Naši sugrađani Vas poznaju kao vrhunskog neurologa koji već dvadeset godina pomaže pacijentima iz cijele županije, ali i kao uglednog profesora na Sveučilištu u Dubrovniku. Kako je išao Vaš "medicinski" put te zašto ste se baš odlučili za neurologiju?
Moje dugogodišnje prijateljstvo s prim.dr. Joškom Glavićem te razvoj robotske neurorehabilitacije proteklih godina glavni su razlozi mog prelaska u zdravstvenu ustanovu Polikliniku Glavić koju iznimno cijenim. Time postajem član multidisciplinarnog tima koji vodi učinkovit neurorehabilitacijski program
-Rođen sam u Dubrovniku, gdje sam zavrišio osnovnu i srednju školu. Diplomirao sam na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1995. Nakon završenog dvogodišnjeg pripravničkog staža, radio sam u Domu zdravlja i Hitnoj medicinskoj pomoći u Dubrovniku. Od 1999. zaposlen sam na Odjelu neurologije OB Dubrovnik. 2003. završavam specijalizaciju iz neurologije na KBC „Rebro“, Zagreb. 2004. na KBC „Rebro“, Zagreb završavam edukaciju iz elektromioneurografije (EMNG). 2002.-2003. završavam Stručni poslijediplomski studij iz neurologije, a 2004.-2007. Znanstveni poslijediplomski studij „Biomedicina i zdravstvo“ na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2009. sam vanjski suradnik na Sveučilištu u Dubrovniku. 2012. doktorirao sam na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom: „Elektroneurografska procjena pouzdanosti Wormserovog i Phalenovog testa u dijagnostici sindroma karpalnoga tunela“. 2013. godine odlukom Povjerenstva MZRH postajem primarijus. Od 2015. sam naslovni docent za predmet neurologija na Sveučilištu u Dubrovniku. Od 2019. sam subspecijalist za neuromuskularne bolesti. Recenzent sam brojnih domaćih i inozemnih medicinskih časopisa. Kako je išao Vaš "medicinski" put, zašto ste se odlučili za neurologiju?
Neurologiju sam zavolio još na fakultetu. Bio sam fasciniran neurološkom propedeutikom, odnosno umijećem neurološkog pregleda pacijenta, koji rezultira točnom lokalizacijom oštećenja živčanog sustava. Privukao me taj misteriozni mozak čije brojne tajne tek trebaju biti otkrivene. To je ujedno i vrijeme tzv. „desetljeća mozga“, 1991.-2000. kada su odobrena ogromna sredstva u SAD-u s ciljem razvoja ovih neuroznanosti. Neurologija je tako postala najdinamičnija medicinska grana, a velikim otkrićima u području neuroznanosti, primjenjivim u praksi svjedočimo gotovo svake godine. Npr. na početku moje specijalizacije iz neurologije prije 20-ak godina terapijski se u liječenju moždanog udara koristio Aspirin i prevladavao je nihilistički stav. Razvojem neuroznanosti došlo je do primjene potpuno drugačije paradigme, kada moždani udar postaje akutno stanje koje treba što prije započeti liječiti, a za što na raspolaganju imamo efikasne metode trombolitičkog liječenja, pa čak i u stanovitim situacijama mogućnost mehaničke trombektomije, odnosno uklanjanja samog ugruška koji je začepio krvnu žilu mozga i doveo do moždanog udara. U tom periodu došlo je do značajnog razvoja dijagnostičkih metoda (magnetska rezonanca), ali i čitavog niza lijekova za liječenje različitih neuroloških bolesti kao što su multipla skleroza, epilepsija, Parkinsonova bolest, migrena, demencija itd. što je imalo za posljedicu značajan pad smrtnosti od moždanog udara te značajno poboljšanje kvalitete života za pacijente s različitim neurološkim bolestima. Te još jedna vrlo važna stvar jest što je sama medicina iznimno napredovala i u neurorehabilitaciji neuroloških bolesti i njihovih stanja. Obzirom na sve navedeno mladim kolegama na početku karijere preporučam odabir neurologije za specijalizaciju. Dugogodišnjim radom u OB Dubrovnik stekli ste iskustvo liječenja brojnih neuroloških bolesti kao i obavljanja detaljnih neuroloških pretraga.
