'Prije 20 godina prvi sam predložio gradnju Pelješkog mosta, ali se uvriježilo uvjerenje da je ideja potekla od SDP-ovca Šprlje'

Luka Bebić, bivši predsjednik Sabora, bliski suradnik predsjednika Franje Tuđmanai jedan od najbližih suradnika premijera Ive Sanadera, glumi da živi mirnim umirovljeničkim životom. Kreće se na relaciji između Komarnog i Zagreba. Ne želi to pokazati, ali zna sve, komunicira s ljudima koji su i dalje aktivni u politici, ali trudi se prikazati kao politički umirovljenik.
Posebno ga pogađaju novinski tekstovi u kojima piše da je projekt gradnje Pelješkog mosta pokrenuo Dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje. Činjenica je da je govor u Saboru o potrebi gradnje tog mosta Luka Bebić održao godinu dana prije nego što je Šprlje uopće bio izabran za župana.
“Izgradnja mosta od Kleka, odnosno Komarne k poluotoku Pelješcu, otprilike po sredini sadašnjeg otoka gdje je najuži kanal, a iznosi 2100 metara i, po nekim već napravljenim studijama, koštao bi oko 50 milijuna maraka”, stoji u zapisniku sa sjednice Sabora održane 1. listopada 1998. Bebić je u svom govoru podrobno argumentirao i dokazivao koliko je taj projekt koristan za cijeli jug Hrvatske i otoke na dubrovačkom području. “U mom kraju, neretvanskom, Dubrovačke županije već sada postoji inicijativa da se ide u narodni zajam jer to nisu nikakvi veliki novci i da se gradi, ako nikako drugačije, s narodnim zajmom da se gradi jedan takav objekt...” Luka Bebić bio je optimist. Desetak godina kasnije počela je velika ekonomska kriza i od projekta koji je pokrenula Vlada Ive Sanaderaprivremeno se odustalo.
Prije dvadeset godina, točno 1. listopada 1998., iznijeli ste u Hrvatskom saboru prijedlog da se sagradi Pelješki most. Danas, dakle, doista možemo reći da je to – most dug dvadeset godina. Zašto se tako dugo čekalo na početak gradnje?
- Pelješac se još u vrijeme bivše Jugoslavije, u smislu rješavanja životnih problema stanovništva, tretirao kao otok. Ja sam dobio zaduženje od Kluba HDZ-a koji je tada bio vladajuća stranka, da u okviru rasprave o Zakonu o otocima, predložim i obrazložim potrebu gradnje Pelješkog mosta. U dubrovačko-neretvanskom i korčulanskom kraju uvijek je živjela ideja o gradnji tog mosta. Sanjalo se o tome. Problem je nastao još Požarevačkim mirom 1718., dakle točno prije 300 godina, kada je Turska zahvaljujući dubrovačkoj politici izišla na more kod Neuma i kod Sutorine. Taj izlaz na more kod Sutorine 1945. su Đuro Pucar i Blažo Jovanovićlikvidirali telefonom, pa je Sutorina pripala Crnoj Gori, a ne Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Dubrovačka Republika nije bila u ljubavi s Mletačkom Republikom pa nije željela s njima imati kopnenu granicu.
Logika bi danas bila, ako se već Bosni i Hercegovini daje izlaz na more, da to bude kod Sutorine, gdje završava Hrvatska, a počinje Crna gora, a ne kod Neuma. Gradnja mosta bila je desetljećima san, ali tada je to bilo nerealno. Znali smo da bi se tim mostom aktivirao cijeli Pelješac, Korčula bi bila bliža, ne bi se četiri puta prelazilo granicu... Puno bi to značilo za Mljet, Lastovo, Elafitske otoke, pa i za sam Dubrovnik. Most smo počeli graditi 2005.
Kao predsjednik Sabora bio sam u službenom posjetu Kini 2009. kad su oni slavili šezdesetu godišnjicu nove Kine. Razgovarali smo na najvišoj razini, bilo je nekoliko članova kineskog Politbiroa, a sa mnom je u delegaciji bio i Ivo Josipović kao zastupnik SDP-a u Saboru. Ja sam im još tada predložio da oni financiraju gradnju Pelješkog mosta. Financijska kriza u svijetu je već počela, a oni su mi rekli da imaju dvije tisuće milijardi dolara od kojih bi dio željeli investirati. Kad sam im rekao da se tim mostom Korčula, rodno mjesto Marka Pola, približava kopnu za 60-70 kilometara, to je već bila druga priča. Oduševili su se. Rekli su: Mi ćemo financirati most, pošaljite nam ministre financija i prometa. Financiranje bi bilo pod vrlo povoljnim uvjetima za nas. Tada su oni već financirali jedan most u Beogradu, a uskoro i cestu u Crnoj Gori. Iznenadili su me koliko su znali o nama, kako Dunav treba funkcionirati, govorili su o potrebi gradnje ravničarske pruge Rijeka – Zagreb, predlagali kopanje 67 kilometara kanala Sava – Dunav do Vukovara. Izračunali su da time za tri dana skraćuju put kineske robe do Srednje i Istočne Europe. Željeli su financirati i izgradnju Luke Ploče. Kad sam se vratio, iznio sam to na Predsjedništvu HDZ-a. Nije bilo nikakve reakcije jer sam se ja tada već deklarirao u podršci Ivi Sanaderu. Niti su poslali ministre, niti su prihvatili tu ideju. Nakon nekoliko mjeseci Kalmeta je ipak otišao u Kinu, a potom i Šuker, ali nije tu bilo nekog entuzijazma. Da je ideja prihvaćena tada, Pelješki most bi 2014. bio gotov, dakle prije četiri godine.
Cijeli razgovor pročitajte u novom broju Glubusa.