- Sutra dolazi Konvoj Libertas. Mi znamo da će Slavija biti puna oružja, ali nećemo je gađati jer će na brodu biti Stjepan Mesić, naš vrhovni komandant – ispričao mi je Sofronije Jeremić, kapetan bojnog broda i glavni pregovarač jugovojske nakon napada na Grad, dok me u svom službenom Opel kadetu vozio kroz Čilipe prema Dubrovniku.
Vraćao me iz Herceg Novog, gdje su me zadržali tri dana zbog sumnji u špijuniranje. Kako je u međuvremenu na noge skočila čelna ekipa moje Slobodne Dalmacije na čelu s glavnim urednikom pokojnim Joškom Kulušićem i angažirala hrvatski vrh, pokojni general Hrvatske vojske i džentlmen Imra Agotić ispregovarao je s generalom JNA Andrijom Rašetom da me puste s mirom i vrate doma.
Obvezu prijevoza od Herceg Novog do prvih crta obrane Dubrovnika na Dupcu, preuzeo je Sofronije Jeremić. Najprije je pitao:
-Jesi li siguran da tvoji neće pucat' na tebe?
-Jesam, poznaju me – odgovorio sam.
Kasnije, u vožnji, otkrio mi je tajnu da jugovojska neće pucati na Slaviju zbog Stipe Mesića, tada predsjednika Jugoslavije i vrhovnog komandata vojnih snaga.
Sofronije se pohvalio legalističkim pristupom i poštivanjem reda i poretka u već davno rasklimanoj jugo tvorevini. Bio je to 30. listopad 1991. godine, a već sutradan, 31. listopada, u Gruž je doplovila Slavija praćena desecima malih brodića. Svi koji su bili sposobni za dulju navegaciju u krugu od 150 milja našli su se u Slavijinoj brazdi, ploveći za Dubrovnik.
Veličanstveni izraz ljubavi i solidarnosti s gradom.
Jugovojska se nije najbolje snašla. Najprije su htjeli zaustaviti Slaviju, ali se vodstvo konvoja nije dalo, onda su rekli Slavija može, ali konvoj ne, ali vrhovni komandant nije popustio. Propustili su sve u Gruž i još pride podnijeli raport Stipi Mesiću u silnom strahu da ih ne optuže za državni udar. Koja komedija. Zaludu su prijetili naredbom admirala Broveta. Na kraju raport predsjedniku neprijatelju.
Dolazak Slavije u Gruž bio je praznik za sve nas u opkoljenom, zapaljenom i mračnom gradu. U mjesec dana tuge i nevolje Gruž je služio izbjeglicama, ženama, djeci, starima i pokojem bjeguncu u punoj snazi da napuste grad i krenu u nepoznato, no prvi put cijela se Hrvatska vratila gradu. Nisu nas samo razveselili i ohrabrili trijumfalnim uplovljavanjem u grad nego su djelovali i krajnje praktično.
Niza skalu Slavije stizale su narančaste vreće krumpira, plinske boce, hrana, svijeće. Sjećam se k'o danas, na jednoj od plinskih boca crnom flomasterom pisalo je Oliver Dragojević prijatelju Peru. Dobio sam i ja svoju pošiljku i to iz Splita. Stigao je karton Bolskog plavca također označen flomasterom.
Pisalo je: Feral Tribune žednom Dubrovniku. E da, u to vrijeme, mjesec dana od početka napada već smo popili sve što je ostalo po kućama, a vina se više nigdje nije moglo naći. Pili smo octo, jedan prst, a ostalo do vrha voda. Kad u najtežim trenucima, na rubu izdržljivosti, eno konvoja Libertas s plavcem. Svi su odjedanput skrenuli pogled s krumpira i plina i čeznutljivo gledali u taj karton. Ma što se nismo sjetili?
Tu mogu još samo dodati da se plavac nije dugo okrenuo. Nekako je ishlapio preko noći. Kad je riječ o vinu, često se sjetim pokojnog velikog Dada Grabovca s Radija Dubrovnik na Petki koji je po službenoj dužnosti održavao veze s jugovojskom.
-Sofronije, napali ste nas, okružili i zatvorili, nemamo ni vina za popit'. Da si pravi poslao bi nam gajbu – prekorio je jednom prilikom Jeremića preko veze.
Ovaj ništa nije odgovorio, ali je nakon par dana nekom vezom poslao karton crnogorskog vranca ne bi li se, valjda, nekako iskupio. No, Dadovo društvo nije baš bilo oduševljeno neprijateljskim vinom. Neki su popili, a neki ne.
Na današnji dan prije 30 godina u Gružu je Hrvatska konvojem Libertas dala potporu i nadu gradu Dubrovniku.