se događa jer se brine, a roditelji ne govore istinu i niječu osjećaj koji dijete u sebi ima.
- Tako dijete nauči da njegov osjećaj nije točan i prestaje vjerovati u sebe te gubi samopoštovanje. Naravno da ne treba reći sve, ali je važno misliti na dijete i poštivati njegov dobar osjećaj za situaciju i reći da se nešto događa i da će to odrasle osobe riješiti. Ako roditelji jesu odrasli.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika i ovdje.