- Oko 8 počinje prihvat stvari za pacijente koje se dostavljaju do 12 sati do odjela, tako da nitko ne bude uskraćen. Popodne, prema protokolu, primamo isključivo stvari za pacijente koji su taj dan primljeni. Na ulazu 2 dolaze ljudi naručeni na ranije dogovorene preglede. Kolege ih usmjeravaju u ambulante dok na ulazu 1 dolaze narudžbe i ljudi za psihijatrijsku ambulantu i na odjel, priča Dolores koja je sada na ulazu broj jedan, ali je bila i na drugom ulazu, sve po potrebi.
Sve je rješivo
Na glavnom ulazu pacijente redovito zbuni kamera.
- Svi gledaju u prvu kameru za temperaturu prostora, a druga je termokamera. Stane se na zeleni tepih, očita vam se temperatura i to je to. Ako je povišena temperatura, najčešće zaustavimo osobu, zamolimo je da na par sekundi stane, da se 'staloži' pa opet izmjerimo temperaturu, najčešće bude sve u redu. Pri ulazu treba dezinficirati i noge, govori Dolores koja je Požegu zamijenila Dubrovnikom.
Znali su ove godine često doći stranci koji pitaju gdje se mogu testirati na koronu pa i njih uputi gdje treba. Bude i skupina ljudi koji bi svi htjeli odjedanput proći. Tu se treba brzo snaći, okrenuti na šalu i puštati jednog po jednog, kao u vrtiću. Nekad pali smijeh, nekad treba malo i povisiti ton, pogotovo zbog maski na koje se većina s vremenom navikla, pa nema potrebe za objašnjenjem.
Kod onih koji se ne pridržavaju reda, Dolores se vodi 'pravilnikom' iz svakodnevice.
- Kad vam dođe čovjek s nekim uvjerenjem, najčešće ga ne možete razuvjeriti, ali mu morate reći da postoje stvari kojih se mora pridržavati, pogotovo u bolnici. Ako netko dođe ljut najčešće mu bude kriv ili doktor ili dođe na krivi ulaz. S dobrim i s normalnim ljudima je lako riješiti problem, a s onim drugim ide teže, kao i u životu - sve je rješivo, komentira administratorica te objašnjava kako se nosi s neugodnim situacijama.
- Najčešće ne možete ništa drugo nego saslušati. Neugodnosti ostave traga, ali morate se pomiriti s tim jer brzo se iz toga 'iščupate'. Ako vas 'zgrabi', ne možete funkcionirati. Svaka osoba pokazuje svoj odgoj, ponašanje i karakter, određeno ponašanje više etiketira osobnost te osobe. Uostalom, ne radimo mi ništa loše. Želimo ljudima samo najbolje, ističe Dolores.
Srećom, nikad nije bilo ozbiljnih eskalacija. Dan obično prođe u najboljem redu, a bude i smiješnih prizora.
- Nasmiju me i 'podignu' ovi stariji koji panično dolaze i primjerice čekaju suprugu koja izlazi s odjela. Muškarci se općenito više boje. Imam par slikica koje sam napravila jer su me zamolili, nije bilo treće osobe da ih slika. Kad se sretnu, ushićeni su, kao kad u vrtiću dočekate mamu, sretni su i zadovoljni. To su stariji parovi i baš ti dođe drago oko srca kad se jedno drugom tako obraduju. U naše vrijeme nije baš tako, sve je postalo materijalizam, mišljenja je administratorica.
I novopečeni očevi je znaju nasmijati.
- To je jedna od ljepših strana ovog posla. Obično otac dođe sam, rjeđe s obitelji, s balonima... Žene su već spremne, a očevi bi sve odjedanput: uzeli bi dijete pa nekad zaboravljaju stvari, pa dođu sutradan i zahvale se što smo ih sačuvali. Ostave tako cvijeće pa se vrate za 20 minuta, pa časte. Nedavno sam počašćena čajem, onako iznenadno. Lijepa je to gesta, njima to bude usput, a meni osobno puno znači kad te uvažavaju na poslu. Bude i onih očeva koji kažu da su popili... Prije par dana došao je po dijete jedan baš smiješan gospodin. Vidjelo se da se 'naspavao', pričao je sam sa sobom, a nije mi konkretno rekao što želi... Kad je vidio ženu i dijete, rasplakao se. Mislili su da neće više mati djece pa se raznježio. Morali smo više njega smirivati nego bebu, prepričava Dolores koja na kraju dana dođe ispunjena dojmovima i zadovoljstvom jer je napravila sve u svojoj moći.
U điru bolnicom
Uglavnom, zaključila je da su žene hrabrije. Nažalost, svjedočila je i onim manje sretnim trenucima.
- Kad pacijenti dođu na palijativu, onda su rodbina i prijatelji već pripremljeni. Nastojimo biti ljudi prije svega. Posjednemo ih, pitamo hoće li čašu vode, blizu je kafić ili tako nešto. Emotivna sam, rečem ljudima da se preporuče u Božje ruke, ništa drugo u tom trenutku nije moguće reći, govori Dolores koja se na tempo rada ni najmanje ne žali.
- Dobro je, imamo dobrog šefa i ravnatelja koji su razumni. Radni dan je sadržajan, nije monoton, zadovoljna sam poslom, a dobila sam i dosta komplimenata od kolega. Upoznajem nove ljude, nikad ne znaš što te čeka dok ne skineš kutu i odeš doma. Volim što puno ne sjedim jer kad primam robu, napravim 3,4 šetnje po bolnici svaki dan. Svi misle da će doći neki dečko i transportirati pošiljke za pacijente, ali baš zato je posao zanimljiv. Sebi posložim odjele, prvo riješim rodilje jer ih smatram prioritetom, onda ide psihijatrija, kirurgija i ostalo po katovima... Zavisi o danu, nekad starijim osobama trebamo uskočiti, a druge zamoliti da pričekaju. Ja ću to napraviti jer se zbog toga osjećam dobro, a ljudi to cijene, veli Dolores.
Kad ide doma, pozdravljaju je na putu, ali se ne može uvijek svih sjetiti. Prilično je upoznala Dubrovnik, ljeto s manje gužvi iskoristila je za upoznavanje Grada, Cavtata, otoka... Uživala je u kupanju, šetnjama, uči pomalo i dubrovačke izraze, paralelno traži dugotrajniji smještaj. Kad završi pandemija, vratit će se na recepciju gdje će nastaviti primati ljude i olakšavati im tegobe.