Kao malo koji prizor u prirodi, zalazak sunca budi duboku nostalgiju. I ne reagiraju tako samo pjesnici, nego i ibični smrtnici. Ali, pjesnici koji su i inače čuđenje u svijetu, te zalaske vide i osjećaju senzibilnije od ostalih. I dok jedan pjesnik kaže da su "zalasci sunca zasićeni tugom jer svaki put kad ga vidiš pomisliš: je li mi dan bio uspješan ili neuspješan", drugi pjesnik zaključuje "Oči su im pune zalaska sunca, a njihova srca puna zore."
Netko tko je u mističnom raspoloženju dometnut će "zalazi sunce, dolazi vrijeme demona..." Ali, takvima će neki romantičar žurno odgovorit tvrdnjom kako ni jedan zalazak sunca nije poput drugog, da boje neba nikad nisu iste... A turisti i naši sugrađani koje je fotoobjektivom u trenutku ovozemaljske prolaznosti zabilježio dok se dive zalasku sunca iza Grebena kao da nam govore kako su, zapravo, ateisti najnesretnije osobe na svijetu jer nemaju kome zahvaliti na ljepoti kuju osjećaju kad gledaju odraz zalaska sunca na morskoj površini.
No, jedno je sigurno: što god da se zapitamo kad gledamo zalazak sunca, duboko u sebi znamo kako je svaki zalazak sunca puno ljepši ako mu se divimo s nekim koga volimo?