Ime su joj davali po austrijskoj prijestolnici, njezina možda najpoznatija žrtva je atentator na Franza Ferdinanda Gavrilo Princip, tragovi su joj pronađeni i u egipatskim mumijama. Dubrovčani su je pripisivali vampirima, tema je brojnih dubrovačkih umjetnika, a riječ je o tuberkulozi. Upravo se tim oboljenjem u svom doktorskom radu bavio specijalist interne medicine, dubrovački kardiolog prim. dr. Antun Car koji je doktorirao na temi ”Tuberkuloza u dubrovačkom društvu od 1825. godine do sredine 20. stoljeća”. Kad je počeo raditi 1981./1982., svjedočio je brojnim slučajevima tuberkuloze u gradu, pamti da su to bile komplicirane tuberkuloze kakvih danas srećom nema. Uvijek ga je zanimala interna medicina pa i zarazne bolesti te je tako došao do ove teme. Objašnjava i odabir vremenskog okvira.
Pravila o stanovima u Dubrovniku
- Nestankom Republike, došla je prvo francuska uprava, a potom i Habsburška Monarhija, kad se javlja sve više tuberkuloze u gradu, paralelno sa slabljenjem ekonomske moći. Jako puno ljudi dolazi sa sela u Dubrovnik zbog zaduživanja, gubljenja zemlje, Grad se prenapučuje na malom prostoru, ulice su uske, stanovi problematični, stvaraju se svi uvjeti za razvoj tuberkuloze. Od 1850. u Europi, posebno u Velikoj Britaniji (Engleskoj i Walesu), a od 1870. i u SAD-u, dolazi do naglog pada slučajeva tuberkuloze odnosno pada smrtnosti. Mene je zanimalo je li to isto bilo u Dubrovniku te se ispostavilo da jest. Neki su veliki stručnjaci smatrali da je taj pad u svijetu bio posljedica rasta prirođene rezidencije na bacil tuberkuloze odnosno imunitet krda, drugi su smatrali da je sve rezultat poboljšanja socijalnih uvjeta i prehrane, nabraja dr. Car te nastavlja:
- Tek sredinom 20. stoljeća dolazi streptomicin, a pad tuberkuloze u svjetskim središtima nastupa prije dolaska lijeka i cjepiva. U Dubrovniku je pad očit nakon 1890., kad imamo oporavak dubrovačke privrede, poboljšanje trgovine i općenito kvalitete života. Bolja je prehrana,opskrba vodom i kanalizacijski uvjeti. Gradi se i nova dubrovačka bolnica 1888., prvi put s odjelom za zarazne bolesti, a to je 'osamica' ili 'osamnica'. Ja sam mislio da je to zbog 'osame' i izdvajanja pacijenta, nešto poput karantene, ali profesor Radošević smatra da je to zato što su u Austro-Ugarskoj odjel za zarazne ili tuberkulozne bolesnike nazivali 'odjelom broj osam' tako da je možda zato 'osamnica', ali nemamo sasvim utemeljenu potvrdu, objašnjava sugovornik.
Trebalo mu je četiri i pol godine za izradu doktorata, a koristio je Matične knjige Dubrovačke biskupije od 1825. do 1918., pratio je austrijske izvore, uspoređivao podatke tadašnjeg Dubrovnika s Dalmacijom i Cislajtanijom. Za doba između dva svjetska rata pratio je i godišnjake Kraljevine Jugoslavije, analizirao smrtnost Dubrovnika i Zetske banovine kojoj je tada grad administrativno pripadao, pa razdoblje NDH i kasnije druge Jugoslavije. Riječ je o nizu političkih sustava s posebnim zakonodavstvima.
