Europska unija propisala je standarde za zelene tržnice i ribarnice koje moraju imati preduvjete za rad, kao što su, primjerice, skladišta za hranu, hladnjače, rashladne vitrine, ženski i muški zahod za prodavače i dva takva za kupce – sve, naravno, u cilju podizanja higijenskih i sanitarnih standarda na otvorenim tržnicama. Morali smo im se pomalo prilagoditi još od 2013. godine.
Kakva je situacija na naše tri place – onoj u Gružu, u Lapadu i u Gradu – otišli smo se sami uvjeriti, prethodno poslavši upit Gradu Dubrovniku, čija tvrtka Sanitat brine o tržnicama. Zanimalo nas je jesu li naše place po EU strandardima, odnosno imaju li skladišta za hranu, hladnjače, rashaldne vitrine i zahode, hoće li, ako već nisu ,placa u Gružu u koju se namjerava uložiti desetak milijuna kuna, nakon obnove ispuniti sve te propisane standarde, hoće li se i lapadska placa obnoviti na isti način, što je s placom u Gradu te ima li nedavno uređena ribarnica na Peskariji,rashladne pulteve i hladnjaču?'
Dok smo čekali odgovor Sanitata, posjetili smo našu najveću i u usporebi s drugima, najmoderniju placu, onu u Gružu.
Treba nam bliži parking
Po ribarnici se mota tek pokoji kupac. Ponuda je raznolika i za svačiji špag. Ni na zelenoj placi nije ništa bolje – prodavačice i prodavači uglavnom razgovaraju jedan s drugim, tek se tu i tamo netko zaustavi uz banak i pita pošto tikvice ili bob.
Na pitanje kakvi su im uvjeti za rad, odgovara nam Niko Bakić iz Čilipa, dugogodišnji prodavač i vrijedni poljoprivrednik:
- Najprije bi nam trebao parking, da mogu ljudi dolaziti. Onaj u Luci je daleko, trebalo bi da je bliže jer je do tamo daleko ljudima nositi, pogotovo starijima i pogotovo kad je grubo vrijeme, bura, kiša... Većinom stariji dolaze na placu – kaže nam Niko s osmijehom, iako mu posao nije lak, a uvjeti bi mogli biti puno bolji. Na pitanje imaju li skladište za hranu ili kakvu hladnjaču gdje bi mogli ostaviti neprodanu robu, odgovara:
- Ono što donesem iz doma i ne prodam, vraćam doma. Nemam gdje ostavit' ovdje. Rekli su da će nam to napraviti, obećali su, a sad, hoće li, ne znam – sliježe ramenima, dok istovremeno poslužuje kupca svojim domaćim proizvodima. Na Nikovom banku nema čega nema.
Zahod imaju, dodaje, tu na ribarnici, njime se mogu poslužiti i kupci.
– Ono što bih volio da nam vrate, jest rezervacija banaka. Do korone smo svi imali rezervacije, ali od tada više nemamo. Prije se znalo da je ovaj banak moj, a ovako sad stavlja svak' svoje gdje stigne. Ljudi stavljaju otprilike na svoje jer se znamo dugo godina i poštujemo jedan drugoga, ali ima i onih sa strane koji stave svoju robu bilo gdje - kazuje Niko i objašnjava da upotrebu banka plaća na dnevnoj bazi, a prije je to bilo na mjesečnoj, uz rezervaciju.
Njegove riječi potvrđuju i susjedni prodavači i prodavačice, ali ne žele se fotografirati ni reći svoje ime.
- I ove tende su slabo učinjene! – dodaje Niko, pokazujući rukom iznad glave. – Ovi senzori su slabo učinjeni. Kad god zapuše vjetar, same se zatvaraju, pa kisne roba i kisneš ti – ističe. Težak je kruh težački...
'Ništa im ne vjerujem'
Žuljevite ruke Femice Lobrović iz Orašca svjedoče o njezinom teškom radu, a na placi svoje proizvode prodaje punih 40 godina.
- Bilo bi bolje da ove tende ili napravu ili stave neki drugi krov, fiksni, jer čim vjetar zapuše, one se zatvaraju i nemaju nikakvu funkciju. Što se tiče banaka i mjesta, voljela bih da konačno uvedu te rezervacije, da ne moram dolaziti ovamo u dvije ure po ponoća – ističe Femica. – Ovo je mjesto koje sam cijeli život plaćala! Sad to nešto obećavaju, ali to su samo priče! Ništa vam ja njima više ne vjerujem, sve dok se to ne ostvari - govori pesimistično.
- Što si prodao – prodao, ostalo vraćamo doma jer nemamo gdje uskladištiti. Ma kakvo skladište! Nikad ništa nigdje nisi mogao ostaviti. Ne vjerujem vam ja da će oni išta više raditi na ovoj placi – govori naša sugovornica. – To se više ne može ni slušat' što sve obećavaju...
Na pitanje gdje im je zahod, Femica kaže:
- Ima wc na ribarnici, ali to je katastrofa, ne održava se. Ima i svakakvih koji za sobom ostavljaju šporko. Trebali bi zaposliti neku ženu da to čisti i održava – dodaje.
