Tog popodneva, 7. listopada, nakon što je Mokošica gotovo tjedan dana trpjela minobacačke napade, ljudi u atomskom skloništu morali su udahnuti zraka na koju minutu i pokušati dobaviti kakvih namirnica nužnih za preživljavanje. I baš u tom trenu pred njih je pala granata, ubila devet civila, najstarijeg od 40 godina, najmlađeg od 17. Nije im bilo spasa, granata ispaljena s Golubovog kamena pala im je pred noge. Dvadesetak teže ranjenih i devet ugašenih života zavili su Novu Mokošicu u crno. Ni dan danas nitko nije odgovarao za izgubljene živote, za zločin koji je odnio Joza Brajovića, Iva Maškarića, Alena Vasiljevića, Denisa Čimića, braće Nika i Miha Libana, Joška Vukovića, Vladimirke Dopsai i Milenka Kulaša.
Tragičan udah
Niko i Miho Liban, braća rođena 1973. i 1972. godine, učenik i student, sinovi su Antuna Libana, čovjeka koji je u tom trenu kao pripadnik policije bio po ratištu od Konavala preko Župe pa do zapadnih granica tadašnje općine Dubrovnik. Danas je trideseta obljetnica tog zločina. Položili su se vijenci, zapalile svijeće ispred atomskog skloništa gdje je Mokošica prvi put osjetila sve strahote okrutnog rata. Jedan od onih koji je i ove godine prevrtio u glavi taj mučni dan je Antun Liban koji je u trenu ostao bez dva sina.
-Puno je godina prošlo... Vrijeme liječi rane, nauči se čovjek nekako s time živjeti... Ne znam kako, ne pitajte me...” - priča nam gospar Antun, i danas jednako uzdrman kao tad kad je dobio najgoru vijest.
-Svi su živi znali što se događa, ja sam bio po čukama, nisam bio taj momenat u Mokošici, ali svi su odmah znali što se dogodilo i o kome je riječ. I svi su prolazili pokraj mene puna tri dana, nitko mi nije imao snage reći. Razumijem ih, svašta se događalo, ginulo se, bilo je sve neorganizirano, a i svi su dotad mislili da Dubrovnik neće napasti. Znate kako je to, nitko nije mogao doći k sebi što se događa. Zato sam bio po ratištima okolo, branilo se do zadnjeg trena sve dok nisu pale Konavle i Župa. Dotad sam se svega nagledao, ali ovo...” Prisjeća se svake pojedinosti, svakog osjećaja i tog nesretnog poziva koji ga je, priča, učinio da nakon toga hoda kao posječeno drvo, bez korijena i zaštite.
-Tek treći dan nakon što sam ih izgubio konačno me netko morao pozvati, i to zbog toga jer je zbog težine ozljeda i poginulih i ranjenih bilo otežano prepoznavanje. Mene su zvali tek kad su mi sinovi dopremljeni u mrtvačnicu. Pošao sam tamo u nevjerici, a imao sam što i vidjeti, dvadesetak ljudi bez udova, u svakakvim stanjima, neki i bez mogućnosti prepoznavanja...” - priča nam Antun i dodaje kako su mu sinovi, iako su zavedeni kao civili, zapravo bili pripadnici Civilne zaštite koja je bila kasnije 'smještena' u 163. brigadu. Sve je to, kao i u svakom ratu, u početku bilo kaotično, kao i činjenica da je Krizni stožer postavljen u sklonište, među civile, što se nije smjelo dogoditi upravo iz ovih razloga.
Kao posječeno stablo
-Ma tu vam nitko nije znao što radi. Mokošica je bila puna doušnika koji su točno znali gdje, tko, kad, zašto i dojavljivali agresoru, što je isto svih šokiralo, tako se doznalo i za Krizni stožer. Dok se to shvatilo i stožer premjestilo na tajno mjesto što dalje od civila, dogodila se tragedija, ali eto, tako je to bilo valjda u svakom ratu, pa i u ovom”.
Mladići koji su bili pod Civilnom zaštitom su, kao i svatko tko je mogao, po naredbi kriznog stožera išli okolo i skupljali oružje, skupljali ljudima hranu i potrepštine, tako da neki nisu bili baš civili iako se to tako vodi, no zbog neorganiziranosti u počecima rata, ostalo je na tome. Tragedija za obitelj Liban, ali i za sve obitelji koje su ostale bez nekog svog.
