Tko jednom dođe u teatar, teško iz njega izlazi, to je kao 'droga', riječi su brodograditelja Balda Duževića koji već 42 godine 'ne izlazi' iz Kazališta Marina Držića. U stolarskoj radionici u Karmenu od drva izrađuje sve za predstave. Tamo je davne 1979. zatekao gospara Serđa, a radio je tada i gospar Tonči Prizmić koji se razbolio pa su tražili novog meštra. Gospar Baldo se javio i tako započeo teatarski put.
Drvena brodogradnja je isto umjetnost, ali je raditi za kazalište nešto posebno.
- Kad sam došao, u teatru je bilo i po deset premijera, sve i to su bile jako komplicirane scenografije. Sad su jednostavnije, posebno nakon rata. Prije je naš 'kućni' scenograf Zvonko Šuler bio zahtjevan, radili smo kulise na sceni s neravnim plafonima, voltima i ukrasima, toga više nema. Prvi posao u teatru bila mi je izrada triju velikih prozora za scenu, prisjeća se gospar Baldo koji je s meštrom Serđom radio od 8 do 14 sati, čak i subotom, ali kraće.
Plan rada
- Ovo je specifičan posao, vezan si za datum isporuke scenografije. Meni scenograf donese nacrt i ja izračunam materijale, nabavimo što treba i krenemo. Kad prvi put montiram scenografiju, s njom više nemam ništa, preuzimaju je meštri zaduženi za pozornicu. A, nakon toga dolazi nova predstava i novi scenograf. Uvijek sam imao svoj plan i raspored sati, tako da nikad nisam imao problema, sve je išlo po dogovoru, veli meštar koji ipak nije ravnodušan kad se bliži rok isporuke:
- Nekad osjećam mali pritisak, ali kako sam dugo u poslu, točno znam koliko mi treba za neku scenografiju pa radim bez presinga i nervoze. U kazalištu uvijek bude i dodatnih poslova, recimo treba popravit' neka vrata, stolariju, drvenariju. Čak i ako bi se neka brava zaglavila, Serđo i ja bismo to rješavali, priča gospar Baldo.
Do 1991. radio je s gosparom Serđom, potom je te godine mobiliziran, a do 1993. radio je u ratnoj bolnici Sveti Vlaho. Čak su se kulise iz Kazališta koristile kao pregrade u podrumu bolnice gdje su bili ranjenici koji zbog bombardiranja nisu smjeli biti na višim katovima. Nakon toga prešao je u Kupare u Topnički-raketni divizion gdje je ostao do Oluje, do kraja rata. Nakon što je 'skinuo' uniformu, vratio se u radionicu gdje ga dotad mijenjao kolega, gospar Serđo koji je potom pošao u mirovinu, a gospar Baldo je od 1995. ili 1996. počeo raditi sam u radioni, a tako je sve dosad. Kolegu Serđa i danas hvali kao dobrog meštra.
- Ovaj me posao oduševljava jer nije šablonski, nego kreativan. Veselim se kad su scenografije malo izazovnije, kad se to stavi na scenu da to lijepo izgleda, tad mi je srce puno. Dok je ravnateljica bila gospođa Jasna Jukić, radili smo „Hasanaginicu” i to je jedna vrlo zahtjevna scenografija s dosta dekora, ali predstava je bila savršena. Sjećam se, šadrvan na sceni bio je dosta zahtjevan, a i jedna kula koja se sastavljala i rastavljala koju je oslikao slikar Mišo Baričević. On je bio dobar, a dobio je i dobru nasljednicu – Anamariju Obradović, otkriva brodograditelj.
Sačuvao je sve prste
U prosjeku mu mjesec dana treba za jednu scenografiju, a manje zahtjevne zgotovi i za 15 dana.
– Imali smo kućnog scenografa, gospodina Marina Gozzea, on mi je najdraži scenograf jer smo tu bili više kao prijatelji, znao sam točno što hoće. Bio je zahtjevan, ali to mi nije smetalo jer smo se razumjeli. A imate tvrdoglavih koji žele da se napravi onako kako su zamislili, a ja znam dosta trikova kako nešto jednostavnije riješiti ili nešto postići na drugačiji način. Marin Gozze bi pristao. Jer, scenografi školski rade nacrte, neki pristanu na drugi način, a neki ne. Dolazili su nam i scenografi sa strane, bila mi je draga Splićanka Vesna Režić, baš je ona radila scenografiju za „Hasanaginicu”. Sa mnom i Serđom bio je Pepo Prčan koji je radio tapicirung i Mišo Baričević koji je oslikavao, bili smo pravi tim, otkriva gospar Baldo.
Dok radi scenografiju, scenografi povremeno navraćaju, neki svaki, a neki svaka tri do četiri dana. Voli kad su s njim, a pomažu i kad se pojavi neki problem.
Neke se scenografije daju iskoristiti više puta. U trenutku kad su se Kazalište, Igre i Orkestar spojili u jednu ustanovu, radili su i za Igre, vrlo intenzivno jer nije bilo uobičajene ljetne stanke, nego se radilo cijelu godinu. Primijetio je i da su se smanjila druženja, ali svjestan je da su se vremena promijenila. Sve što izradi može iznijeti kroz vrata radionice uz pomoć binskih meštara. Zimi tu nema problema, ali već početkom sezone pojave se stolovi pa je izazovnije. Ljeti od radoznalih pogleda ne može ostati jer svako malo ga poviri netko od furesta.
- Toliko stranaca bude, da ne znam slikavaju li više ovu radionicu ili Knežev dvor! Ne možete vjerovati koliko je njima ovo zanimljivo. Neki pitaju pa uđu u radionicu, kažu: „Beautiful, beautiful...” Ne smetaju mi, a pitaju me mogu li slikati i to im dopustim, kaže meštar koji je sretan da je u 42 godine radnog staža prošao bez ozljeda. Svi prsti su mu na broju.
U radu sa strojevima treba se koncentrirati, inače prijete opasne i kobne posljedice, a gospar Baldo je u tome uspio.
- Kazališna scenografija nije filmska koja se montira i poslije snimanja raskrči i baci, moja, kazališna, mora se moći sastaviti i rastaviti i sve to mora biti napravljeno kvalitetno i čvrsto da izdrži. Ne znam koliko će predstava igrati, 5 ili 55 puta, ali moram scenografiju raditi kao da će igrati 55 puta tako da bude čvrsto, konstruktivno, da se lijepo rastavlja i sastavlja, a ne da se tijekom montaže nešto loše dogodi, objašnjava gospar Baldo, sretan što vrlo rijetko nešto na scenografiji kasnije mora popravljati.
Za neke mu je predstave i danas žao što ne igraju. Slobodnog vremena nema, jedno vrijeme je radio i privatno u svojoj radionici namještaj s bratom, a danas su tu unuci s kojima, kad ne radi kulise, igra 'zakulisne' igre.