Dugo vremena sam radio u OB Dubrovnik, 21 godinu. U tom periodu osim svakodnevnih neuroloških bolesti i poremećaja kao što su: glavobolje, vrtoglavice, moždani udari, rupture moždanih aneurizmi, Parkinsonova bolest, epilepsija, različiti bolni sindromi uslijed problema s kralježnicom, multipla skleroza, miastenija gravis, Guillain-Barreov sindrom, polineuropatije, različiti sindromi uslijed kompresije perifernih živaca na ekstremitetima, amiotrofična lateralna skleroza, sindrom nemirnih nogu itd., susretao sam se i dijagnosticirao brojne „rijetke“ neurološke bolesti. To je bilo moguće jer u 21. stoljeću svijet je globalno selo, moguće je slati uzorke za laboratorijske pretrage u specijalizirane laboratorije kako u RH tako i u inozemstvu, moguće je stupiti u kontakt s ekspertima u određenim medicinskim granama. Dijagnosticiranje ovakvih „rijetkih“ poremećaja godi liječnikovom egu i ispunjava ga zadovoljstvom zbog dobro obavljenog posla, iako učinkovite terapije za ove bolesti (najčešće nasljedne) na žalost nema. Svejedno, mišljenja sam da je i ovakva stanja važno dijagnosticirati zbog planiranja obitelji. Najčešće se pri tome radilo o bolestima poput: miotoničke distrofije, sindromu ukočene osobe, okulofaringealnoj mišićnoj distrofiji, hereditarnoj neuropatiji sa sklonošću kompresivnim kljenutima, Huntingtonovoj koreji, multiploj sistemskoj atrofiji, Wilsonovoj bolesti, spinocerebelarnoj ataksiji itd. Nakon 20-godišnjeg iskustva mogu zaključiti slijedeće, potvrđuje se staro medicinsko pravilo da je dobro uzeta anamneza (podatci dobiveni od strane pacijenta) 50 posto dijagnoze. Potrebno je razgovarati s pacijentima!
Što obuhvaća sami neurološki pregled te kada ga je potrebno napraviti?
-Sami neurološki pregled uključuje anamnezu i neurološki status. Temeljem neurološkog statusa će se utvrditi klinički znakovi oštećenja vidnog sustava, slušnog sustava, motorike i osjeta, ravnoteže i ostalo. Neurološki pregled je potreban u slučaju učestalih glavobolja, vrtoglavica, povraćanja, gubitka svijesti, poteškoća s vidom, otežanim govorom, gubitka snage, bolova ili trnaca u rukama i nogama, nestabilnog hoda te problema s ravnotežom te koordinacijom, bolova u kičmi i vratu, te pogoršanja postojećih simptoma. Ovisno o tome radi se potrebna neurološka i neuroradiološka obrada koja će se temeljiti na individualnom pristupu i bit će određena za svakog pojedinog pacijentima ovisno o njegovim simptomima i kliničkim znakovima bolesti.
Koje su indikacije odnosno najčešći simptomi za pretragu EMNG?