-Prošlo je trideset godina, a dan mi je kao i onaj, svaki put. Nisam bio jedino prije par godina, operirao sam srce pa nisam išao, ali zato su tu moje unuke, jer se ja baš i ne smijem više uzrujavat'."
Protok vremena roditelju koji izgubi djecu ne znači ništa, a Antun Liban živi je svjedok svega što se događalo po dubrovačkim ratištima, pa i one naredbe o predaji Grada i uzbune Miljenka Bratoša koji je uzrujan išao protestirati, a potom i njegove pogibije.
-Znam sve što se događalo, od A do Ž, pa oni koji su šakom i kapom dijelili odličja, niđe ih nije bilo '91.! Uključili su se kad je sve bilo gotovo, osigurali sebi i sličnima sve i svašta, ali ne zaboravljamo svi tako lako, ne, svega se sjećam, pa i onoga što mi je naredio da spalim dokumentaciju u kojoj se sve zabilježilo, ma svega se sjećam i svih. Od 1991. do 1995. sam bio u ratu, tad sam pošao u mirovinu, i za svoje sinove morao sam tražiti priznati status preko Zagreba jer u Dubrovniku se nije moglo riješiti ništa osim da na popisu onih koji su kao negdje bili osvanu neka imena koja su se pojavila tamo negdje '92. kad je sve bilo gotovo, obukli se da ih se vidi, ali nakon rata.” - mirno objašnjava Antun svjestan da se malo toga može promijeniti.
-Ma ništa vam to više nije bitno, prolaze godine, zaboravlja se pa kad sad vidim političare koji su bili bebe ili se nisu ni rodili đe pričaju što se događalo pred mjestom gdje su nam djeca izgubila život, dođe mi slabo, veze nemaju, a ni poštovanja. A imaju gdje proučiti građu, sve vam ima zapisano, sve se dobro zna. Ali nema veze, to je prošlost, cilj nam je bio imati svoju državu, imamo je, sve ostalo je nebitno.” - priča nam Antun pomiren sa svim tim činjenicama. Da su agresori ipak probili u Grad, dodaje, bili bismo Srebrenica prije Srebrenice. Srećom, nisu.
Da su bar ušli...
U tom skloništu bio je i Zdravko Bazdan. Sjeća se te tragedije, sjeća se svega. Svatko tko se našao u tom krugu imao je šanse 50:50 da izgubi glavu ili ostane živ. Niz naoko slučajnosti. Ustupio nam je dijelove neobjavljene knjige Ratna Mokošica – ona u kojoj smo patili više i starjeli brže.
-Vani, pred ulazom u Sklonište br. 6, između vanjskog zida Skloništa i arle, u prostoru koji je dijelio nogostup, u ugodnom razgovoru već su neko vrijeme bili neki stanovnici Skloništa. Ukupno njih dvadesetak. Među njima bili su i naši najmlađi aktivisti. Kuriri. Bili su to dragovoljci, „aktivni ovlašteni i pričuvni radnici policije PU dubrovačke koji su obavljali određene poslove i zadatke na području MZ Mokošica, gdje je bila i privremeno stacionirana Policijska ispostava kojom je tada rukovodio policajac Damir Ogresta.“ To su bili: Denis Ćimić, Vladimirka Dopsai, Milenko Kulaš, braća Miho i Nikola Liban, Alen Vasiljević i Joško Vuković. Došlo je i vrijeme objeda. I ovaj se put Caddy s hranom, kojim je upravljao Zoran Džamarija uz pratnju Frana Cetinića, u 15.50 parkirao tik do arle. Pred ulaz u Sklonište. Frano je donio i set keramičkih tanjura i rekao mi znatno kasnije: „Radostan sam što ću ja Mirsadu u Sanitet donijeti lijepe pjate. A ne da jedu iz plastičnih.“ Prvo su iz prtljažnog dijela uzeli hranu za Sklonište br. 5, koje su položili na njegov zid. I doviknuli u pravcu ulaza: „Objeeed“. Potom su iz auta uzeli hranu za naše glavno Sklonište br. 6, koju su pored arle predali Antunu Miletiću zaduženom za njezinu raspodjelu. S hranom su se u Sklonište br. 6 povukli svi. Svi, osim naših sedam već navedenih mladih aktivista. Oni su ostali na nogostupu širine dva i pol metra, baš ispred ulaza u Sklonište istog omjera. Trinaest metara od njih, u dubini, iza debelih zidova Skloništa, na jedinom i njegovom glavnom hodniku, ustrojila se kolona gladnih. I ubrzo je Antun Miletić počeo dijeliti ručak. On je bio glavni, ja sam mu pomagao.
