Ravnatelj Muškog učeničkog doma Dubrovnik Boris Njavro će za Božidara Krkića reći da je dobra duša doma. Taj ‘mali’ a zapravo veliki čovjek kojeg baš svi odmilja zovu Bobo, od početka rujna 2010. radi kao portir u domu.
Najviše je pomoraca
Radio je kratko i 2008., ali na zamjeni. Smjene traju od 6.30 do 14.30, a potom od 14.30 do 22.30 sati.
- Sedam manje 15 počinje doručak, zvoni zvono, djeca se dižu, a onda doručak traje do 7 i pol. Nakon doručka neki učenici idu u školu, a neki spavaju. U podne je ručak, učenici jedu i idu u školu, ostali se iz škole vraćaju na uru i pol. U popodnevnoj smjeni nema velike gužve. Prema kućnom redu, ujutro od 9 do 11 i popodne od 15 do 17 sati nitko ne smije biti na hodnicima doma ni na igralištu jer je to vrijeme učenja. Učenici mogu ostati u sobi ili izaći ako imaju nešto obaviti. U 10 navečer svi moraju biti u domu. Ako netko, recimo pođe u kino i prekorači to vrijeme, mora se prethodno javiti odgajatelju, a ako učenici žele negdje drugo prenoćiti, moraju zvati roditelje, kaže Bobo.
Ne krije kako mu je fenomenalno raditi s mladima, a svakog učenika zove imenom, a ne prezimenom.
- Tu sam 12 i pol godina i čini mi se da iz godine u godinu dolaze sve bolja i zrelija djeca. Ima tu učenika prvih i drugih razreda, ali oni kao da imaju 25 godina! Pristojni su i fini. To su uglavnom djeca sa sela, vjerojatno su stekli navike odgoja, posla i poštovanja prema starijima, pojašnjava Bobo.
Nekima teško padne odvojenost od roditeljskog doma, ne uči im se, uhvati ih pubertet...
- Sve je to normalno, pogotovo kad dođe četvrti, peti mjesec i krenu vrućine, a treba učiti, ispraviti ocjene u školi i onda ti se ne da, a skupi se svega. Dobro se djeca nose s odvojenošću od roditelja, pogotovo ‘prvašići’ koji nemaju ni 15 godina. Oni se priviknu, pristojni su kao da su tu pet godina! Najviše imamo pomoraca, više od polovice, a tu su učenici Turističke i ugostiteljske škole, kuhari i konobari, ali i učenici Medicinske i Obrtničke škole, navodi Bobo.
Kad učenici prvi put dođu u dom, budu malo zbunjeni, ali je portir primijetio da se nakon dva-tri dana sasvim naviknu na okolinu i pravila.
- Učenici pitaju što smiju, a što ne... Odgajatelji im objasne pravila i kućni red. A što učenici najčešće pitaju? Pa što je za objed! (smijeh) Ali, baš je mir i tišina u domu. Prije bi bilo i čikova i svega... Ujutro obično počistimo taracu, a i čistačice
su tu pa pometemo, nigdje nema čika, papirića, ništa, sve je čisto i uredno, navodi Bobo.
Pokupi portir poštu, tu je na ‘prvoj liniji’ kad dolaze i odlaze učenici ili njihovi roditelji.
- Pazim na kućni red, imamo i sobu s televizorom, učenici imaju i dva kompjutera, internet te teretanu, a neki izađu i vanka. Navečer se napravi popis tko je tu, a tko nije i tko od učenika se treba vratiti tu večer u dom. Može se i nešto malo zakasniti, sigurno se to jednako ne tolerira učenicima prvog i četvrtog razreda. Nije isti ‘popust’ za učenika prvog razreda i za maturanta, ali zaista nemamo problema s djecom, ističe.
U obavljanju posla Bobu pomažu kamere, na ekranu tako prati sve hodnike, a s mladim stanarima doma s lakoćom nađe zajednički jezik.
- Djeca me poštuju. Dobro, nekad se spustim na njihovu razinu. S njima sam tu kao da imam 17 godina, oni to vide i osjećaju, ali shvate kad ja osjetim da me netko iskorištava i odmah se ‘prešaltaju’. Ne sjećam se kad je bio neki problem, moram to reći: djeca su mi bolja nego odrasli! Lakše mi je s njima i stvarno su super, komentira Bobo.
Dirljivi oproštaji
Ne krije Bobo kako mu je draže raditi popodne nego ujutro jer voli spavati. S druge strane, sve ima svoje prednosti i nedostatke.
- Tijekom zime dan se odulji pa vrijeme od 4 i pol i 10 i pol navečer nikako da prođe, pogotovo sad kad se rano smrkne. Zimi je dosadno, a kad je toplije, djeca iziđu i mi možemo izići vanka, učenici igraju lopte, košarku, a sad zimi se svi zabiju unutra, a završilo je i Svjetsko nogometno prvenstvo. Kad su naši igrali, učenike je to zanimalo, ali prije su više pratili Mundijale. Čuo sam da ih je prije 20 godina znalo biti 50 koji bi pratili utakmicu, govori Bobo.
Sjeća se i nekih anegdota.
- Imali smo učenika Ivicu Pleštinu prije par godina, vjerovali ili ne, dundo mu je živio blizu mene u Šipčinama. On bi došao iz škole i odavde krenuo, došao bi do mene i išao sa mnom na posao u dom! Ne bih mogao vjerovati kad bih ga vidio, prisjeća se Bobo.
Prevrćući po sjećanjima, sjetio se i učenika koji se zaljubio do ušiju, toliko da mu je škola ‘pala’ na ‘67. mjesto’ u životu.
- Kad sam 2008. radio na zamjeni bio je jedan učenik iz Stona koji se zaljubio i nije htio ići u školu ni učiti. Bio je peti mjesec, a naš je Ibrahim Ćerimagić, naš Ibro, učeniku prenio poruku ravnatelja Pomorsko-tehničke škole da samo treba dolaziti na nastavu i da će proći. Ali, učenik nije htio. Što je kasnije bilo ne znam. Jednostavno, zaljubio se..., priča Bobo.
Kad učenici nakon završene srednje škole napuštaju dom, u prvi plan izbiju emocije.
- Onda je tu slikavanje, posebno je, nekad baš bude dirljivo. Jednom smo imali muziku, napravili smo pravi oproštaj, bio je Boris, baš je lijepo bilo. Znam sresti tu djecu, lijepo sa mnom popričaju kao da su pošli jučer... Ta djeca su bila ovdje sa 17,18 godina, a sad imaju 27, 28 godina, odrasli su ljudi. Nedavno jednog nisam prepoznao, ali sam mu rekao: ‘Čovječe, ti si imao 18 godina, a sad imaš 28! Nisi više dijete!’ Dođu nam se bivši korisnici javiti, dođu i oni koji su bili prije mene... Tko god je blizu, dođe. Ne vjerujem da netko vuče neke loše uspomene i da ne bi došao do nas, napominje sugovornik koji u poslu najviše voli komunikaciju, a i vrijeme mu s mladima brzo prođe, bude dosta i zezancije. Istovremeno, svim čitateljima Dubrovačkog želi sretne blagdane.
Kad nije na radnom mjestu, odmori, pođe popije kavu, napravi đir i nađe trenutke za opuštanje, a onda će Bobo dočekivati ‘svoje’ učenike, čovjek velikog srca i još veće duše. Jer, jedan je ‘Bob graditelj’, a jedan je i ‘Bobo kućepazitelj’.