Kad smo i sami zavirili u wc - podijeljene na ženski i muški - bili su uredni i čisti. Valjda ima dana kad oni 'svakakvi' dođu, obave
Ovo se više ne da trpiti
Na ribarnici smo susreli Dinka Cvjetovića, svima znanog ribara i vlasnika dvaju ribarskih brodova, 'Orke' i 'Sike'. O uvjetima rada na ribarnici imao je što za reći:
- Rashladnih vitrina nema, hladnjaču imamo, ali je nikakva. Prošla vlast je napravila ovu ribarnicu ne obazirući se na vapaje ribara kako to treba napraviti. Učinjene su kardinalne greške s podom koji nema nikakav pad, pa vazda stojimo u vodi – kaže Dinko, a baš u tom trenutku čovjek je krenuo očistiti poplavljen pod. – Sve stoji ravno, a rekli smo na vrijeme da treba učiniti pad. Ribari su stalno s nogama u vodi. Napravili su klimatizaciju koja ne radi od prvoga dana, a banke su napravili totalno nepraktično, kao da su se trudili da budu što lošiji za rad prilikom prodaje ribe. Tada je u obnovu ribarnice uloženo 8 milijuna kuna, a siguran sam da se za manje moglo učiniti puno bolje! – dodaje Dinko Cvjetović i nastavlja:
- S promjenom vlasti opet se nije učinilo ništa dobro za ribarnicu. Podigli su cijenu parkinga ispred Robne kuće Srđ na 20 kuna sat i ljudi su demonstrativno napustili taj parking, pa i oni koji to mogu platiti jer im ispadne parking skuplji nego ono što potroše na placi. Ne znamo razlog poskupljenja, ali mislimo da se nešto cilja napraviti s ovim prostorom ribarnice i tržnice, a da se one eliminiraju u potpunosti – mišljenja je naš sugovornik. I nije prvi koji to govori.
- Direktorica Sanitata nije nas ni pitala što može poboljšati, nego je donijela odluku da ne smijemo očistiti kilo ribe na banku. Ne mislim na veliku ribu, nego kad kupite grdobinu, ne smijemo joj otkinut' zube ili je prekinut' popola. A u svakom trgovačkom centru kupuje se kokoš očišćena, pa i pečena! Sada se borimo da nam se vrati mali bančić od 40 puta 40 centimetara gdje možemo kupcu prepolovit' ribu i stavit' mu je u najlon - govori o apsurdu situacije.
- Ljudi ni nema, sve manje dolaze, sudbina ove place je, ja mislim, već zaključana! Nije mi lako to govorit' jer sam 40 godina na ovoj placi, počeo sam dolaziti kao trinaestogodišnjak s ocem. Danas imam dva broda i 14 zaposlenih ljudi, a našu sudbinu kroje klasični uhljebi koji su se posla domogli preko politike, a ničim nisu zaslužili da budu na tim mjestima – ogorčeno kazuje Dinko Cvjetović.
– Razmišljam prodati oba broda, Hrvat ih nijedan neće kupiti jer naše ribarstvo nije u dobrom stanju, ali Talijan će jedva dočekat' od gusta dati ogromne novce. Taj će Talijan s hrvatskom povlasticom i sufinanciran od RH ribariti u hrvatskim vodama, a ribu nositi u Italiju prodavati jer mu je razlika u cijeni puta tri – pojašnjava računicu i svu tragiku činjenice da smo sami sebi najveći neprijatelji.
- Maknuli su i onu gospođu što je čistila ribu i rekli da neće zaposliti novu zato što ljudi davaju tip. Pa gdje to ljudi rade bez tipa? – pita se Dinko Cvjetović, i dodaje kako je nebrojeno puta 'Sanitatu'slao fotografije uneređenog zahoda na ribarnici koji se, kako kaže, loše održava.
– Ja sam svoje odradio i osigurao se, pa se možda i ja počnem baviti politikom i njima zagorčavati život! – zaključio je naš sugovornik.
Svačije,a ničije
Na placi u Lapadu zatekli smo tek dvije prodavačice i jednog prodavača, sve stariji ljudi žuljevitih ruku. Ne žele se fotografirati, ali jedna gospođa želi reći kakvi su im uvjeti rada:
- Nemamo skladište ni hladnjaču, zahod imamo, ali vam je bolje ne ići u njega. Nema reda ni rasporeda! Ako nema domaćina pravoga, nema ni reda. Cijela vam je država kao jedna kuća, a što je svačije, to vam je ničije! – mudro zbori naša sugovornica iz Vitaljine, velika zaljubljenica u čitanje. Pročitala je nebrojeno knjiga i novina, a kad je kao dijete išla na placu u Herceg Novi, sjeća se, nikad si nije kupila bombon ni čokoladu, nego tri novine.
– Čitanje mi je lijek i dan danas – kazuje ova majka četvoro odrasle djece, koja i danas vrijedno radi na zemlji i prodaje svoje domaće proizvode u Lapadu na placi, gdje ima svoje vjerne mušterije. Rekla bi ona i svoje ime, ali vikat' će je, kaže, đeca.
– Bi ja zbog mene, što me briga, ja sam u godinama i mogu govorit' što hoću. Što je rekla jedna baba 'i ako me zatvore, počinut ću!' – nasmijala nas je na kraju.
