- I kao svećeniku i kao vjerniku Uskrs je najvažnija svetkovina, tu se očituje ono nezamislivo, život vječni, uskrsnuće – kaže don Jure Paponja, župni vikar u Župi Svete Obitelji u Novoj Mokošici o najvećem kršćanskom blagdanu:
- Ne pitam se toliko što će Uskrs značiti za mene poslije moje smrti, važnije mi je što Isusovo uskrsnuće znači za moj život u ovom trenutku. To zahtjeva da sagledam moj odnos s Kristom. Uskrsnuće je ogromna Kristova prisutnost sada. On je tu, živ je. Kao i prije dvije tisuće godina kad je bio s učenicima u trenutku uskrsnuća. Osjećam njegovu prisutnost pogotovo u liturgiji, u vremenu Velikog Tjedna sve je ispunjeno zajedništvom s njime – kaže don Jure.
Zaređen je lani u lipnju pa mu je ovo prvi Uskrs kao svećeniku.
Među župnim aktivnostima u blagdanskom vremenu posebno ističe posjete bolesnicima ‘onima koji su najpotrebniji uskrsloga Krista koji im dolazi kroz sakramente ispovijedi, pričesti, bolesničkog pomazanja‘.
Ovom mladom svećeniku donositi uskrslog Krista kroz sakramente u domove bolesnih i nemoćnih velika je radost jer ‘na taj način služim njemu i onima kojima me on šalje‘. Prisjeća se Uskrsa iz djetinjstva u Gabela polju, odakle je rodom, kada je na sve, pa i taj blagdan, gledao dječjim očima i nije razumio njegovu dubinu.
Ljubljenje Križa
- Kao djetetu su mi se u sjećanje urezali vanjski znakovi pobožnosti. Konkretno, na Cvjetnicu kada bi sva djeca, a bilo nas je puno u župi, sjela ispred oltara. Pa maslinove grančice, palme, ustajanje ujutro i uzbuđenje, umivanje u cvijeću, a dan prije skupljanje cvijeća. Kad bi se na misi čitala i pjevala Muka Kristova, nama djeci je bila lijepa ali znala je biti duga. Kad bi nas svećenik okupio oko oltara, a u crkvi svi okupljeni, roditelji, rodbina koju nismo dugo vidjeli, prijatelji, osjećao si da se događa baš nešto veliko. Na primjer ljubljenje Križa, to je neizbrisivo! Vanjski čin koji se ne razumije u dubini ali izvana ostavlja velik trag, potresenost. Naravno, pinca, pisanice, toliko puta izlupaš jaje pa se posvađaš tko će ga takvog pojesti. Bilo je zanimljivo to iščekivanje, popiti sok, uzeti kolač po povratku s vazmenog bdijenja. Na Uskrs bi uvijek bila misa u tri sata popodne nakon koje bi svećenik dijelio čokolade djeci. Kao stariji shvatio sam da ne mogu ostati samo na izvanjskim znakovima Uskrsa, tada nema doživljaja prisutnosti i snage uskrslog Krista. Primjećujem da neki ljudi ostanu samo na tom, no ako tako ostane, prazno je. Čovjek treba tražiti dublji smisao Uskrsa. Što su mi kao djetetu bili vanjski znakovi, danas su mi unutarnji: priprema, ispovijed, sakramenti – kaže don Jure.
Na pitanje što danas vjernicima znači Kristovo uskrsnuće, gubi li se doticaj sa stvarnim značenjem najvažnijeg kršćanskog blagdana, odgovara:
- Primjećujem da dio vjernika i dalje doživljava ovaj blagdan tradicionalno, kolači i pisanice. Vidim da će s vremenom to polako nestajati jer tradicija može živjeti onoliko koliko je jaka vjera, tradicija je zapravo izričaj onog unutrašnjeg, duhovnog. I korona je ‘prodrmala‘ razmišljanje, ljudi su primijetili da je ogromna razlika između tradicionalnog i iskustvenog, doći na svetu misu, susresti se s Kristom u sakramentima, u zajedništvu. Zanimljivo je istraživanje u Americi provela katolička crkva. Primijetili su da se dio vjernika poslije korone nije vraćao u crkve, a kad su ih pitali zbog čega, odgovorili su da nisu primijetili nikakvu razliku kad su išli i sad kad ne idu. To je pokazatelj da dio vjernika nikad nije doživio osobni susret s Kristom, već su kulturološki naslijedili od roditelja, sve svode na vanjske običaje. Ali dio vjernika stvarno susretne Gospodina, zadrže oni i vanjske znakove, ali s ispravnim shvaćanjem jer glavni je susret s Kristom, sve ostalo proizlazi iz toga.
Skromno je dobro
Župa Svete Obitelji u kojoj je na službi župnog vikara među najmlađim je i najvećim gradskim župama. U kakvom ozračju se u tom najmnogoljudnijem naselju dočekuje Uskrs?
- Mokošica je kao župa zanimljiva, nema groblje ni crkvu, ona je preuređeni prostor. S te strane je moderna gradska župa koja nosi pečat svog vremena. Nema svoju pravu tradiciju, nije kao seoske župe koje postoje 300 godina, gdje se sve radi isto kao davnih dana. Neke župe znaju biti previše opterećene tradicijama. Drago mi je što ovdje nije sve previše podložno vanjskim obilježjima, poput onoga kuda mora ići procesija. U tom smislu naša župa slobodno dočekuje uskrsnuće.
Don Jure savjetuje vjernicima kako na pravi način dočekati Uskrs.
- Prvo bih preporučio dobru pripremu za sakrament svete ispovijedi, susret s Kristom uskrslim, pogotovo onima koji su se navikli ispovijedati samo za blagdane. Jer bit uskrsnuća je i pobjeda nad grijehom koja daje čovjeku snagu da se promijeni i na neki način ozdravi. Svaki put kad čovjek iskreno pristupi ispovijedi Isus u njemu nešto zacijeli. Na srcu mi je baš ta pomirba s Bogom, ali i bližnjima. Trenuci Uskrsa znaju biti emocionalno napeti i teški, pogotovo ako su narušeni međuljudski odnosi. Krist je iznad svega došao spasiti međuljudske odnose i to je, uz odnos s Bogom, u hijerarhiji prioriteta na vrhu. Snaga uskrsnuća je i u obnovi ‘mrtvih‘ odnosa među ljudima. Uz susret s njime u Euharistiji i slušanje Muke i mi imamo udio u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Krist nije uništio našu patnju ali joj je dao smisao, po našim patnjama netko se spašava. U konačnici, tu je i proslava u obitelji. Domaćicama ili domaćinima koji pripremaju objed bih poručio da se ne opterećuju količinom kolača koje će napeći, hoće li biti dovoljno hrane. To zna biti iscrpljujuće, a skromno je dobro. Puno je važnije da skroman ne bude pristup sakramentima i susret s Kristom u liturgiji.