Ležala je s prijateljicom na plaži i taman se pripremila da zapliva u more, ali onda je zazvonio telefon. Nekoliko minuta kasnije spašavala je stranca koji je zapeo na lokrumskim stijenama i nije mogao ni gore ni dole. Tako jednu svoju akciju opisuje prva službena spašavateljica dubrovačke stanice Hrvatske gorske službe za spašavanje Antonija Živković. Ova 32-godišnja Metkovka s dubrovačkom adresom inače radi kao viša medicinska sestra na Odjelu za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje Opće bolnice Dubrovnik. Osnovnu školu završila je u rodnom gradu, a srednju medicinsku u Dubrovniku. Kako sama kaže, već nakon osnovne škole osjetila je taj poziv.
- Nakon srednje škole sam razmišljala o HGSS-u jer jako volim pomagati ljudima i prirodu, a i ne bojim se visina. Međutim, imala sam neke druge prioritete, završila sam Višu medicinsku školu, ovaj preddiplomski studij na Sveučilištu u Dubrovniku. Upisala sam i planinarsku školu Hrvatskog planinarskog društva „Sniježnica“ i uspješno je završila 2013. Tada su me dva člana iz HGSS-a pitala zanima li me volontiranje u Gorskoj službi, prihvatila sam i od tada kreće moja edukacija u Gorskoj službi. Nisam požalila, dapače, želim još više doprinijeti, ističe mlada spašavateljica koja još uvijek ima svoje studentske obaveze jer je trenutačno na četvrtoj godini diplomskog studija „Kliničko sestrinstvo“ u Dubrovniku, a ostala je još jedna godina studija.
- Ovdje također pomažeš ljudima, potrebna su dodatna znanja kao u medicini, moraš imati znanja da bi liječio, a tako je i ovdje, moraš raditi na sebi, vježbati, pomicati svoje granice da bi u konačnici mogao pomoći. To isto radim u bolnici, a u HGSS-u to radim na terenu! Jedan i drugi posao se zapravo isprepliću, dodaje sugovornica.
Obuka za spašavatelja je dosta kompleksna i zahtjeva veliku posvećenost, a i požrtvovnost.
- Kad su me dva člana „Sniježnice“ predložila, došla sam u stanicu na šest mjeseci. Uputili su me kako to sve skupa izgleda i što se zapravo radi. Nakon šest mjeseci „promatranja“, službeno sam primljena u stanicu. Svi članovi glasaju i ako su za, nakon toga se osoba šalje na tečaj prve pomoći na neurbanim i nepristupačnim mjestima. Tu se uče tehnike pružanja prve pomoći po HGSS-u. Nakon toga kreću tehnički tečajevi, a to su: ljetne tehnike (spašavanje u stijeni), speleo spašavanje (spašavanje u jamama i špiljama) i treće si zimske tehnike (u slučaju velikog snijega, lavine ili potrage u snijegu). Kad to sve završite, stječete uvjete za spašavatelja. Slijedi ispit koji otprilike traje 12 sati, dosta je opširan i zahtjevan, a i pripreme za njega traju dugo, priča Antonija.
- Ne bojim se visina, nekada se bojim divljih životinja i svega onoga što me može dovesti u opasnost, ali taj strah možeš kontrolirati, možeš prijeći preko njega. Zapravo, ovdje je jako bitna sigurnost, uvijek imamo neki popratni sustav koji će nas osigurati u slučaju da nam onaj prvi zakaže tako da dosta vjerujem u svoje znanje, tehniku i kolege koje sa mnom rade, napominje viša medicinska sestra koja dodaje da je uz sve to malo postala ovisnica o adrenalinu.
Naučiti jednu određenu vještinu za nju je bilo pravo otkriće.
- Recimo malo mi je skijanje bilo nezamislivo pa je napredovanje u skijanju bilo izazovno, ali nikad nisam htjela prestati truditi se ili se obeshrabriti, htjela sam uspjeti i tako sam sve to skupa uspješno savladala, hrabro će Antonija.
Nije je obeshrabrila ni činjenica da se našla u većinski „muškom miljeu“.
- Vrlo jednostavno sam se snašla. Oni su mene prihvatili ravnopravno, tako sam se i ja postavila, nisam tražila nikakve privilegije niti išta, znači sve isto kao i svi ostali, a i takav nam je posao, svak mora raditi sve. Svak mora odraditi ono što mu je zadano i to što prije, naglašava ona.
U medicini je već 13 godina. Kolegice s odjela nisu se našle u čudu kad im je rekla čime se dodatno želi baviti.
- One su sve oduševljene i podržavaju moj izbor! Uvijek se pitaju otkud mi vremena za to sve, a nekad se ja to i sama pitam! Bitno je uvijek posložiti prioritete, ako ih dobro posložiš, onda se sve stiže, prepričava djevojka i dodaje što je osnovna razlika između rada na odjela i u HGSS-u:
- U bolnici sam u nekoj sigurnoj okolini, ne pada mi ništa po glavi, ne puše, nemam neke vanjske opasnosti kojima sam izložena. Na terenu pada, puše ili je hladno i sve to nam otežava spašavanje.
Studentici, višoj medicinskoj sestri i spašavateljici radni dan zna potrajati i do 16 sati.
- HGSS nije samo spašavanje, to nam je samo jedna od aktivnosti, ovdje radimo na preventivi i na hladnom pogonu. Ja kao voditeljica ovog medicinskog dijela trebam voditi brigu o opremi, o nabavku nove ili rashodovanju stare opreme. Imamo četiri ispostave – stanica Dubrovnik, Konavle, Neretva i Mljet tako da i oni imaju sve od medicinske opreme što i mi imamo. U hladni pogon spada i održavanje vozila i razne druge aktivnosti koje će nam pomoći pri budućoj akciji spašavanja, kazuje Antonija.
