Među dvadesetak tisuća Ukrajinaca koji su spas od ratnih strahota pronašli u Hrvatskoj su i Olena Komashko s kćerkom Anastasijom i sinom Oleksandrom, 11-godišnjim blizancima s kojima je utočište našla u Dubrovniku. Majčina briga još je i veća jer su oboje njezine djece osobe s invaliditetom kojima su oko terapije nesebično pomogli u Poliklinici Glavić:
Na robotskoj rehabilitaciji
Saša i Nastja, kako ih majka odmilja zove, prolaze rehabilitaciju s najmodernijim na najmodernijim robotskim uređajima, a u Poliklinici su ostali zatečeni pozivom iz Dubrovačkog jer su se, kažu, iskreno nadali da će sve ostati daleko od očiju javnosti, kao i mnoge druge humanitarne priče u koje su uključeni:
- Kako se u našoj Poliklinici u Zagrebu rehabilitira jedan pacijent iz Ukrajine, njegova prevoditeljica nam je ukazala na tragičnu sudbinu majke dvoje blizanaca koji boluju od cerebralne paralize. Djevojčica je u invalidskim kolicima, a dječak ima jako otežano kretanje. Potaknuti time da su ostali bez svog doma i oca koji je na ratištu, ali i bez ikakve rehabilitacije koja im je neophodno potrebna barem za održavanje trenutačnog stanja, odmah smo ponudili da krenu s robotskom neurorehabilitacijom u našem centru u Dubrovniku. Cilj nam je bio da prvi put probaju rehabilitaciju na najmodernijim robotskim uređajima te u Dubrovniku barem na tren zaborave na tragičnu sudbinu koju trenutno žive. Iskreno se nadamo da nećemo samo održavati njihovo stanje ovakvim, već da ćemo uz pomoć robotske rehabilitacije djecu uspjeti učiniti samostalnijom i pomoći im poboljšati pokretljivost. Nadam se da će i ova obitelj pamtiti naš grad po velikom srcu ljudi koji su omogućili majci i djeci boravak, toplinu i ljubav, a nadamo se i po poboljšanju zdravstvenog stanja - rekla nam je Ana Vatović iz Poliklinike Glavić.
Smještaj za Olenu i blizance osiguran je inače posredstvom dubrovačkih humanitarnih aktivista, a tako smo ih i mi pronašli. Olena je socijalni pedagog za djecu, a obitelj je živjela u selu Fereskoten, četrdesetak kilometara od Kijeva. Rat je ostavio neizbrisiv trag na njezinu obitelj, kaže nam Olena:
Smještaj za ratnu siročad
- Suprug, ja i blizanci, dječak Saša i djevojčica Nastja, u rodnoj smo Ukrajini živjeli jako dobro i sve imali: i posao i auta, a nakon agresije nije nam ostalo ništa! Morali smo pobjeći. Iz Fereskotena smo krenuli 24. veljače u 9 ujutro a već navečer su nas zasuli rafalima. Selo je okupirano i hvala Bogu da smo izašli jer bismo teško preživjeli. Moja Nastja ima epilepsiju i prima lijekove, a tamo nije bio mogućnosti odlaska liječniku, nije bilo ni svjetla ni plina. Prvo smo otišli za Mađarsku i tu ostali dva tjedna, a potom došli u Hrvatsku. Imali smo puno prijatelja, ali je sve razrušeno, neki su nestali ili poginuli, neki ranjeni. Strašno mi nedostaju ali, nažalost, to je naša nova realnost. U državi je jako mnogo djece ostalo bez roditelja. Tri dana smo proveli u Zakarpatju pod raketama i zračnim uzbunama, no nismo mogli u sklonište jer Nastja ima epilepsiju. Prije napuštanja Ukrajine išli smo u Centar za rehabilitaciju djece u Kijev. Međutim, slični su centri već preuređeni i prenamijenjeni za djecu-ratnu siročad koja su ostala bez roditelja. Mnogima treba psihološka pomoć. Osobno poznajem direktoricu tog centra i sve mi je ispričala, tako da znam kako tu djecu šalju u brojne europske zemlje, npr. Poljsku ili Hrvatsku.
Olena unatoč svim nedaćama ne odustaje. Jaka je kod nje volja i urođena borbenost, odlučna se do kraja boriti za svoju djecu i njegovati ih. Otkriva nam kako doma obiteljska kuća nije stradala ali je temeljito opljačkana:
Kad se pokvari auto...
- Oko nas su stradala sva sela, a naše, koje je zapravo vikendaško naselje, hvala Bogu nije. Naime, u naselju su ulice uske i vjerojatno zbog toga tu nisu mogli doći i proći nikakvom vojnom tehnikom, posebno ne tenkovima. To je naselje zrakoplovne kompanije koja je tu dijelila parcele za izgradnju vikendica - priča nam Ukrajinka:
-Moj suprug je pravnik i premda je kao otac djece s invaliditetom imao pravo napustiti zemlju, ostao je u Kijevu. I dalje tamo radi i pomaže Ukrajini. Hvala Bogu, imam auto, inače bez njega ne bih mogla nigdje. Nakon dva tjedna u Mađarskoj, kad smo shvatili da rat u Ukrajini neće tako brzo završiti i da nema ništa od brzog povratka u domovinu, odlučili smo ići dalje. Mađarski jezik je jako težak te smo odlučili ići u Hrvatsku kao najbližu zemlju, ovdje smo od 15. ožujka. Jedna mađarska volonterka našla nam je smještaj u Zagrebu. Bio je to jako mali stan u kojem smo bili tri tjedna kad su nam, ponovno volonteri, u Samoboru pronašli veći stan, što nam je bilo puno bolje. Tamo živimo, a ovdje smo došli na liječenje nakon što su nam volonteri omogućili kontakt s Poliklinikom Glavić kojoj sam beskrajno zahvalna. Cijela ekipa te poliklinike izašla nam je ususret i cjelokupno liječenje ovdje nam je besplatno. Bit ćemo tu mjesec dana, a potom idemo u Split te liječenje nastavljamo u Zagrebu. Istina je da bi nam bilo najjednostavnije liječiti se u Zagrebu, ali su tamo već svi termini bili rezervirani i nije bilo mjesta te su nam pronašli mogućnost liječenja u Dubrovniku gdje nam doista svi pomažu: i obični ljudi i volonteri.
Primjer je i nezgodna situacija kad mi se pokvarilo osobno vozilo, popravak i rezervni dijelovi su jako skupi, sveukupno je koštalo oko 3.000 eura, što je za nas bilo jako puno. Ali, svi su se udružili da nam pomognu: i obični ljudi i vlasnik stana su skupili novac tako da smo mogli popraviti auto. A terapija i sve ostalo je skupo, ali su nam omogućili sve besplatno, što jednostavno nazivam čudom.