- Posebno sam naglasio dva važna zakona, propis Ministarstva unutarnjih poslova Austro-Ugarske Monarhije iz 1902. u kojemu se prvi put definirao odnos prema tuberkuloznim bolesnicima, higijeni, dezinfekciji i pljuvačnicama. Označio sam to kao godinu prekretnicu, kad su u Dubrovniku krenule jake zdravstvene mjere. Druga velika prekretnica bio je zakon iz 1930. koji posebno govori o tuberkulozi, određuju se pregledi koje trebaju proći pacijenti, tko treba rendgensku sliku pluća, kad se organizira tuberkulozni dispanzer a kad sanatorij... Dubrovnik je, na primjer, 1914. imao vrlo važan pravilnik o odnosu prema stanovima: kako moraju biti prozračni i čisti, te imati barem 10 metara kubnih po glavi. Navode se i kazne u slučaju nepridržavanja tih mjera iako nema podataka je li itko kažnjen. Te se godine pravilnikom regulira i zadaća redara, propituje se ima li u stanovima bolesnika koji boluju od zaraznih bolesti ili u spavaonicama previše stanara, navodi dr. Car.
Godine 1920. Dubrovnik je dobio antituberkulozni dispanzer kao prvi dispanzer u Kraljevini, a 1921. dispanzer nabavlja dovoljan broj kreveta za posudbu.
- Imali ste puno obitelji koje su imale jedan krevet u kojima je spavalo pet, šest i više ljudi i obitelji koji uopće nisu imali krevet, ali su imali slučaj tuberkuloze pa im je antituberkulozni dispanzer posuđivao krevet s posteljinom i pljuvačnicama radi zaštite ukućana od zaraze, napominje dr. Car.
Kolap od arije i strah od kretanja
Industrijalizacija u Europi krajem 18. stoljeća dovela je dosta ljudi u gradove gdje nije bilo pravih uvjeta za život.
- Masa je tako došla u Beč pa se tuberkuloza neko vrijeme zvala ”Wiener Krankheit” odnosno ”bečka bolest”. Bio je i problem bečkog valcera, smatralo ga se suodgovornim za tuberkulozu jer se kod plesa diže prašina i ostvaruje bliski kontakt... Kasnije se utvrdilo da je u židovskim općinama u Beču bilo manje tuberkuloze jer nisu koristili metle, nego mokre krpe koje su sprječavale da bacil tuberkuloze završi u zraku. Također, jedno se vrijeme smatralo da je seksualno ponašanje žena odgovorno za tuberkulozu. Cijela je Europa u to doba govorila da je samozadovoljavanje problematično i da su ljudi koji ga primjenjuju blijedi, velikih podočnjaka i izgledaju 'tuberkulozno'. U Dubrovniku je vladala teorija da je tuberkuloza bolest koja se nasljeđuje po takozvanoj 'tankoj krvi'. U prvoj polovici 19. stoljeća, postojala je teorija da vampirski utjecaj čini oboljele blijedima, s podočnjacima i krvlju na usnicama. Iako je to bilo zbog iskašljavanja, a ne pijenja krvi, u narodu je to bio vampirski utjecaj.
Teorije i mašta nisu prestale bujati.
- Kraj 19. i početak 20. stoljeća Dubrovnik i dubrovačko društvo obilježava strah koji se zove 'kolap od arije', strah od svježeg zraka i kretanja. Vjerovalo se da ćete oboljeti ako puno svježeg zraka pustite u stan. Možda je to temelj današnjeg straha od propuha? Ljudi su u to vrijeme boravili doma u zatvorenom, nisu puno ventilirali. Jedan i drugi strah su bili presudni za razvitak tuberkuloze, dodaje dubrovački kardiolog.
U svijetu inače više od tuberkuloze umire muškaraca nego žena.
