Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije milijardu ljudi ima mentalni poremećaj i svatko može biti pogođen. Globalno, jedno od sedmero djece u dobi od 10 do 19 godina ima mentalni poremećaj, piše na web stranici Zavoda za javno zdravstvo.
O važnosti mentalnog zdravlja za cjelokupno zdravlje sve češće se govori, sve više je programa zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja, no realno je još dosta posla oko destigmatizacije mentalnih poteškoća. Ključno je prihvaćanje i bezrezervna podrška zajednice osobama s takvim iskustvom, te omogućavanje njima i njihovim najbližima potrebnu pomoć jer svaki čovjek ima pravo na kvalitetan život.
Svaki četvrti građanin u Europi može imati tijekom života problem s mentalnim zdravljem, kaže struka ali i naglašava kako stavove i vjerovanja da se ljudi ne mogu oporaviti treba mijenjati jer su prepreka njihovom oporavku koji je itekako moguć.
Ako netko za vas navija...
Stoga je bitno govoriti javno o mentalnom zdravlju. A kada to rade ljudi koji su se nosili ili se nose s nekim oblikom mentalnog poremećaja, potrebna je velika hrabrost.
Marina Vidović iz splitske Udruge ‘Feniks‘ koja je imala problem s mentalnim zdravljem, nema problem s tim. Prošla je edukacije o tome kako iskustvo bolesti i liječenja na psihijatriji iskoristiti kao alat za pomoć drugima. Na pitanje je li govoriti o problemu s kojim se osoba suoči ujedno korak prema iscjeljenju, odgovara:
- To je šesti korak jer podrazumijeva da ste se vi sami već pogledali u ogledalo i sebi rekli ‘OK, možda imam tu i tu dijagnozu, ali moj život nije gotov‘. Ljudi tada prestanu vjerovati da zaslužuju ljubav, karijeru, sanjati snove... Ta autostigma kad obolite i kad vam liječnik kaže ‘imate doživotnu bolest‘, što je je pogrešan pristup jer to ne mora značiti, vama život nekako stane. Osjećate da ste živi, ali niste to više vi. Ne možete vjerovati svojim osjećajima, mislima jer imate određene simptome. Jako važna je tada podrška obitelji i struke koja je optimistična i vjeruje u oporavak. Jer kad ste vi u mraku, oni su ti koji trebaju tu biti za vas. Ne možete sami kad vam je jako teško. Ali ako netko za vas navija, o čemu god se radilo, pa tako i ovoj bolesti, šanse za oporavak i kvalitetan život su mnogo veće. Moje iskustvo i iskustvo ljudi koje sam imala čast upoznati je da čovjek i sa šizofrenijom i bilo kojom bolešću, može živjeti predivan živo – kaže Vidović pa nastavlja:
- Stigma je i dalje jako velika kad je mentalno zdravlje u pitanju, čak i unutar struke, ali još veća u zajednici. Super je da poznati ljudi pričaju iskreno o tome, što je hrabri iskorak. Moje osobno iskustvo potvrđuje da, kad otvoreno počnete pričati o svojim problemima, objektivno imate negativne posljedice i u svojoj obitelji, na radnom mjestu, dijete u školi prozivaju jer se njegova mama liječi na psihijatriji. Govoriti o tome je jako važno ali to nosi određeni teret i posljedice ali ja sam tvrdoglava, smatrala sam to uistinu nepravednim.
To je jedini način da se razbiju predrasude jer ‘treba vidjeti čovjeka, a ne dijagnozu‘.
- Bolujem od bipolarnog poremećaja već 16 godina ali to je samo jedan dio mene. Svašta nešto drugo radim, rado govorim, lijepo plešem, slikam. Ali kad kažete ‘psihijatrija‘, kao da ljudi više ne vide čovjeka nego one iz crne kronike. Puno je češće da će čovjek s nekim ozbiljnim mentalnim oboljenjem biti žrtva nasilja, nego što će biti počinitelj – govori Vidović o predrasudama. Udrugu ‘Feniks‘ osnovale su osobe s mentalnim poteškoćama, kao podršku i pomoć ‘ideja je bila da takvim ljudima pružimo ono što u sustavu nedostaje ili se ne može pružiti‘. Organiziraju radno-okupacijske radionice, druženja, festivale, grupe uzajamne podrške...