I prije nego što je položila ispit i postala spašavateljica dubrovačkog HGSS-a, Antonija je imala priliku raditi na terenu, a iskusila je tako i raznorazne reakcije kod unesrećenih.
- Bio je jedan Slavonac koji je pao na Dančama s litice visine nekih tridesetak metara. Svi oko mene su bili muški, ne samo iz HGSS-a, bili su tu i vatrogasci, liječnici i hitna služba pa i ljudi koji su se zatekli na plaži i ne znam tko sve još, a on se samo sjetio mene jer sam valjda bila jedina ženska. (smijeh) Kasnije je tražio da dođe u kontakt sa mnom, došao je tu i zahvalio se i to je bilo baš lijepo. Kad netko koga spasimo povrati svoje zdravlje i dođe se zahvaliti, nema ništa ljepše od toga, objašnjava spašavateljica s osmijehom na licu.
Voli raditi i u bolnici i na terenu i ne može izdvojiti što joj je draže. Jedno se nadopunjuje s drugim.
- U bolnici pomažem na jedan drugi način, potrebne su mi drugačije vještine nego na terenu. U bolnici mi je to posao, a ovdje je to moj izbor. Koliko god bili teški ovi okolni faktori, vremenske prilike ili neprilike, nekako mi je lakše zato što je to moj izbor. Jedino mi je malo problem kad radim u bolnici na dežurstvu. Tada ne mogu poći s radnog mjesta da bi sudjelovala u akcijama HGSS-a, nemam tu mogućnost, mada se radi na tome da nas puste s posla, ali evo zasad je ovako, pojašnjava Antonija.
Posao na terenu još je bolje naučio nositi se s nepredvidivim situacijama, ana jednu stavku stavlja poseban naglasak.
- Timski rad je najbitniji, ne samo u bolnici, nego je ovdje to posebno izraženo jer ti ako nisi dobar s kolegom i ako ne komunicirate i ne surađujete, to nije dobro jer o tome ovisi i tvoj i njegov život kao i život unesrećenog. Međusobno povjerenje je najvažnije, govori spašavateljica.
Timski radi joj je pružio priliku da upozna i kolegice iz drugih stanica HGSS-a raspoređenih po Dubrovačko-neretvanskoj županiji pa i šire.
- U stanici Orebić su već dvije spašavateljice, upoznale smo se, svi mi imamo zajedničke vježbe, tečajeve tako da se većina nas iz cijele Hrvatske međusobno upozna. Bitno je da to zajedno radimo jer kad se nađemo u nekoj situaciji, bitno je da smo složni, da znaš da netko zna što radi i da mu možeš povjeriti svoj život, poručuje Antonija.
Kako je prikupila određeno iskustvo, tako je morala vidjeti i razne neugodne scene, ali ni s tim nema osobitih problema.
- Ružni prizori me ne proganjaju jer to većinom gledam kao posao, a i bitan je taj odnos s ljudima, bitno je to verbalizirati. Recimo, kad imamo neke teške akcije ili kad su samoubojstva, sigurno to nije lako odraditi i gledati, ali imamo antistres radionicu pa to između sebe podijelimo, podružimo se pa i skupa pojedemo! Tako se naša nekakva „tuga“ podijeli i nije sve na jednoj osobi. Nije dobro ako to držiš u sebi. Zasad smo prošli jednu radionicu, a voditeljica Karmen Kmetović Prkačin nam stoji na raspolaganju u slučaju nekakvih problema. Uglavnom, razmišljamo i radimo i na tome, navodi Antonija.
Njezin društveni život pored tolikih obaveza ne pati, prijatelji znaju da je to sve dio nje. Kad nađe slobodnog vremena, voli trčati. Optimistično gleda u budućnosti i jasno je zacrtala svoje sljedeće korake.
- U svemu ovome što dosad radim sam na dobrom sam putu, samo bi trebala sve to malo poboljšati. Zato idem u visoku školu da na poslu doprinesem na taj način, a ovdje u HGSS-u sebe vidim u toj medicinskoj komisiji kao instruktoricu medicine i taj dio želim unaprijediti koliko mogu, odlučna je.
Naravno, Antonija očekuje da će joj se u dubrovačkoj stanici HGSS-a pridružiti i nove kolegice.
- Već imamo par kolegica koje su stekle uvjete za titulu spašavatelja, ali zasad još nisu imale vremena da to završe, sigurno će uskoro, kaže spašavateljica koja u sebi nosi ogromno vrelo humanosti i altruizma uokvireno samozatajnošću. U sreći ili nesreći, na Antoniju se može računati.
Voditelj dubrovačke stanice HGSS-a, Zoran Čabrilo ima samo riječi hvale za novu spašavateljicu i članicu svojeg tima.
- Ovdje smo svi isti, ne postoji nikakva diskriminaciji po bilo kojoj osnovi. Od svakoga se očekuje da doprinese koliko može i zna, ako i ne zna, da to reče. Komunikacija mora postojati i tu nema apsolutno nikakvih razlika. Antonija je donijela još ljepše ozračje u naš tim! Stanica je napravila jako velike iskorake jer Gorska služba djeluje kroz komisije, a jedna od tih komisija je medicina. Antonija je u medicini dala puno, svi mi smo jako sretni i zadovoljni jer imamo kolegicu koja ne samo nama ovdje, nego i drugim stanicama ide na ispomoć. Antonija je u ovom dijelu medicine naš frontmen, zaključuje Čabrilo.