- U razdoblju od 1825. do 1918. smrtnost muškaraca je nešto veća od smrtnosti žena. Muškarci su bili izloženi teškom fizičkom poslu, pušili su puno jer se mislilo da nikotin ubija bacil tuberkuloze, a danas znamo da nikotin stvara predispoziciju za bolest. Nadalje, muškarci su tad češće bili po zatvorima, a nisu imali ni ženske spolne hormone koji utječu na zaštitu od bolesti, puno je tu imunoloških faktora. Tad se nije puno izlagalo suncu, a zimska dominacija tuberkuloze vezivala se uz sezonske oscilacije vitamina D. Danas u koronavirusu dajemo vitamin D iz istog razloga kao prije jer se smatralo da pomaže obrani organizma. Danas znamo da pomaže u obrani organizma jer povećava koncentracije faktora imunološke obrane. Ali, vitamin D u zimskim mjesecima naglo pada, a u 19. stoljeću nije bilo ni kupanja ni sunčanja, ali jest daleko više virusnih infekcija. I kod žena u generativnoj dobi, bez obzira na spolne hormone, možemo pratiti povećanu smrtnost zato što su puno radile, ali i rađale. Zanimljivo, žene sklone anemiji imale su lakše oblike bolesti, a danas znamo da bolja zasićenost željezom pogoduje uzročniku, pojašnjava dr. Car.
Najveća smrtnost u Dubrovniku zabilježena je između 1870. i 1890., paralelno s najtežom ekonomskom krizom.
- Od 1911. do 1913, u bolnici je svaki treći pacijent umro od tuberkuloze, između 1910. i 1920. svaki peti. No, stvarni brojevi vrlo su upitni, nema tu apsolutnih. Predio ispod Svete Marije najviše je bio zahvaćen tuberkulozom jer su ulice bile uske i male, sunce nije moglo dolaziti do bacila tuberkuloze. Gradnja nove gimnazije bila je posljedica toga što je, primjerice u samostanu Svete Marije, bilo jako puno slučajeva tuberkuloze. Profesori i učenici su se razbolijevali pa je Franjo Josip odobrio gradnju nove gimnazije, naše, već sada stare gimnazije na Taboru na osunčanom mjestu i s velikim prozorima, otkriva dr. Car.
Spominje se i problem Ploča i Gruža koji dugo nije bio asfaltiran, nije bilo vodovoda i kanalizacije te se točno navode gruške ulice posebno izložene tuberkulozi. Cijele familije umirale su i u samom Gradu, dok je u Konavlima bilo ljudi koji se uopće ne bi razboljeli.
O prosječnoj dobi oboljelih, doktor iznosi konkretne podatke.
- Tuberkuloza se u povijesti zove ”kradljivica ili kradljivac mladosti” jer je najviše pogađala ljude između 20. i 50. godine, u najaktivnijem razdoblju. Nakon Prvog svjetskog rata od tuberkuloze je umrlo mnogo žena koje su preuzele ulogu muškaraca poginulih po ratištima... Često me pitaju za odnos korona infekcije i tuberkuloze, to je isto kapljična infekcija, međutim, u koroni imate inkubaciju do dva tjedna, a ovdje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. I za koronu se preventivno daje vitamin D, govori dr. Car.
Načini liječenja
Liječenje tuberkuloze u 19. stoljeću bilo je identično liječenju u doba Dubrovačke Republike.
- Najviše su se koristili biljni pripravci i puštanje krvi, ljudi su se obraćali Bogu kroz votive, limene pločice od srebra u obliku pluća ili prsnog koša, posebno se molilo svetu Terezu Malenoga Isusa koja je bolovala od tuberkuloze. Tu su bila i posve opsolentna liječenja jajima crne kokoši s dodatkom katrana, oblozi od mišjeg izmeta stavljali su se na prsni koš... Sve je to tako trajalo od otkrića bacila tuberkuloze Roberta Kocha 1882. kad se liječnici okreću sanatorijskom liječenju, grade se sanatoriji, koristi se aeroterapija i helioterapija. Koch je otkrio lijek protiv tuberkuloze - tuberkulin 1890., a već ga je 1891. u dubrovačkoj bolnici davao dr. Jero Pugliesi jer je Zemaljski odbor iz Zadra odobrio korištenje lijeka, ali bez ikakvog učinka. Između 1910. i 1920. bilo je ”zlatno razdoblje” liječenja tuberkuloze u Dubrovniku i širom Europe. Ne zato što je bilo uspješno, nego zato što se doslovce liječilo solima zlata. navodi dr. Car.