Sekundarni pacijenti
U Dubrovniku se održava trodnevna radionica kroz projekt ‘Prospect‘, koja je na jedno mjesto okupila struku, osobe s iskustvom mentalnih poteškoća kao i njihove obitelji i prijatelje. Davorka Vukadin koja u udruzi ‘Svitanje‘ vodi grupu podrške obitelji istaknula je s čime se sve nose obitelji čiji član ima mentalne poteškoće:
- Kod nas članova obitelji najvažnije je krenuti od toga da definiramo problem. Mnogi uopće nemaju fokus na sebi. Njihov jedini fokus je kako je nositi se s dijagnozom, kako je nositi se s tim dijelom svojih života i dosta često su članovi obitelji zablokirani u tome, nemaju vlastiti život. Naša je namjera pokušati svratiti pozornost i na taj dio života jer se nerijetko događa da i članovi obitelji postanu sekundarni pacijenti – kaže Vukadin pa spominje da članovi obitelji probaju napraviti svojevrsnu retrospektivu svog života kako bi vidjeli koliko je na njih utjecao dolazak mentalne bolesti u njihovu obitelj u određenom životnom trenutku.
- Nerijetko će shvatiti da to nije toliko dominirao njihovim životom i da je bilo nekih puno težih situacija gdje su se emotivno osjećali puno lošije. Također, jedan od modula koje mi radimo jest kako se nositi s gubitkom i tugom. Neki članovi obitelji bez obzira na to kad se taj životni trenutak dogodio, nisu taj dio tuge i gubitka sa sobom razriješili, nose ga cijeli život, što nije dobro za njih. Nije dobro ni za osobe s iskustvom koje jako dobro prepoznaju to u nama članovima obitelji i onda sebi dosta često to komentiraju kao da smo mi s njima razočarani. To je krug koji se vrti unedogled i treba ga prekinuti tako da otvoreno razgovaramo u atmosferi gdje se osjećamo sigurno. Mi radimo kao ‘peer to peer‘ podrška, znači ‘isti s istim‘. Ja i vi imamo isti problem i puno nam je jednostavnije o tome razgovarati međusobno nego s nekim tko takve situacije ne proživljava – kaže sugovornica i dodaje:
- Problemi s mentalnim zdravljem ne zahvaćaju samo dio gdje se vi nosite s dijagnozom nego i većinu aspekata naših života. Članica sam ‘Svitanja‘ samom činjenicom što moj brat ima dijagnozu šizofrenije. U ‘Svitanje‘ ide u dnevni centar gdje se okupljaju, imaju radionice i ‘Svitanje‘ smatram njihovim drugim domom. Vidim koliko mu to znači i nedostaje u trenutcima kad iz određenih razloga tamo ne pođe. Prije dvije godine i sama sam osjetila potrebu uključiti se, našla sam se pred zidom s pitanjem ‘gdje sam ja i kakav je sad to moj život‘ jer, nažalost, imam i brata koji je od rođenja u kolicima i mora se mentalno nositi s problemima. Željela sam se uključiti u aktivnosti koje će mi pomoći posložiti stvari u mom životu malo bolje i na tome sam jako zahvalna – iskreno će Davorka Vukadin o angažmanu u udruzi.
Ono što treba iznova ponavljati jest da se ljudi mogu oporaviti od mentalnih poteškoća. Potrebna je nada u oporavak i spremnost osobe da krene u proces oporavka, ističe struka. A oporavak jest proces. Sve kreće od toga da pacijent razumije kako ima problem i da je odlučan oporaviti se, a uz pomoć stručnjaka ne bi smjela izostati bezrezervna podrška i shvaćanje društva u cjelini.