-Edukaciju iz elektromioneurografije (EMNG) sam završio 2004. u Referentnom centru za neuromuskularne bolesti KBC „Rebro“, Zagreb gdje sam imao sreće učiti od doajena ovog područja neurologije kao što su prof.dr.sc. Marija Žagar, prim.dr.sc. Zdravko Mitrović i prim.dr. Davorka Vranješ, koji su mi nesebično prenosili svoje znanje i iskustvo. EMNG je neurološka, dijagnostička metoda koja se sastoji od dvije komponente – elektromiografije (EMG) i elektroneurografije (ENG). EMG-om se registriraju mišićni potencijali upotrebom iglaste elektrode te dobijamo odgovor na slijedeća pitanja: je li mišić patološki promijenjen? Jesu li patološke promjene posljedica oštećenja mišića ili živca? Jesu li lokalizirane ili zahvaćaju više mišića? Je li proces aktivan ili ne, brzo ili sporoprogresivan. ENG je elektrofiziološka metoda koja je iznimno važna pri određivanju visine oštećenja živca. Temelji se na primjeni električne stimulacije perifernog živca. Najčešći razlozi za primjenom ove metode su: poremećaji osjeta na rukama i/ili nogama (trnjenje, mravinjanje, žarenje, gubitak osjeta), bolni sindromi (bolovi u vratu, bolovi u rukama, bolovi u leđima, išijas), gubitak mišićne mase (atrofija mišića), oslabljeni/ugašeni refleksi na ekstremitetima, umor, slabost, malaksalost, nepodnošenje napora. EMNG obrada prethodi odluci o potrebi dodatne neuroradiološke obrade (MSCT, MR). Ciljevi EMNG obrade su utvrđivanje dijagnoze, lokalizacija oštećenja, određivanje prikladne terapije (konzervativne, kirurške), klinička prognoza utvrđenog poremećaja. EMNG je „zlatni standard“ u dijagnostici različitih poremećaja perifernoga živčanog sustava i stoga ima široku primjenu u neurologiji. Na ovoj se metodi temelji, primjerice, dijagnosticiranje kompresivnih mononeuropatija (pritisnuće pojedinih živaca na rukama ili nogama) pa u skladu s time i odluka o vrsti liječenja (fizikalna terapija ili kirurško liječenje). Primjena ove dijagnostičke metode često čini nepotrebnom izvođenje različitih radioloških pretraga na koje se pacijenti upućuju. Primjerice, sindrom karpalnog tunela (trnjenje prva tri prsta šake, intezivnije noću) često se u praksi zamijeni sa smetnjama sa strane vratne kralježnice ili polineuropatija (žarenje, trnjenje stopala) sa smetnjama sa strane donjeg dijela kralježnice. EMNG-om se mogu dijagnosticirati brojni neurološki poremećaji kao što su: sindrom karpalnog tunela, kubitalnog tunela, Guyonovog kanala, peronealnog kanala, tarzalnog tunela, radikulopatije različite lokalizacije, oštećenje pleksusa, polineuropatije, miopatije, polimiozitis, bolest motoričkog neurona, miastenija gravis itd. Koje su indikacije za pretragu CD vratnih žila?
-Color Doppler ultrazvučni pregled krvnih žila vrata predstavlja i metodu prevencije moždanog udara, koji je značajan uzrok smrtnosti u RH, a osobito invalidnosti. Color Doppler ultrazvučni pregled krvnih žila vrata omogućuje neinvazivan prikaz krvnih žila vrata i analizu stijenke krvne žile te može uputiti na prisustvo aterosklerotskog plaka i suženje krvnih žila. Naime, kao i sve krvne žile, tako i krvne žile vrata tijekom života stare, dolazi do promjena na njihovoj stijenci, a s vremenom i suženja lumena. Značajna suženja lumena vratnih arterija remeti normalni protok krvi, a veliki plakovi mogu ulcerirati pri čemu dio plaka krvna struja otplavi u distalnije krvne žile, što dovodi do prekida cirkulacije te razvoja ishemijskog moždanog udara. Ova pretraga preporuča se svim bolesnicima koji imaju povećani rizik nastanka moždanog udara kao što su bolesnici s visokim tlakom, masnoćama, gihtom, pretile osobe, osobe visoke životne dobi, pušači, osobe čiji su članovi obitelji imali moždani udar itd. Osobito je važno napraviti ovu pretragu kod svih bolesnika koji su imali moždani udar ili tranzitornu ishemijsku ataku (neurološki ispad koji se spontano povukao tijekom 24 sata). Simptomi tranzitorne ishemijske atake mogu biti različiti: prolazne smetnje vida na jednom oku, slabost ili trnjenje jedne strane tijela, prolazne smetnje govora, nestabilnost, vrtoglavica itd. Ovisno o stupnju suženja krvnih žila vrata, određuje se odgovarajuće medikamentno ili kirurško liječenje.