(…)
U 16.15 prolomio se prvi strašni, kataklizmički, armagedonski prasak. Minobacački projektil od 120 mm eksplodirao je pred samim ulazom u Sklonište. Zapravo, projektil se zario i aktivirao u dio nogostupa i dio arle, koja se, dakle, nalazila pred samim ulazom u Sklonište br. 6. Na metar i pol, u toj zoni smrti, zatekli su se hrabri i poduzetni Frano Cetinić i Zoran Džamarija. Zoran je bio za volanom, Frano je upravo kretao prema Caddyju s namjerom da uđe i da s podjelom hrane krenu u Ratnu ambulantu. I zbog hrane, i zbog keramičkih tanjura kojima je Frano želio obradovati našega višeg fizioterapeuta Mirsada Džanovića, koji je po meni bio, duša Ratne ambulante. Na sreću i za Zorana i za Frana, kut pada projektila spasio ih je od sigurne smrti. I geleri i blast su ih poštedjeli. Još je netko taj dan imao novi rođendan. Bio je to pričuvni policajac Mladen Juras. Par trenutaka prije eksplozije, našao se pred samim ulazom u Sklonište. U tom sudbonosnom času, javio mu se prijatelj Srećko Kriste i pozvao ga da mu se pridruži desetak metara dalje, preko puta Skloništa br. 6. Mladen ga je poslušao, prišao mu - i spasio si je život."
(...)
U tim trenucima užasa i smrti, tri ratna druga, tri dragovoljca Domovinskog rata, pokazala su neviđenu hrabrost. To su: Nikša Čokljat i Jugoslav Jovanović Mikić, zvani Jugo, pripadnici Pričuvnog sastava MUP-a te Robert Hausvička, pripadnik postrojbe Specijalne policije. Sva trojica su poput termopilskih junaka odmah izašli iz Skloništa. I unosili nasmrt ranjenu mladost.1 I načelnik Antun Bonić iskazao je veliku hrabrost. Izašao je iz Skloništa i otrčao u kotlovnicu B 2, ulaz 3, u ulici Bartola Kašića 7, u čiji je prostor, kako je već rečeno, dva dana prije iz Skloništa preseljeno medicinsko osoblje i Sanitetski vod. Zatražio je najhitniju intervenciju. Da izađu van, da dođu u Sklonište, da vidaju rane teškim, najtežim ranjenicima… I još su dva čovjeka iskazala iznimnu hrabrost. Bili su to Maro Kurtela i Robert Trojanović, koji nisu bili stanovnici Skloništa. I oni su počeli unositi polumrtva tijela naših kurira. I oni su bili heroji toga Sudnjega dana. Sa srcima lava. Sva trojica su se prije kataklizme bili vratili s Mirinova, gdje su s glisera Lučke kapetanije preuzeli „televizije“. Bile su to u Tvornici ugljenografitnih proizvoda Nikola Mašanović ručno izrađene „mine usmjerenog djelovanja“. Nekoliko trenutaka prije nego što će doći do napada na Mokošicu, zatekli su se pred Skloništem. Kad sam ih vidio, obratio sam se Nikši Čokljatu i kazao mu da u Sklonište povede Roberta i Juga, jer ću im skuhati kavu. Na sreću, oni su poslušali! Nije prošao ni jedan minut kako su ušli, a pred Skloništem je nastao Sudnji dan. Kasnije, Nikša je u nekoliko navrata javno znao reći: „Ta mi je vaša kava spasila život!“ Posljednji put o tome smo razgovarali 10. 7. 2018."