Tijekom prve polovice 20. stoljeća puno se toga mijenja. Antituberkulozni dispanzer u Dubrovniku 1928. dobiva vlastiti rendgenski aparat, a bolnica ga dobiva 1906. Za dijagnozu tuberkuloze se 1919. određuje i ispljuvak, a liječenje tuberkuloze pneumotoraksom počinje 1924. Između dva svjetska rata dolazi do daljnjih iskoraka, a dr. Car za to 'krivi' Andriju Štampara koji je radio u tadašnjem Ministarstvu zdravstva Kraljevine Jugoslavije.
- Važan je i utjecaj takozvane Rockefellerove fondacije koja na ovom prostoru potiče sustavnu borbu protiv tuberkuloze: 1920. gradi se antituberkulozni dispanzer, 1921. dječje oporavilište na Lokrumu, a 1928. sanatorij ”Tiha” u Cavtatu, a iste je godine proširena "Morska kuća"... Po meni je presudan bio antituberkulozni dispanzer. U dječje oporavilište na Lokrumu dolazila su djeca iz cijele tadašnje Jugoslavije, ostala bi tri mjeseca u šumskoj školi, učiteljice bi ih podučavale i dobivali bi svjedodžbe. Takvo nešto prvi put je bilo organizirano u Londonu u Greenwichu 1907. Kućice na Lokrumu, pretvorene u ugostiteljske objekte, napravljene su po izvorniku kao tzv. "Döckerove barake", nastale krajem 19. stoljeća kao poljske bolnice gdje su živjela djeca na Lokrumu. Kućice imaju osnovne elemente sanatorijske gradnje: ravne krovove, velike prozore i verande jer je trebalo ući puno zraka u prostor da se osigura cirkulacija. To je 1942. divno bio zamislio veliki arhitekt Nikola Dobrović, jer je na mjestu stare bolnice trebala biti izgrađena nova. No, nakon Drugog svjetskog rata odlučeno je da se bolnica gradi na Lapadu iako se 1930-ih razmišljalo da njemački investitor izgradi bolnicu u Lapadu i da se napusti ova bolnica. Dobrović razmišlja o promjeni strukture bolnice, pazi kako sunce dolazi, kakav je vjetar, odnos sjevera i juga, bure... "Morska kuća", građena od 1925. do 1928., imala je veće prozore nego ostatak bolnice.
Doktora je najviše dojmila organizacija borbe protiv tuberkuloze u Dubrovniku između dva svjetska rata. Liječnici u to doba davali veliki doprinos i kroz pisanje u tadašnjim tiskovinama.
- Među najaktivnijim liječnicima tad je bio dr. Đuro (Gjuro) Orlić, prvi primarius voditelj Plućnog odjela pa tako i „Morske kuće“, a bili su tu i doktor Poljanić, Smolčić... "Morska kuća", specijalizirana ustanova u Dubrovniku za liječenje tuberkuloze, danas više ne postoji u okviru Kampusa, tamo je bio plućni odjel kad sam ja počeo raditi. Liječili su pacijente kao i svi drugi u svijetu: zrakom i suncem… U drugim dijelovima Hrvatske i svijeta davala se i serumska terapija, točnije serumi od koza jer se smatralo da koza ne može oboljeti od tuberkuloze pa su onda provocirali stvaranje antitijela. U Dubrovniku to nije bila praksa, barem koliko sam ja vidio. Provodio se pneumotoraks, davale su se soli zlata i tuberkulin, čak i kad bi se vidjelo da ništa ne pomaže. Također, visokokalorična hrana i mirovanje bili su temelj liječenja tuberkuloze početkom 20. stoljeća, tako se poticala obrana organizma, veli dr. Car.
Upozorava dr. Car da tuberkuloza nije nestala. Posljednjih godina oko 2 milijuna ljudi godišnje umre od tuberkuloze u svijetu. Njih 1,7 milijun od 'čiste' tuberkuloze, a 300 tisuća slučajeva je kombinacija AIDS-a i tuberkuloze. Zahvaljujući dr. Caru, povijest dubrovačke borbe s TBC-om ne može progutati zaborav.