Danas se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, koji iznova podsjeća kako je nužno osigurati svijet u kojem će, svi oni koji se nose s određenim teškoćama, moći ostvariti svoj puni potencijal, biti uključeni u društvo, društvo prihvaćanja bez predrasuda.
- Situacija je bolja nego prije 10 godina, a sigurno bolja nego prije 30 godina. Ali da bi trebala biti još bolja, trebala bi – kaže sugrađanin Davor Novevski osvrnuvši se na položaj osoba s invaliditetom u društvu. Pitamo ga i koliko dobro je Dubrovnik prilagođen osobama s invaliditetom jer činjenica je da je još uvijek previše neprilagođenih prilaza i ulaza, prepreka i barijera koje otežavaju svakodnevni život invalidnim osobama. Davor se susretao i susreće s takvim problemima, ali jednog izdvaja posebno.
- Trebao sam biti jedan od predavača na događaju kojeg je Dura organizirala u Lazaretima. Sve je bilo dogovoreno i onda sam otkrio da ne mogu sudjelovati zbog stepenica i lifta za invalide koji ne radi. To mi je baš bilo neugodno iznenađenje. Pisao sam o tome, obećali su da će riješiti. Treba im već preko dvije, tri godine da ga poprave. To je nebriga, ništa drugo. Jednostavno ne koristi ga dovoljno ljudi da bi njih bilo briga. Pripremiš se za događaj i ne možeš sudjelovati, ne zato što nisi dovoljno dobar ili te oni ne žele, nego zato što nemaš pristup prostoru. Zatekne te takva situacija – iskreno će ovaj mladi književnik.
Je li društvo zakazalo po pitanju tolerancije i suživota s različitostima?
- Neke stvari se mogu urediti zakonom i kaznama ali ostavljanje auta na mjestima ili prolazima za invalide, nema tog zakona koji će to urediti. To je više pitanje svijesti ljudi. To su male stvari koje se događaju svaki dan, a tada bi netko sebi trebao reći 'aha neću tu ostavit auto zato što će to nekome pokvariti dan' ili 'neću ostavit auto na mjestu za invalide jer to mjesto je tu s razlogom'. Ne možete imati policiju koja će samo ići okolo i kažnjavati one koji parkiraju na mjestu za invalide. To je individualno, svaki čovjek treba to riješiti sam sa sobom – kaže Novevski pa podsjeća kako su 'barijere u našim glavama i na slabo pristupačnim cestama'. Na pitanje jesu li ljudi svijesni potreba drugih odgovara:
- Najpopularnije bi bilo reći da nismo kao društvo evoluirali na tom planu, ali mislim da čak i jesmo. Naravno, trebalo bi bolje. Dosta je i na osobama s invaliditetom da se sami 'bore' za sebe, da budu glasni. Pogotovo je na udrugama osoba s invaliditetom da ne budu tu samo 'figure radi', nego da stvarno rade po tom pitanju, da se bune, da se bore. Na meni je recimo da pišem, da sam rušim stereotipe i to ne nekim posebnim akcijama nego čisto svojim životom i svojim odnosom prema ljudima oko sebe, odnosom prema svojim obavezama. Džaba vi izdavali deklaracije i nacrte zakona i slično, ako je to mrtvo slovo na papiru, ako nitko ne živi to što piše. A ima fenomenalnih ljudi oko nas koji stvarno žive to što na tim papirima piše.
Davorov blog o putovanjima je u zadnje vrijeme 'na spavanju' zbog pandemije a i 'interesi su mu raspršeni'. Bit će moderator rasprave posvećene akademskim uspjesima osoba s invaliditetom i to ga trenutno zaokuplja. Rasprava će se održati online, iako bi mu bilo ljepše 8. prosinca se okupiti na dubrovačkom Sveučilištu. Autor romana ‘Teorija sjene’ te zbirke pripovijetki ‘Ravno do dna’ otkriva nam i kako će uskoro treća knjiga odnosno roman, kako kaže, iz osobnijeg kuta.
- Sve ovisi i o financijama i epidemiološkoj situaciji, puno je tih 'ako', ali nadam se u prvom dijelu iduće godine da će biti. Roman će biti s dosta autobiografskih elemenata, neka moja ispovijest, vezano uz život i invaliditet. O tome sam izbjegavao šire pisati, ali ovaj put sam rekao 'to stoji u meni neko vrijeme i moram to staviti na papir'. I stavio sam, kakvog će odjeka imati ne znam, ali bio sam sebi dužan to napisati. Rukopis je gotov, sve intervencije na njemu su gotove, sad tražim financije i način da to izdam – kaže nam Davor Novevski i dodaje:
- Postoje ljudi koji ne mogu raditi, za njih trebaju postojati programi i postoje, ali ne mislim da bi grad trebao pomagati na svakom koraku i u svakoj situaciji. Ali treba prilagoditi prilaze državnim institucijama, javnim površinama ne samo ljudima u kolicima, nego i majkama s djecom, ljudima koji se otežano kreću i slično. To je minimum po meni. Kad bi to imali onda bi sve ostalo bilo lakše. Onda će osobe s invaliditetom i raditi i sudjelovati u svemu ostalome. Samim time će stvari velikim dijelom poći naprijed.